Gzz-258/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-258/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Katarine Buljan, mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. P. iz K., zastupane po punomoćnici M. M., odvjetnici iz T., protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupanog po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, a ovo po Državnom pravobraniteljstvu Županije Šibensko-kninske, sada nadležnom Državnom odvjetništvu, radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 6. lipnja 2001. godine broj G-DO-652/01, protiv pravomoćne presude Općinskog suda u Kninu od 12. prosinca 2000. godine, broj P-43/00, u sjednici održanoj dana 04. lipnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

1. Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

2. Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Obrazloženje

Pravomoćnom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužiteljici na ime razlike plaće za razdoblje od 10. siječnja 1997. godine do 10. prosinca 1999. godine isplati iznos od 8.507,69 kuna sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže označeno u izreci te presude, u roku od 8 dana. Ujedno je tuženica obvezana tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.416,00 kuna.

Protiv navedene presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica u odgovoru na podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan, a tužiteljici naknaditi troškove odgovora.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice (koja je bila zaposlena u Ministarstvu unutarnjih poslova tužene, da bi dana 13. travnja 1996. godine bila raspoređena na namješteničko mjesto daktilograf, Policijska uprava z.-k., … policijska postaja K.) za isplatu razlike plaće u visini od 25% od plaće koja joj pripada i to temeljem čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine" br. 44/96, 124/97, 73/00 – u daljnjem tekstu: ZPPDS).

Prvostupanjski sud odlučio je o tužbenom zahtjevu na način da je o postojanju prava tužiteljice na uvećanu plaću koja joj pripada prema odredbama citiranog zakona riješio kao o prethodnom pitanju, jer nije bilo sporno da posebnu odluku o tome tuženica nije donijela do zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe se, kako je prema odredbi čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ("Narodne novine" br. 74/94, 86/94, 7/95 i dr. – u daljnjem tekstu: ZDSN) određeno da rješenje kojim se odlučuje o svim pitanjima primanja u državnu službu, prestanku službe, postavljenju odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima, obvezama i odgovornosti državnih službenika predstavlja upravni akt. To znači, da upravna tijela moraju odlučiti o zahtjevu tužitelja za utvrđenje prava na povećanu plaću, i takva odluka ima značenje upravnog akta. Tek po donošenju takve odluke od strane nadležnog tijela, tužiteljica bi imala pravo sudskim putem tražiti isplatu utvrđenog povećanja plaće.

Ovaj sud smatra da izraženo pravno stajalište nema uporišta u odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99 – dalje: ZPP)

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je da, kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Dakle, o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu, da li neko pravo tužiteljici pripada temeljem samog zakona (u konkretnom slučaju prema čl. 19. ZPP DS), kada nadležno tijelo o njemu nije odlučilo (a sam podnositelj zahtjeva tvrdi da ne postoji valjan pravni osnov za potraživanje tužiteljice), nema zapreke da o tom kao o prethodnom pitanju odluči sud, kako je postupio u ovom slučaju.

Prema tome, budući da se nije ostvario razlog naveden u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pa kako se sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dužan ograničiti samo na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), to je u smislu odredbe čl. 408. st. 2. ZPP u vezi s čl. 393. ZPP, valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti jer isti nisu bili potrebni radi vođenja postupka, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 04. lipnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.