Revr-495/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 495/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak-Radej i Ivice Crnića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. P. iz S., zastupane po I. R., odvjetniku u S., protiv tuženice S. d.d. S., (sada H. S. d.d. S.) zastupane po A. L., odvjetnici u S., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 3. ožujka 2006. godine, br. Gž-68/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 27. rujna 2004. br. P- 2832/03, u sjednici održanoj dana 27. rujna 2006. godine,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se: presuda Županijskog suda u Splitu od 3. ožujka 2006. godine, br. Gž- 68/05 i presuda Općinskog suda u Splitu od 27. rujna 2004. br. P-2832/03 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Navedenom prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja, poništene su kao nezakonite odluke glavnog direktora S. d.d. S. br. 462 od 10. srpnja 1992. i Stručne komisije za zaštitu prava radnika od 17. i 18. kolovoza 1992., kojima je tužiteljici B. P. utvrđen prestanak radnog odnosa s 30. studenim 1992., slijedom čega je tužena banka obvezana vratiti tužiteljicu na rad u roku od 8 dana.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužena banka je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor. U odgovoru na reviziju tužiteljica pobija sve revizijske navode s prijedlogom da revizija bude odbijena kao neosnovana.

Revizija tuženice je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje odluka o prestanku njenog radnog odnosa u S. i vraćanju na rad.

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev zaključujući da tužena banka „… nije niti provela postupak ocjenjivanja rada tužiteljice, niti se prilikom određivanja radnika za čijim je radom prestala potreba rukovodila svim propisanim kriterijima iz čl. 25. st. 3. Zakona o radnim odnosima (“Narodne novine” br. 25/92 – pročišćeni tekst – u daljnjem tekstu: ZORO), te da nije pravilno izvršila ocjenjivanje tužiteljice…“ (iz obrazloženja drugostupanjske presude).

Ostvareni su revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na koje upućuje revizija.

Odredbom članka 25. ZORO-a propisane su temeljne pretpostavke koje mora sadržavati Program rješavanja viška zaposlenika, a kriteriji koje treba uzeti u obzir navode se u st. 3. odredbom da će prilikom utvrđivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba, poslodavac uzeti u obzir i kriterije uspješnosti u radu, posebna znanja i sposobnosti, stručnu spremu, dužinu radnog staža i socijalni status radnika.

Stajalište je ovog suda da je autonomno pravo poslodavca ocijeniti kojem će od navedenih kriterija dati prednost prilikom odabira radnika za čijim je radom prestala potreba, jer odredba članka 25. st. 3. ZORO-a propisuje kriterije koje treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja za kojim je radnicima prestala potreba, ali ne propisuje način postupanja poslodavca prilikom takvog utvrđivanja. Kako nije propisano da bi poslodavac bio dužan način utvrđivanja primjene kriterija razraditi u Programu, dovoljno je da ih uzme u obzir, kako pravilno ističe prvostupanjski sud.

Stoga je pogrešno stajalište da je tuženik bio dužan konkretizirati utvrđivanje kriterija propisivanjem načina na koji će ih primijeniti.

Obje nižestupanjske presude zaključuju da poslodavac nije ni proveo postupak ocjenjivanja rada tužiteljice, niti uzeo u obzir sve propisane kriterije. To je u izravnoj suprotnosti s iskazima danim u postupku i dokumentacijom koja prileži spisu, čime je ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

U spisu se nalazi pisani dokument ocjenjivanja zaposlenika u sektoru računovodstva od 18. lipnja 1992. (list 444/L spisa), za 18 zaposlenika, među kojima je upravo tužiteljica pod rednim brojem 11 najlošije ocijenjena (spisak sadrži i kriterije radnog staža i stručne spreme).

To potvrđuje i navode svjedoka kojima je poznato da je ocjenjivanje obavljeno, jer su u njemu sudjelovali i to direktori pojedinih sektora, kao M. Ž. (list 80 i 330 spisa), I. L. (list 81 spisa), I. L. (list 326 spisa), S. M. (list 77 spisa), J. O. (list 60 spisa), A. G. (list 62 spisa) i J. K. (list 77 spisa), a iz čijih iskaza proizlazi da je ocjenjivanje vršeno na tri razine: najprije po neposrednom voditelju službe ili odjela, zatim na razini kolegija određenog sektora i konačno na kolegiju direktora svih sektora.

Stoga je u suprotnosti sa sadržajem spisa ocjena kojom se ne prihvaćaju navedeni dokazi, već se prihvaćaju ničim potkrijepljeni suprotni iskazi svjedoka F. M. i T. D., s obrazloženjem da su njihovi iskazi nepristrani, jer nisu ni sudjelovali u donošenju konkretnih odluka.

Zaključivanje sudova koje se temelji na iskazima svjedoka koji su iskazali da nisu ni sudjelovali u donošenju konkretnih odluka, dakle nemaju saznanja o tome da li je ocjenjivanje vršeno ili ne, ne samo što je u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima, nego nije temeljeno ni na pravilima logičnog i uvjerljivog zaključivanja.

Iako sud izvedene dokaze prosuđuje temeljem čl. 8. ZPP-a po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdavati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu. Sloboda sudačkog uvjerenja nije tako apsolutna da bi mogla biti u izravnoj suprotnosti s provedenim dokazima, kao što je ovdje slučaj, jer ne samo da su brojni svjedoci iskazivali o načinu ocjenjivanja tužiteljice, nego postoji i pisani dokument o tome, pa je utvrđenje nižestupanjskih sudova da poslodavac nije ni proveo postupak ocjenjivanja tužiteljice, suprotno navedenim dokazima.

Suprotno pravilima logičnog zaključivanja postupa i drugostupanjski sud kad najprije utvrđuje da tuženica nije niti provela postupak ocjenjivanja rada tužiteljice, a zatim odmah u slijedećoj alineji utvrđuje da tuženica nije ocjenjivanje tužiteljice izvršila pravilno. Povrh svega iznijetog valja naglasiti da je predmet odlučivanja zakonitost, odnosno nezakonitost konkretne odluke, kojom je tužiteljici prestao radni odnos, a da tužiteljica tijekom dosadašnjeg postupka, osim općenitih tvrdnji o nezakonitosti Programa, nije iznijela okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je u odnosu na nju nezakonito postupljeno.

Iz svega iznijetog proizlazi da je ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer su razlozi navedenih presuda suprotni stanju spisa, s daljom posljedicom pogrešne primjene materijalnog prava.

Valjalo je stoga na temelju čl. 394. st. 1. ZPP prihvatiti reviziju tužene banke, ukinuti obje nižestupanjske presude i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano u ovoj odluci i donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu.

U Zagrebu, 27. rujna 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.