Revr-74/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 74/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz R., koju zastupa punomoćnica L. Š., odvjetnica u P., protiv prvotuženika G. I. N. d.o.o. P., i drugotuženika G. I. d.o.o. P., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji prvotuženika protiv presude Županijskog suda u Puli- Pola broj Gž-372/12-2 od 16. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-828/10-13 od 16. prosinca 2010., u sjednici održanoj 2. ožujka 2016.,

p r e s u d i o j e :

Revizija prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. odbija se kao neosnovana u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Puli-Poli broj Gž-372/12-2 od 16. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-828/10-13 od 16. prosinca 2010. u odnosu na prvotuženika pod točkama I./I., I./II., I./IV. i I./V.

r i j e š i o j e :

Revizija prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Puli-Poli broj Gž-372/12-2 od 16. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-828/10-13 od 16. prosinca 2010. u odnosu na prvotuženika pod točkom I./III. izreke.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu tužitelju M. M. nedopušten te se poništava odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. od 01. 03. 2010.g. kojim se otkazuje Ugovor o radu tužitelju s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu broj 2-1/107-2010.

II. Utvrđuje se da su i dalje na snazi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 231/2009 od 29.12. 2009. sklopljen između tužitelja M. M. i drugotuženika G. I. d.o.o. P., a preuzet po 1. tuženiku G. I. N. d.o.o. P. odlukom br. 6-1/1-2010 od 01. 03. 2010.g.

III. Utvrđuje se da je ništavna odluka prvotuženika G. I. N. d.o.o. P. broj 6-1/2-2010 od 01. 03. 2010. kojom se otkazuje Kolektivni ugovor drugotuženika G. I. d.o.o. P. čija se primjena kod prvotuženika G. I. N. d.o.o. temeljila na odredbi čl. 133. st. 12. Zakona o radu.

IV. Nalaže se tuženicima G. I. N. d.o.o. P. i G. I. d.o.o. P. da solidarno isplate tužitelju iznos od 935,56 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. 03. 2010.g. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, sve u roku od 8 dana.

V. Nalaže se prvotuženiku G. I. d.o.o. P. da tužiteljici na ime neosnovano umanjene plaće za ožujak i travanj 2010. isplati bruto iznos plaće zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

-na iznos od 906,41 kn od 11. 4. 2010. do isplate,

-na iznos od 984,91 kn od 11. 5. 2010. do isplate,

koja kamata teče po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, sve u roku od 8 dana.

II Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom u iznosu od 2.460,00 kuna, u roku od 8 dana.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba prvotuženika, i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio prvotuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu, prihvatiti žalbu prvotuženika i odbiti tužbeni zahtjev. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija prvotuženika je neosnovana u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika pod stavkom I. podstavak I., II.,IV. i V.

Revizija prvotuženika nije dopuštena u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika pod stavkom I. podstavak III.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08,57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ovog Zakona.

U konkretnom slučaju predmet spora tužbenog zahtjeva istaknutog pod stavkom I. podstavak III. izreke prvostupanjske jest utvrđenje ništavosti odluke prvotuženika kojom se otkazuje Kolektivni ugovor drugotuženika. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o sporu kojeg je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, već o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti odluke, tj. o sporu u kojem se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu. Zbog toga se kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora primjenjuje odredba čl. 40. ZPP.

Odredbom čl. 40. st. 2. ZPP propisano je, da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, da je mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Iz spisa proizlazi da je u tužbi, odnosno na ročištu od 17. lipnja 2010. (list 31 spisa) naznačena vrijednost predmeta spora u ovom postupku u iznosu od 11.000,00 kuna.

S obzirom da vrijednost predmeta spora pobijane presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika u dijelu pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude, kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti odluke prvotuženika kojom je otkazao Kolektivni ugovor drugotuženika, ne prelazi propisani iznos od 200.000,00 kuna to revizija prvotuženika podnesena protiv drugostupanjske presude u tom dijelu nije dopuštena. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP ispitana u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotuženika pod stavkom I. podstavak I., II.,IV. i V., samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju upućuje revident. U pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao i u prvostupanjskoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u međusobnom proturječju, a ne postoji niti proturječje između onog što se u razlozima pobijane drugostupanjske presude i prvostupanjske presude navodi o sadržaju zapisnika i iskazima danim u postupku te samih zapisnika.

Prvotuženik pretežitim dijelom svojih navoda iznesenih u reviziji ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a takve, činjenične navode ovaj revizijski sud nije ispitivao. To stoga što reviziju u smislu odredbe čl. 385. ZPP nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tužitelj. Pogrešna primjena materijalnog prava u smislu odredbe čl. 356. ZPP postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu s ponudom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu donesen po prvotuženiku te da se tužiteljici isplati plaća, odnosno razlika plaće za veljaču, ožujak i travanj 2010.

U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica s drugotuženikom imala zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu novinar mlađi suradnik;

- da je Uprava prvotuženika 1. ožujka 2010. donijela odluku kojom utvrđuje da se ugovori o radu radnika drugotuženika smatraju prenesenim kod prvotuženika kao novog poslodavca, te da se na radnike čiji su ugovori preneseni nastavlja primjenjivati Kolektivni ugovor drugotuženika;

- da je odlukom Uprave prvotuženika 1. ožujka 2010. tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih razloga – potrebe smanjenja troškova poslovanja (poslovno uvjetovani otkaz) s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za isto radno mjesto, s izmjenom koja se odnosi na visinu plaće – odnosno smanjenje plaće tužiteljici;

- da kod drugotuženika u trenutku prenošenja ugovora o radu nije bilo utemeljeno radničko vijeće;

- da je funkciju sindikalnog povjerenika za novinare kod drugotuženika obnašao B. Ž., a sindikalnog povjerenika grafičke i nakladničke djelatnosti D. K.,

- da je ugovor o radu B. Ž. preuzet kod prvotuženika 1. ožujka 2010.,

- da je prvotuženik bio registriran kao pravni subjekt i prije prenošenja ugovora o radu, ali da do 1. ožujka 2010., kad su preneseni ugovori o radu, nije poslovao osim sporadično, s ciljem održavanja pravnog subjektiviteta;

- da su prvotuženiku u trenutku preuzimanja radnika bile poznate sve financijske obaveze iz ugovora o radu koje je odlučio preuzeti, kao i cjelokupna financijska situacija preuzetog dijela drugotuženika;

- da se prvotuženik prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu nije savjetovao sa sindikalnim povjerenikom;

- da je tužiteljici isplaćena umanjena plaća i to u veljači 2010. 935,56 kune, u ožujku 906,41 kn i u travnju 984,91 kn čija je visina nesporna.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava – odredbi Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR) i odredbi Kolektivnog ugovora drugotuženika, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, zaključili da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Prema odredbi čl. 133. st.

1. ZR ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji radi u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani uz obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet rješenja. Prema st.

2. istog članka radnik čiji ugovor o radu je prenesen na način iz st.

1. ovog članka, zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu. Prema st. 3. čl. 133. ZR poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan st.

1. ovog članka, preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu. Prema st.

4. poslodavac koji na novog poslodavca prenosi poduzeće, dio poduzeće, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti dužan je novog poslodavca potpuno i istinito pisano izvijestiti o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose. Prema st.

5. propust poslodavca da novog poslodavca pisano izvijesti o pravima radnika čiji se ugovori prenose ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori o radu preneseni na novog poslodavca. Prema st.

6. poslodavac je dužan o prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti na novog poslodavca pravodobno, prije dana prijenosa pisano obavijestiti radničko vijeće i sve radnike koji su prijenosom obuhvaćeni. Prema st.

12. istog članka, ako u poduzeću, dijelu poduzeća, u svezi s bavljenjem gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je prenesena sklopljen kolektivni ugovor, na radnike se do sklapanja novog kolektivnog ugovora, a najduže godinu dana, nastavlja primjenjivati kolektivni ugovor koji se na njih primjenjivao prije promjene poslodavca. Prema st.

13. istog članka, ako se poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti prenosi na novog poslodavca, novi poslodavac solidarno s poslodavcem koji prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti.

Tijekom postupka među strankama je bilo sporno je li poslodavac poštovao odredbe čl. 149. ZR, tj. je li prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu isti proveo savjetovanje s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom.

Prema odredbi čl. 149. st. 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja. Prema st. 2. istog članka u slučaju iz st. 1. ovog članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

Prema st. 12. čl. 149. ZR odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovog Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem je ništetna, dok je st. 3. istog članka propisano da se važnim odlukama iz st. 1. ovog članka između ostalog smatraju i odluke o otkazu.

Odredba čl. 152. st. 3. ZR propisuje da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisana ovim Zakonom, osim prava iz čl. 163. st. 2. ovog Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz čl. 163. st. 1. ovog Zakona.

U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su utvrdili da kod ranijeg poslodavca nije bilo utemeljeno radničko vijeće, već je funkciju radničkog vijeća obavljao sindikalni povjerenik pa je poslodavac bio dužan sukladno odredbi čl. 152. st. 3. ZR provesti postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom. Naime, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju došlo do prenošenja ugovora o radu na novog poslodavca, to je na temelju odredbe čl. 133. st. 10. ZR sindikalni povjerenik nastavio s radom i kod novog poslodavca, a najduže do isteka mandata na koji je izabran.

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da okolnost da novi poslodavac nije obaviješten o djelovanju sindikalnog povjerenika ne utječe na ostvarivanje prava radnika čiji su ugovori preneseni (čl. 133. st. 4. i 5. ZR), budući je bivši poslodavac dužan obavijestiti novog poslodavca o pravima radnika čiji se ugovori o radu prenose, tako i o činjenici da kod bivšeg poslodavca postoji sindikalni povjerenik koji preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća.

Kako prvotuženik, kao novi poslodavac, nije izvršio savjetovanje sa sindikalnim povjerenikom prije donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, to je isti postupio suprotno odredbi čl. 118. ZR i čl. 149. ZR. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je zbog navedenog razloga predmetna odluka o otkazu ugovora o radu ništetna (čl. 149. st. 12. ZR).

Prema odredbi čl. 133. st. 2. ZR propisano je da radnik čiji je ugovor prenesen na način opisan u st. 1. tog članka zadržava sva prava iz radnog odnosa koja je stekao do dana prenošenja ugovora o radu. Stavkom 3. citiranog članka propisano je da poslodavac na kojeg se prenose ugovori o radu na način propisan u st. 1. preuzima s danom prenošenja u neizmijenjenom obliku i opsegu sva prava i obveze iz prenesenog ugovora o radu. Kako su sudovi utvrdili da je otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nezakonit, te je na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je tužiteljica imala sklopljen s drugotuženikom, te u skladu s tim tužiteljica ima pravo i na razliku plaće koju joj je isplaćivana u skladu s ponudom novog ugovora. Visina plaće je među strankama nesporna, te su sudovi pravilno prihvatili i dio tužbenog zahtjeva na isplatu razlike neosnovanog umanjenja plaće u iznosima navedenim u presudama.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je revizija prvotuženika, pod stavkom I. podstavak I.,II.,IV. i V. na temelju čl. 393. ZPP, odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 2. ožujka 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.