Gr 1-832/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gr1-832/03-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić i dr. sc. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz Đ., koju zastupa G. M. odvjetnik iz Đ., protiv tuženice C. d.d. Z., koju zastupa K. H., odvjetnik iz Đ., radi raskida ugovora o kreditu i ugovora o zalogu dionica, rješavajući sukob stvarne nadležnosti između Općinskog suda u Đakovu koji se oglasio nenadležnim rješenjem br. P-117/03 od 16. rujna 2003. godine i Trgovačkog suda u Osijeku koji je sukob nadležnosti izazvao dopisom od 31. listopada 2003. godine, u sjednici održanoj dana 12. studenoga 2003. godine,

r i j e š i o j e:

Za postupanje u ovoj pravnoj stvari stvarno je nadležan Općinski sud u Đakovu.

Obrazloženje

Općinski sud u Đakovu, rješenjem br. P-117/03 od 16. rujna 2003. godine oglasio se stvarno nenadležnim i nakon pravomoćnosti rješenja predmet dostavio Trgovačkom sudu u Osijeku.

Trgovački sud u Osijeku odbio je postupati u predmetu spora i dopisom br. P-1039/03 od 31. listopada 2003. godine predmet je dostavio ovom Vrhovnom sudu da odluči o nastalom negativnom sukobu stvarne nadležnosti, a po odredbi čl. 23. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP).

Predmet spora je raskid ugovora o kreditu i ugovora o zalogu dionica u vezi ugovora o kreditu koji je zaključen između parničnih stranaka.

Za postupanje u predmetu spora po stajalištu ovog suda, stvarno je nadležni Općinski sud u Đakovu i to zato što ovaj sud ne nalazi da postoji stvarna nadležnost trgovačkog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, niti po odredbi čl. 19. Zakona o sudovima (“Narodne novine” br. 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 – dalje ZS), a niti po odredbi čl. 40. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (“Narodne novine” br. 111/93 i 34/99 – dalje ZTD).

Iz podataka u spisu predmeta ne proizlazi da bi ovaj spor bio u vezi sa osnivanjem, radom i prestankom tuženika kao trgovačkog društva, niti da je ovaj spor nastao u svezi sa raspolaganjem, članstvom i članskim pravima tužiteljice kod tuženika kao trgovačkog društva. Odluka Vlade RH o sanaciji tuženice koja u čl. 7. sadrži i odredbu o povlačenju i poništenju dionica tuženice, te izdavanju novih dionica a koja bi se mogla odnositi na članska prava tužiteljice kao i na raspolaganje tim članskim pravima tužiteljice nije predmet ove parnice, jer se tužbeni zahtjev tužiteljice odnosi na raskid ugovora o kreditu i raskid ugovora o zalogu dionica u vezi odobrenog kredita, a kojim kreditom je tužiteljica kupila stanoviti broj dionica tuženice. Prema tome, ne radi se o sporu iz odredbe čl. 19. toč. 2. ZS-a, a niti je u pitanju spor iz čl. 40. st. 1. ZTD-a, koja odredba određuje nadležnost trgovačkog suda u sporovima između članova društva i društva koji se tiču položaja članova u društvu, upravljanja društvom i vođenju poslova društva, te prava i obveza članova društva koja proizlaze iz njegovog položaja u društvu, a to stoga jer se tužbeni zahtjev ne odnosi na navedene pravne odnose članova društva prema društvu.

Ovaj Vrhovni sud nalazi da stvarna nadležnost trgovačkog društva ne proizlazi niti iz odredbe čl. 19. toč. 1. a) ZS-a koja odredba nadležnost trgovačkog suda propisuje za sporove što proizlaze iz trgovačkog ugovora i za sporove za naknadu štete koja proizlazi iz takvog ugovora između osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost. U konkretnom slučaju prema podacima u spisu ne radi se o sporu koji bi nastao u svezi trgovačkog ugovora. Naime, za postojanje trgovačkog ugovora potrebno je kumulativno ostvarivanje subjektivnih i objektivnih pretpostavki iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO), a što znači da se trgovačkim ugovorom smatra takav ugovor koji je sklopljen između stranaka koji su trgovci iz predmeta njihove djelatnosti ili u svezi sa njihovim djelatnostima, što se odnosi na sve ugovorne strane iz takvog ugovora. U konkretnom slučaju parnične stranke jesu trgovci, ali ugovor o kreditu radi pribave dionica koji je zaključila tužiteljica sa tuženicom ne sumnjivo nije zaključen u vezi djelatnosti tužiteljice, pa zbog nedostatka tog objektivnog elementa ugovor čiji raskid tužiteljica zahtjeva u ovoj parnici, po nalaženju ovog Vrhovnog suda nije trgovački ugovor, te za takav spor nije propisana nadležnost trgovačkog suda po čl. 19. toč. 1. a) ZS-a, već je za takav spor nadležan u prvom stupnju općinski sud, a temeljem odredbe čl. 16. st. 1. toč. 2. k) ZS-a.

Dakle, iz iznesenih razloga a temeljem odredbe čl. 23. st. 2. ZPP-a trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 12. studenoga 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v. r.