Revr-536/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-536/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Tome Gložinića kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Damira Mratovića, mr. sc. Olge Jelčić i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. M. iz G., kojeg zastupa punomoćnik S. Z., odvjetnik iz V., protiv tuženika P. d. o. o. V., radi utvrđivanja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 31. siječnja 2002. broj Gž-1717/01-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 25. rujna 2001. broj P-459/01-21, u sjednici održanoj dana 12. prosinca 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

"Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

'Utvrđuje se da otkaz ugovora o radu tuženika P. d.o.o. V., kojim se tužitelju M.G. iz G., a temeljem Odluke o otkazu ugovora o radu broj 653/99 od 29. prosinca 1999. godine otkazuje ugovor o radu zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa, a kojim je tužitelju prestao radni odnos danom dostave odluke, nije dopušten i da radni odnos tužitelju, temeljem navedene Odluke, nije prestao, pa se kao dan prestanka radnog odnosa određuje dan zaključenja glavne rasprave, te se nalaže tuženiku da naknadi tužitelju štetu u iznosu od 12 prosječnih mjesečnih plaća tužitelja isplaćenih u 3 mjeseca prije prestanka radnog odnosa, što iznosi 3.500,00 kn mjesečno, a što ukupno iznosi 42.000,00 kn.

Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju neisplaćene plaće za razdoblje od uručenja Odluke o otkazu ugovora o radu, tj. 31.12.1999. godine pa do dana sudskog raskida ugovora o radu, tj. 30.6.2001. godine, kao i da mu naknadi parnični trošak, sve u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe.' "

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog svih razloga označenih u čl. 385. st. 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 52/91, 91/92 i 112/99, dalje ZPP). Predlaže da se nižestupanjske presude preinače i usvoji tužbeni zahtjev uz nadoknadu parničnog troška ili da se iste presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tuženik pobija navode revizije i predlaže da se reviziju odbije kao neosnovanu.

Nadležni Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Drugostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za donošenje zakonite presude u ovom sporu i može se ispitati njezinu pravilnost. Naime, drugostupanjski sud je prihvatio činjenično stanje utvrđeno u presudi suda prvog stupnja glede razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju primjenom odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu i za primjenu odredbe čl. 110. st. 2. i čl. 117. Zakona o radu.

Utvrđeno je, da je tužitelj dobio otkaz ugovora o radu dana 29. prosinca 1999. godine zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa, budući da je kao vozač autobusa dana 18. prosinca 1999. godine izdao neispravne karte putnicima, koje su nađene po kontroloru kod četiri putnika, zbog kojih je manje naplaćen za tuženika prijevoz u iznosu od 31,00 kn i da je na taj način tužitelj povrijedio obvezu iz ugovora o radu, kojim se obvezao da će uredno obavljati svoje obveze i uredno prodavati i naplaćivati karte, te vršiti obračun i predavati novac u blagajnu.

Nadalje je utvrđeno, da je tužitelj u svojoj izjavi priznao da je počinio greške, ali da se kaje, te da je Zaposleničko vijeće tuženika temeljem odredbe čl. 145. st. 4. Zakona o radu dalo očitovanje o namjeravanoj odluci tuženika o otkazivanju ugovora o radu tužitelju i da je na tu odluku dalo svoju suglasnost.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj revizijski sud prihvaća ocjenu sudova nižeg stupanja, da se radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa zbog koje se tužitelju primjenom odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o radu može izvanredno otkazati ugovor o radu i da su poštivane odredbe čl. 110. st. 2. i čl. 117. Zakona o radu, kada je tužitelju omogućena obrana i kada je obaviješteno Zaposleničko odnosno sada Radničko vijeće tuženika, da tuženik namjerava tužitelju dati izvanredan otkaz ugovora o radu (čl. 145. st. 3. Zakona o radu) kao i da se Zaposleničko vijeće, odnosno sada Radničko vijeće s ovom odlukom tuženika suglasilo (čl. 145. st. 4. Zakona o radu).

Stoga su sudovi nižeg stupnja pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužitelja odbili s tužbenim zahtjevom, pobliže navedenim u izreci presude suda prvog stupnja. Navodi revizije, da tužitelj nije učinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i da je priznanje dao u strahu, svode se na pobijanje pravilnosti činjeničnog stanja utvrđenog u presudi suda prvog stupnja, ali se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Ne mogu se prihvatiti navodi revizije, da se ovdje ne radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa zbog koje se može dati izvanredni otkaz ugovora o radu, jer se radi o oštećenju tuženika u iznosu od 31,00 kn, s obzirom da se ovdje radi o takvoj vrsti posla gdje je povjerenje poslodavca u rad radnika neophodno i za provjeru toga rada uvedena je kontrola posla, a nije odlučna visina štete koju učini radnik prilikom obavljanja posla, pa makar ona bila i manje vrijednosti.

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 12. prosinca 2002.godine

Predsjednik vijeća:

Tomo Gložinić, v.r.