III Kr-125/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 125/14-4

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. D. N., zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11 i 144/12; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 14. listopada 2013., broj KO-2774/12 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2014., broj Kž-85/14, u sjednici održanoj 22. listopada 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev os. D. N. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 14. listopada 2013., broj KO-2774/12 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 18. veljače 2014., broj Kž-85/14, D. N. proglašen je krivim za kazneno djelo iz čl. 236. st. 1. KZ/11 i dr. i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca.

Protiv te presude osuđenik je po branitelju V. Đ., odvjetniku iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude pozivajući se na povredu kaznenog zakona, a ne naznačujući o kojoj bi se osnovi za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka radilo, iako je očito da misli na onu iz čl. 517. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08) u vezi sa čl. 469. toč. 3. ZKP/08. Predložio je da „Vrhovni sud Republike Hrvatske donese presudu u korist podnositelja, kojom će preinačiti pravomoćnu odluku na način da zbog nastupa zastare kaznenog progona u cijelosti protiv podnositelja odbije optužbu Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu oznake K-DO-6426/12 od 12. prosinca 2012., izmijenjenu na raspravi pred prvostupanjskim sudom 14. listopada 2013. i da nastavno utvrdi nezakonitim odnosno obustavi opoziv uvjetne osude prema presudi Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj 19-KO-2764/07 od 04. listopada 2007., te da ujedno presudi da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda ili podredno da ukine u cijelosti ovdje osporene odluke prvostupanjskog i višeg suda i da predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu“.

III Kr 125/14-4

U skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08 dostavljen je primjerak zahtjeva sa spisima Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podneskom od 16. listopada 2014. predložilo da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Zahtjev nije osnovan.

Nije u pravu osuđenik kada ističe povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08, smatrajući da je nastupila zastara kaznenog progona. Osuđenik navodi da je kazneno djelo za koje se tereti počinjeno 27. svibnja 2008., pri čemu je njegovo postupanje, kojim je prema činjeničnom opisu inkriminacije počinjena šteta u iznosu od 57.611,00 kn, inicijalno bilo pravno kvalificirano kao kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; nastavno: KZ/97), ali je tijekom prvostupanjskog postupka državni odvjetnik promijenio pravnu kvalifikaciju, naznačujući da sada terećeno postupanje treba pravno označiti kao kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11, s obzirom da je u međuvremenu, dana 01. siječnja 2013. na snagu stupio novi KZ, koji je blaži za počinitelja, a respektirajući i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem se o znatnoj imovinskoj koristi, odnosno znatnoj šteti radi kada vrijednost imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kn. Osuđenik je mišljenja da se to pravno shvaćanje, prema kojem bi se o kvalificiranom obliku prijevare radilo samo onda kada vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi iznos od 60.000,00 kuna, moralo odnositi i na bitna obilježja kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ/97, a ne samo kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11. Ovo argumentira navodom da za utvrđivanje blažeg zakona za počinitelja nigdje nije propisana zabrana primjene ili nespojivost najpovoljnijeg pravnog shvaćanja Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na visinu neodređene vrijednosti koja je zakonsko obilježje istog kaznenog djela prijevare sa bilo kojim kaznenim zakonom. Polazeći od tih premisa, zaključuje da je njegovo postupanje trebalo pravno kvalificirati kao kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ/97, a za taj oblik prijevare bila je propisana kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, što znači da je, sukladno odredbi čl. 19. st. 1. alineja 5 KZ/97 relativna zastara kaznenog progona nastupila po proteku tri godine od dana počinjenja kaznenog djela, tj. 27. svibnja 2011., a uzimajući u obzir da je kaznena prijava ošt. T. O. podnesena tek u srpnju 2012.

Osuđenik je već isticao istovjetan prigovor u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, a u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kritizira obrazloženje Županijskog suda u Zagrebu koji je takav njegov prigovor ocijenio neosnovanim, uz objašnjenje da bi se radilo o kombinaciji kaznenih zakona, čije je prihvaćanje protivno načelu alternativiteta prema kojem je moguća primjena samo jednog zakona, a ne kombinacija više zakona. Po mišljenju podnositelja zahtjeva suprotno postupa sudska praksa prihvaćajući odstupanje od načela alternativiteta u korist okrivljenika, za koju tvrdnju upućuje na odluku Vrhovnog suda od 28. svibnja 1998. broj I Kž.582/97, iz koje je razvidno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po službenoj dužnosti preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio kvalifikaciju dvaju kaznenih djela i kazne odmjerene po „starom zakonu“, ali je u odnosu na sigurnosnu mjeru primijenio novi zakon kao blaži, a postupajući sukladno odredbi čl. 3. KZ/97 (koja sadržajno odgovara onoj iz čl. 3. KZ/11), koja obvezuje sud na retroaktivnu primjenu blažeg zakona. Osuđenik naglašava da za utvrđivanje blažeg zakona nigdje nije propisana zabrana primjene ili nespojivost najpovoljnijeg pravnog shvaćanja Kaznenog odjela

III Kr 125/14-4

Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na visinu neodređene vrijednosti koja je zakonsko obilježje istog kaznenog djela prijevare s bilo kojim kaznenim zakonom.

No, takvo stanovište osuđenika nije prihvatljivo.

Nakon donošenja KZ/97, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Kaznenog odjela od 24. studenog 1997. pod brojem Su-726-4/97, donio Pravna shvaćanja prema kojima je iznos za kvalificirani oblik kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ/97 određen visinom od 30.000,00 kn i više. Postupajući na isti način, Kazneni odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je, nakon donošenja KZ/11, dana 27. prosinca 2012. donio Pravna shvaćanja broj Su-IV k-4/2012-57 o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenih djela, u kojima je pod toč. 28. navedeno: „Zbog jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zakonsko obilježje „znatna imovinska korist“, odnosno „znatna šteta“, kod kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 2. KZ/11 postoji kad vrijednosti imovinske koristi, odnosno štete prelazi 60.000,00 kn“. Već iz citirane dikcije Pravnih shvaćanja od 27. prosinca 2012. nedvosmisleno proizlazi da se njima određuju vrijednosti, odnosno konkretiziraju bitna obilježja kaznenih djela propisana KZ/11, a jednako vrijedi i za Pravna shvaćanja koja su donesena 24. studenog 1997. i izrijekom su se odnosila na konkretizaciju bitnih obilježja kaznenih djela propisanih KZ/97. Uostalom, smisao donošenja Pravnih shvaćanja decidirano je unesen u svako od njih a služi jedinstvenoj primjeni neodređenih vrijednosti obilježja za pojedina kaznena djela od strane svih sudova, pri čemu se potom specificiraju numeracije pojedinih kaznenih djela iz odnosnih kaznenih zakona. Drugim riječima, pravnim se shvaćanjima konkretiziraju nedovoljno određeni pojmovi iz pojedinih zakona, a imaju svrhu ujednačavanje prakse svih sudova, tj. jednako tumačenje pri primjeni pojedinih zakona.

S druge strane, preinačavanjem neke prvostupanjske presude u odluci o sigurnosnoj mjeri, na način da se nekom okrivljeniku izriče sigurnosna mjera prema odredbama Kaznenog zakona koji je stupio na snagu nakon počinjenja djela, a prije donošenja pravomoćne presude, a budući da su odredbe tog „novog Kaznenog zakona“ povoljnije za optuženika s obzirom na vrijeme trajanja takve mjere, koja je sadržajno identična onoj izrečenoj u prvostupanjskoj presudi po odredbama Kaznenog zakona važećeg u vrijeme počinjenja kaznenog djela, postupa se sukladno načelu primjene blažeg zakona. Stoga se ovdje radi o iznimci od načela alternativiteta, koju iznimku je ranije propisivala odredba čl. 390. KZ/97 (prema kojoj se „izvršenje kaznenopravnih sankcija pravomoćno izrečenih sukladno odredbama krivičnih zakona iz čl. 389. ovog Zakona čije izvršenje nije započelo ili je u tijeku, ima u izričaju, sadržaju i načinu izvršenja uskladiti s odredbama KZ/97 danom njegova stupanja na snagu.“), a sada je sadržana u odredbi čl. 384. KZ/11.

Slijedom svega iznesenog, zahtjev os. D. N. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude trebalo je odbiti i na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 22. listopada 2014.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.