Rev-798/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 798/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Tome Gložinića, Ljubice Munić i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz K. S., koga zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz T., protiv tuženika Doma za djecu i omladinu M. iz K. L., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 8. rujna 2000. godine, br. Gž 1578/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 19. veljače 1998. godine, br. P 976/96, u sjednici održanoj 17. svibnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja I.L. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Poništavaju se kao nezakonite i suprotne općem aktu odluke Disciplinske komisije tuženika broj 298/93 od 03.08.1993.g. i odluka Zbora djelatnika tuženika broj 319/93 od 24.08.1993.g.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja vrati tužitelja na radno mjesto odgajatelja.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime izgubljene zarade isplatiti tužitelju iznos od 75.000,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 950,56 kn od 01.09.1993.g. do isplate, na iznos od 950,55 kn od 01.10.1993.g. do isplate, na iznos od 950,56 kn od 01.11.1993.g. do isplate, na iznos od 950,56 kn od 01.121993.g. do isplate, na iznos od 950,56 kn od 01.01.1994.g. do isplate, na iznos od 1.531,90 kn od 01.02.1994.g., na iznos od 1.531,90 kn od 01.03.1994.g., na iznos 1.531,90 kn od 01.04.1994.g. na iznos od 1.531,90 kn od 01.05.1994.g. do isplate, na iznos od 1.531,90 kn

od 01.06.1994.g. do isplate, na iznos od 1.620,81 kn od 01.07.1994.g. do isplate, na iznos od 1.620,81 kn od 01.08.1994.g. do isplate, na iznos od 1.620,81 kn od 01.09.1994.g. pa do isplate, na iznos od 1.620,81 kn od 01.10.1994.g. do isplate, na iznos od 1.620,81 kn od 01.11.1994.g. do isplate, na iznos od 1.620,81 kn od 01.12.1994.g. do isplate, na iznos od 2.062,00 kn od 01.01.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.02.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.03.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.04.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.05.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.06.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.07.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.08.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.09.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.10.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.11.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.12.1995.g. do isplate, na iznos od 2.062,10 kn od 01.01.1996.g. do isplate, na iznos od 2.171,31 kn od 01.02.1996.g. do isplate, na iznos od 2.171,31 kn od 01.03.1996.g. do isplate, na iznos od 2.171,31 kn od 01.04.1996.g. do isplate, na iznos od 2.171,31 kn od 01.05.1996.g. do isplate, na iznos od 2.171,31 kn od 01.06.1996.g. do isplate, na iznos od 2.171,31 kn od 01.07.1996.g. do isplate, na iznos od 2.171,31 kn od 01.08.1996.g. do isplate, na iznos od 2.171,31 kn od 01.09.1996.g. do isplate, na iznos od 2.171,31 kn od 01.10.1996.g. do isplate, na iznos od 2.171,31 kn od 01.11.1996.g. do isplate, na iznos od 2.171,31 kn od 01.12.1996.g. do isplate i na iznos od 2.171,31 kn od 01.01.1997.g. do isplate.

4. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplatiti tužitelju parnični trošak."

II. Dužan je tužitelj u roku od 8 dana isplatiti tuženiku na ime troška postupka iznos od 7.130,90 kn."

Drugostupanjskom presudom potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude suda drugog stupnja izjavio je tužitelj reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude preinače odnosno ukinu.

Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija nije osnovana.

Tuženikovom odlukom čije poništenje zahtijeva u ovoj parnici tužitelju je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Nižestupanjski sudovi nisu prihvatili tužbeni zahtjev jer su ocijenili da je tužitelj zaista počinio slijedeće povrede radne obveze i to:

1. Neizvršavanjem radnih i drugih obveza te grubim i nepristojnim ponašanjem prema nadređenom rukovodiocu (članak 3. točka l. i članak 25. tuženikovog Pravilnika o disciplinskog odgovornosti – dalje: Pravilnik). Te povrede sastojale su se u tome što je tužitelj odbio postupiti po nalogu tuženikove direktorice, jer nije htio sudjelovati u radu popisne komisije za čijeg je člana bio određen, a pri odbijanju navedenog naloga ponašao se je prema direktorici na grub i nepristojan način.

2. Zloupotrebom prava korištenja bolovanja (članak 58. stavak l. točka 9. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa – NN, broj 34/91 – dalje: ZOPRO). Zloupotreba bolovanja sastojala se je u tome što je tužitelj za vrijeme odobrenog bolovanja radio u teniskoj školi podučavajući djecu u tenisu na teniskom igralištu koje se nalazi u blizini tuženikovog sjedišta.

U smislu odredaba čl. 8. i 9. Pravilnik pretpostavke za izricanje mjere prestanka radnog odnosa za naprijed navedene povrede radne obveze su: «ako je tom povredom uzrokovana ili mogla biti uzrokovana veća šteta (šteta koja prelazi iznos od deset prosječnih mjesečnih plaća u privredi Republike Hrvatske u kalendarskog godini koja je prethodila godini u kojoj je povreda radne obveze počinjena), ili su njome bili ugroženi ili su mogli biti ugroženi zdravlje ili život radnika ili trećih osoba, ili su bitno poremećeni međuljudski odnosi i proces rada u Domu, ili je na drugi način bitno otežano poslovanje Doma». Nižestupanjski su sudovi ocijenili da je naprijed pod 2. navedena povreda radne obveze dovela do bitnog poremećaja međuljudskih odnosa i procesa rada kod tuženika te da su stoga pobijane tuženikove odluke zakonite.

Iako tvrdi da su odredbe parničnog postupka bitno povrijeđene, revident tu tvrdnju ne obrazlaže niti konkretizira, a nije se ostvarila ni procesna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 10. Zakona o parničnom postupku (NN, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 386. ZPP).

Suprotno revizijskim navodima tužitelja nižestupanjski su sudovi po shvaćanju ovog Vrhovnog suda na temelju činjenica koje su utvrdili pravilno ocijenili da je tužitelj zloupotrebio pravo korištenja bolovanja te da je to dovelo do bitnog poremećaja međuljudskih odnosa i procesa rada kod tuženika. Tužitelj je koristio bolovanje radi liječenja (fizikalne terapije) za koje vrijeme je prema utvrđenju sudova trebao biti pošteđen svih radnih aktivnosti, a to se nije odnosilo samo na njegov rad kod tuženika već i na aktivnosti vezane uz teniski teren. Tužitelj se za vrijeme bolovanja bavio podučavanjem djece tenisu na igralištu koje se nalazi u blizini tuženikovog sjedišta. Sve se to događalo u vrijeme kad je kod tuženika bio povećan opseg poslova. Za tuženikovo ponašanje znali su kako radnici tuženika tako i štićenici tuženičkog Doma. Posljedica toga bio je bitan poremećaj međuljudskih odnosa kod tuženika kao i gubitak autoriteta odgojitelja u očima štićenika. Sve te okolnosti opširno su opisane i obrazložene u presudama nižestupanjskih sudova. S obzirom na navedeno, ti sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev. Zato je odlučeno kao u izreci (članak 393. ZPP).

U Zagrebu, 17. svibnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić, v.r.