Rev-804/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 804/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz B., kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica u R., protiv tuženika E. o. d.d., Podružnica R., R., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G. & P. iz R., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4970/2010-2 od 19. siječnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1530/06 od 15. lipnja 2009., u sjednici održanoj 8. prosinca 2015.,

r i j e š i o j e:

Odbacuju se revizije tužitelja i tuženika kao nedopuštene.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 12.571,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, s tim da je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u iznosu od 77.619,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama odbijen, kao i utuženom kamatom na iznos od 1.000,00 kn za razdoblje od 28. svibnja 2004. do 14. lipnja 2009. Točkom III. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.180,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II. i III. izreke i suđeno tako da je tuženiku naloženo isplatiti daljnji iznos naknade štete od 7.300,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kao i naknaditi tužitelju troškove postupka od 13.939,12 kn. Točkom II. izreke te presude odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu 70.319,00 kn, kao i u dijelu koji se odnosi na odbijanje zateznih kamata na iznos od 1.000,00 kn.

Protiv dijela drugostupanjske presude u kojem nisu ostvarile uspjeh obje stranke podnose reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnose zbog pravnih pitanja naznačenih u revizijama predlažući preinačenje pobijane presude u smislu revizijskih navoda ili ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom ili drugostupanjskom sudu.

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava sve revizijske navode iz postavljenih pitanja kao neosnovane.

Revizije nisu dopuštene.

Prema članku 382. stavak 2. ZPP-a, koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovi odredbe iz članka 52. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Na temelju stavka 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Odbijajući dio tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi utvrđuju da tužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom zbog čega su zaključili da postoji i njegov doprinos, da šteta bude veća nego što bi inače bila, ali uz ocjenu da se navedena suodgovornost nije manifestirala u jednakom intenzitetu na sve zadobivene ozljede.

U svojoj reviziji tužitelj je određeno naznačio slijedeće pravno pitanje:

„Da li u ijednom slučaju nevezivanje pojasa može predstavljati isključivu odgovornost za nastanak nematerijalne štete oštećenika, u situaciji kada je predmetna prometna nezgoda u cijelosti uzrokovana radnjom treće osobe (protiv koje se vodi i kazneni postupak)?“

Revident ističe da nije pronašao da bi revizijski sud o tom pitanju već zauzeo pravno shvaćanje, ali da se u dostavljenim odlukama revizijskog suda vidi (drugačija) procjena suodgovornosti u ovakvim slučajevima, s tim da nema niti jedna gdje bi bilo zauzeto shvaćanje da je oštećenik isključivo odgovoran za nastanak štete (Rev 635/07-2, Rev 780/1999-2, Rev 402/01-2, Rev 591/02-2 i Gzz 260/03-2).

Međutim, za pravilnu odluku u ovoj pravnoj stvari nije odlučno pozivanje tužitelja na stanje u naznačenim presudama revizijskog suda jer su te odluke utemeljene na zaključcima koji proizlaze iz bitno drugačijeg činjeničnog i pravnog stanja pa se pravna shvaćanja iz tih odluka ne mogu uspoređivati sa stanjem u ovom postupku.

Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o različitoj praksi drugostupanjskih sudova ili odluci koja je utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno shvaćanju revizijskog suda. Osim toga, ishod spora ne ovisi od odgovora na postavljeno pitanje zbog toga jer je prema razlozima drugostupanjske presude tužbeni zahtjev preinačen upravo zbog postojanja suodgovornosti, a ne isključive odgovornosti tužitelja.

Konačno, odgovor na postavljeno pitanje u ovom predmetu po prirodi stvari zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, dakle, konkretnih okolnosti koje ne moraju biti jednake, glede čega su se jasno i određeno izjasnili već i nižestupanjski sudovi, stoga postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (članak 392.b stavak 3. ZPP-a).

Pozivajući se na određene revizijske odluke (koje su priložene uz reviziju) tuženik postavlja slijedeća pravna pitanja:

„1. Da li je strah koji je u prometnoj nezgodi pretrpio oštećeni (tužitelj) za sudbinu drugog oštećenika (drugog putnika) iz iste prometne nezgode pravno priznata nematerijalna šteta?

2. Da li tuženik kod djelomičnog uspjeha u sporu ima pravo na naknadu parničnog troška, odnosno da li kod djelomičnog uspjeha tuženika u parnici treba uzeti u obzir i uspjeh tuženika u sporu?

3. Jesu li sudovi dužni obrazlagati svoja postupanja, utvrđenja i zauzeta pravna stajališta?“

U odnosu na prvo pitanje revident se poziva na Zaključak sjednice Građanskog odjela VSRH od 27. veljače 1984., prema kojem: „Osnovani i jaki strah roditelja za sudbinu svog djeteta nije pravno priznata nematerijalna šteta“, kao i na odluku Rev-3034/1992 od 26. lipnja 1993., koja je utemeljena na takvom pravnom shvaćanju.

Drugostupanjski sud je, primjenom odredbe iz članka 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), odlučujući o visini naknade štete, preinačio prvostupanjsku presudu dosudivši tužitelju i daljnju naknadu štete iz osnove pretrpljenog straha u iznosu od 7.300,00 kn. Takvu odluku obrazlaže shvaćanjem da je u konkretnom slučaju trebalo cijeniti još i neke druge važne okolnosti slučaja, kao što su činjenica da je u odnosnoj prometnoj nezgodi sa stražnjeg sjedala ispao putnik koji je poginuo i da je na vozilu u kojem se nalazio tužitelj nastala totalna šteta, kao i da su od siline udarca izbijeni betonski odbojnici.

Prema tome, ovdje se ne radi o strahu iz postavljenog pitanja, tj. nekom posebnom „strahu za sudbinu drugog oštećenika“ koji bi bio oblik pravno priznate štete (kako to tvrdi revident), već je prema razlozima drugostupanjske presude trebalo cijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja koje su, uz ostalo, bile od utjecaja na intenzitet i trajanje straha, a time i na odluku o visini dosuđene satisfakcije.

Slijedom toga, odgovor na prvopostavljeno tuženikovo pitanje u ovom predmetu također zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja pa to pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (članak 392.b stavak 3. ZPP-a).

U odnosu na drugo pitanje tuženika valja istaknuti da se ono odnosi isključivo na odluku o troškovima postupka, na koje se odnose i revizijske odluke na koje se tuženik izrijekom poziva.

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Prema navedenom shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz članka 400. stavak 1. ZPP-a protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, te se samo u odnosu na predmet spora postupak dovršava presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju.

Zbog toga revizija tuženika protiv rješenja o troškovima postupka nije dopuštena (članak 392.b stavak 1. i 400. stavak 3. ZPP-a).

U odgovoru na posljednje pitanje tuženika bez daljnjega valja istaknuti da postavljeno pitanje nema nikakve veze s odlukom u sporu jer se radi o pogrešci u pisanju drugostupanjske odluke budući je umjesto pravilne oznake spisa „Gž-4970/2010-2“ (koja je tako naznačena samo na prvoj stranici pobijane odluke), od druge do sedme stranice napisano pogrešno: „P- 4970/2010-2“). Međutim, radi se o očitoj pogrešci koja ne dovodi u sumnju o kojoj se odluci radi i koja se može ispraviti u svako vrijeme.

Prema tome, niti ovo tuženikovo pitanje nije važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (članak 392.b stavak 3. ZPP-a).

Iz navedenih su razloga revizije tužitelja i tuženika nedopuštene pa ih je uz primjenu prije naznačenih zakonskih odredbi valjalo odbaciti.

Zagreb, 8. prosinca 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.