Rev-2482/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2482/1996-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Miroslave Vekić, Tome Gložinića i Ivana Mikšića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. i M. M. iz Đ., koje zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz Đ., protiv tuženika R. d.d. G. poduzeće iz Đ., kojega zastupa Z. J. odvjetnik iz Đ., radi isplate 10.322,00 kn, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 18. srpnja 1996. godine, br. Gž-1224/96., kojom je odbijena žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 29. veljače 1996. godine, br. P-167/95., u sjednici održanoj dana 27. kolovoza 1997. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Osijeku od 18. srpnja 1996. godine, br. Gž-1224/96. i presuda Općinskog suda u Đakovu od 29. veljače 1996. godine, br. P-167/95. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odluka o trošku revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Đakovu od 29. veljače 1996. godine, br. P-167/95. suđeno je:

"Tuženi R. d.d. građevinsko poduzeće Đ., dužno je tužiteljima M.1 i M.2 M. iz Đ. isplatiti iznos od 10.322,00 kn (desettisućatristodvadesetdvijekune) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. travnja 1993. godine do isplate, kao i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.670,00 kn, sve u roku od 15 dana."

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 18. srpnja 1996. godine, br. Gž-1224/96. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog revizijskih razloga propisanih čl. 385. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92. i 100/96. - dalje: ZPP), te predložio da sud reviziju prihvati, pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno, da sud reviziju prihvati te pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev i tuženiku dosudi parnični trošak uključujući i trošak revizijskog postupka. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. ZPP, na odgovor tužiteljima i na izjašnjenje nadležnom Državnom odvjetništvu.

Tužitelji nisu odgovorili na izjavljenu reviziju tuženika, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

U ovoj je pravnoj stvari u postupku pred nižestupanjskim sudovima odlučeno o osnovanosti zahtjeva tužitelja za platež kamata na unaprijed plaćena sredstva, kao i o zahtjevu za platež zakonskih zateznih kamata na dospjele a neisplaćene kamate na unaprijed plaćena sredstva.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski su sudovi pošli od utvrđenog činjeničnog stanja iz kojeg proizlazi:

- da su tužitelji kao kupci od tuženika kao prodavatelja kupili dana 21. svibnja 1991. godine, poslovni prostor u opskrbnom centru ... u Đ. površine 16,69 m5 za ugovorenu cijenu koja je iznosila 25.000 HRD (25,00 kn) za 1 m5, što je za cijeli kupljeni poslovni prostor iznosilo 417.250 HRD (417,25 kn),

- da su tužitelji kupili poslovni prostor uz 10% popusta i platili cijenu od ukupno 375.525 HRD (375,50 kn),

- da se prema ugovoru o prodaji prodavatelj obvezao predati poslovni prostor tužiteljima do 15. kolovoza 1991. godine, no da iz zapisnika o primopredaji poslovnog prostora proizlazi da je tužiteljima kupljeni poslovni prostor predan u posjed 29. prosinca 1992. godine i da su im tada uručeni i ključevi istog,

- da tužitelji nisu mogli koristiti kupljeni poslovni prostor do 3. svibnja 1993. godine, jer su prema Elektri postali potrošači tek tada (ranije im je električna energija nakon preuzimanja poslovnog prostora isključena, a ponovno im je uključena 3. svibnja 1993. godine),

- da se tužitelji nisu odrekli prava tražiti kamate na unaprijed plaćena sredstva i da je tuženik uvjetovao plaćanje cijene unaprijed.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da tužiteljima pripada pravo na kamate na unaprijed plaćena sredstva.

Odredbom čl. 32. st. 2. toč. 6. Zakona o trgovini ("Službeni list", br. 46/90.), određeno je da se špekulacijom smatra, između ostalog, izričito ili prečutno uvjetovanje prodaje robe uplatom unaprijed određene svote novačanih sredstava i nepriznavanje odnosno neobračunavanje kupcu kamata što ih je utvrdila banka prodavaoca.

Zakonom o dopuni Zakona o trgovini ("Narodne novine", br. 77/92.) u čl. 32. Zakona o trgovini dodaje se još st. 3. i 4. koji glase:

"Ne smatra se špekulacijom u smislu čl. 1. i 2. ovoga članka ako se kupac u kupoprdajnom ugovoru o kupnji stana, stambene zgrade, poslovnog prostora ili poslovne zgrade, sklopljenim sa građevinskim poduzećem, svojom voljom odrekne kamata na unaprijed uplaćena sredstva a prodavatelj mu istim ugovorom garantira konačnu cijenu utvrđenu tim ugovorom.

Kupac iz stavka 3. ovoga članka ima pravo na zatezne kamate u skladu sa posebnim zakonom, u slučaju prekoračenja roka utvrđenog ugovorom."

Iz čl. 2. navedenog zakona vidljivo je da odredba čl. 32. st. 3. primjenjuje se i na ugovore sklopljene prije stupanja na snagu ovog zakona ukoliko nije pravomoćnom sudskom presudom prodavatelj obvezan na plaćanje kamata na unaprijed plaćena sredstva po ugovoru o kupoprodaji.

Kako se tužitelji ugovorom nisu odrekli kamata na unaprijed plaćena sredstva to se nisu ostvarile kumulativno pretpostavke za ocjenu da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o špekulaciji sukladno čl. 32. st. 3. Zakona o dopuni Zakona o trgovini.

Revidentu pritom valja na navode revizije odgovoriti da se revident ne može, sukladno navedenoj odredbi, osloboditi obveze plaćanja kamata na unaprijed plaćena sredstva davanjem popusta kod plaćanja cijene unaprijed. Naprotiv, tuženik ne bi bio u obvezi platiti kamate na unaprijed plaćena sredstva jedino u slučaju kakav propisuje odredba čl. 32. st. 3. Zakona o trgovini, a to u ovoj pravnoj stvari nije slučaj.

Dakle, na konkretan slučaj ima se primjeniti čl. 32. st. 2. toč. 6. Zakona o trgovini ("Narodne novine", br. 53/91. i 77/92.), jer se u smislu citiranog članka špekulacijom smatra izričito ili prećutno uvjetovanje prodaje robe unaprijed uplatom određene svote novčanih sredstava i nepriznavanje odnosno neobračunavanje kupcu kamata što ih je utvrdila banka prodavatelja.

Stoga, a budući se radi o špekulaciji temeljem odredbe čl. 32. st. 1. i 2. toč. 6. Zakona o trgovini, tužiteljima pripada na unaprijed plaćena sredstva kamata što ih je utvrdila banka prodavaoca.

Nižestupanjski su sudovi međutim pogrešno primjenili materijalno pravo kad su visinu kamata utvrđivali primjenom kamatne stope zakonskih zateznih kamata.

Članak 32. Zakona o trgovini ne propisuje pobliže način niti visinu kamatne stope po kojoj je prodavatelj dužan kupcu obračunati kamate na unaprijed uplaćena sredstva.

No, po stajalištu ovoga suda, s obzirom na smisao i svrhu same odredbe, da se zaštiti pravo kupca od monopolističkih tendencija prodavatelja i kada je učinjeno djelo špekulacije, kupcu pripadaju na unaprijed uplaćeni iznos robe kamata kao na oročene štedne uloge razmjerno vremenu koje je proteklo od trenutka uplate do trenutka isporuke robe (ispunjenje obveze).

Kako nižestupanjski sudovi nisu utvrdili iznos dospjelih a neplaćenih kamata na unaprijed uplaćena sredstva sukladno navedenom to je već zbog tog razloga valjalo primjenom čl. 395. st. 2. ZPP reviziju tuženika prihvatiti i pobijane presude ukinuti te predmet vratiti sudu na ponovno suđenje.

Pritom valja još navesti da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili da se kamate na unaprijed uplaćena sredstva trebaju računati do 3. svibnja 1993. godine, u činjeničnoj situaciji kada je među strankama nesporno da je tužiteljima predan posjed spornog poslovnog prostora zajedno s ključevima 29. prosinca 1992. godine, o čemu su stranke potpisale i zapisnik o primopredaji pa bi tada i prestao tijek kamata na unaprijed plaćena sredstva. Činjenica da tužitelji nisu mogli koristiti kupljeni poslovni prostor koji im je u ispunjenju obveze predan, a zbog nemogućnosti korištenja električne energije, može rezultirati postojanjem odgovornosti prodavatelja primjenom Zakona o obveznim odnosima, ali ne i obvezom prema Zakonu o trgovini.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud postupiti po uputi navedenoj u ovom rješenju i nakon toga donijeti novu odluku.

U Zagrebu, 27. kolovoza 1997.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.