I Kž-853/2001-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-853/01-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednika vijeća, te Erike Kocijančić, Vesne Vrbetić, Hajrije Novoselec i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Jasmine Domlagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. G., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 04. listopada 2001. godine broj Kzm-7/01, u sjednici održanoj 11. travnja 2002. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o je:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji, te se opt. S.G. za kazneno djelo iz čl. 192. st. 2. KZ-a, zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, po čl. 192. st. 2. KZ-a osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina, u koju kaznu mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 23. ožujka 2001. godine, pa nadalje.

Odbija se žalba opt. S.G. kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje osuđujući dio presude suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. S.G. je oglašen krivim za kazneno djelo spolnog odnošaja sa djetetom iz čl. 192. st. 2. KZ-a, te je temeljem istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. ožujka 2001. godine, pa nadalje.

l. 122. st. 1. i 4. optuženik je oslobođen obveze naknade troškova Temeljem č

kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP-a u cijelosti.

Protiv opt. S.G., temeljem čl. 353. toč. 3. ZKP-a, odbijena je optužba zbog kaznenog djela bludnih radnji iz čl. 193. st. 1. KZ-a.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka u odnosu na odbijajući dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik i optuženik.

Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kazni i predložio da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik je podnio žalbu osobno i putem svog branitelja S.P., odvjetnika iz Z., kojom osuđujući dio presude pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predložio da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.

Nije u pravu optuženik kada ističe da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, jer da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji se navode da su proturječni.

Suprotno ovoj žalbenoj tvrdnji prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni. Istaknutim žalbenim navodima ustvari se pobija utvrđeno činjenično stanje, što će nastavno biti posebno obrazloženo. Nije osnovana žalba optuženika ni zbog povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu, te je nakon brižljive i iscrpne ocjene provedenih dokaza opravdano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo nasilnog spolnog odnošaja sa djetetom iz čl. 192. st. 2. KZ-a.

Takvo činjenično stanje pouzdano je utvrđeno na temelju iskaza maloljetne oštećenice – kćerke optuženika A.G., obrane samog optuženika, iskaza svjedoka M.M. i G.K., a potkrijepljeno iskazom sudskog defektologa mr. M.G.

Potpuno se bez osnova pobija u žalbi optuženika vrijednost iskaza oštećenice, te svjedoka M.M. i G.K. iz istrage, kojima je prvostupanjski sud poklonio vjeru.

Oštećenica je u istrazi izuzetno detaljno i savjesno ispitana, te je u tom iskazu opširno i plastično opisala vremensko razdoblje od 1994. godine do 1998. godine i okolnosti pod kojima je optuženik za to vrijeme ostvario kazneno djelo. Taj njen iskaz toliko je cjelovit, uvjerljiv, sa mnoštvom detalja kojima ona logično obrazlaže postupke optuženika prema sebi, da se žalbenim navodima ne može dovesti u sumnju njegova vjerodostojnost i istinitost. To što je pak, oštećenica i tako potresena (plače, uzbuđena), kako je to konstatirano u istražnom zapisniku, tako detaljno opisala svoj život sa optuženikom u inkriminiranom periodu i radnje koje je on poduzimao prema njoj, samo daje dodatnu vjerodostojnost i težinu tom iskazu.

U prilog utvrđenju suda o pozitivnoj ocjeni iskaza oštećenice iz istrage govori i mišljenje sudskog defektologa mr. M.G., kako ispitivanje o kritičnim događajima predstavljaju za oštećenicu nelagodu, ali da je unatoč toga u tome ustrajna, dosljedna i logična, a koji defektolog je bio prisutan ispitivanju oštećenice, kako to proizlazi iz zapisnika iz istrage, a i iz iskaza oštećenice sa glavne rasprave.

Zbog iznesenog, s pravom prvostupanjski sud nije poklonio vjeru izmijenjenom iskazu oštećenice sa glavne rasprave, pogotovo kada se ima u vidu da je optuženik tada već bio šest mjeseci u pritvoru, pa joj od njega više nije prijetila opasnost, te njen ambivalentan odnos prema optuženiku i uslijed toga moguće želje za povoljnijim ishodom ovog kaznenog postupka.

S pravom prvostupanjski sud nije prihvatio ni izmijenjene iskaze svjedoka M.M. i G.K. s glavne rasprave, opravdano ocijenivši kako su ovi svjedoci svojim iskazima išli u prilog izmijenjenog iskaza oštećenice sa glavne rasprave.

Konačno nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi optuženika kako je njegova obrana data u tijeku istrage rezultat posebnog psihičkog stanja.

Optuženik je u svojoj obrani u istrazi u dva navrata (u razmaku od dva dana) spontano iskazao da je upravo u vremenu od 1994. godine do 1998. godine spolno se zadovoljavao sa oštećenicom na način da ju je dirao po tijelu, stavljao joj prst u spolovilo, ali više površinski, zatim da joj je skidao gaćice do koljena, a i sebi donje rublje, lijegao na nju i samo površinski obavljao spolni odnos s njom, a da se oštećenica tome energično protivila.

Optuženik je u svojoj obrani u navedenim zapisnicima bio kritičan prema samom sebi, izrazivši duboko žaljenje i sram zbog svojih postupaka i nazivajući ih “grozotama”, međutim, u zapisnicima nema nikakvih konstatacija da se optuženika, uslijed nekog razloga, ne bi moglo ispitati, a niti se to može zaključiti iz načina njegovog iskazivanja.

Dakle, kada se uzme u obzir ta i takova obrana optuženika iz istrage i poveže sa iskazom oštećenice iz istrage, opravdano je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik svojim radnjama ostvario obilježja kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, počinjenog na štetu djeteta, te da se radilo o nasilnim spolnim odnošajima, jer je oštećenica određeno iskazala da je bilo deset dovršenih spolnih odnosa (a da li je bilo više oštećenica nije bila sigurna, list 40/II spisa), a da je prilikom spolnih odnosa optuženika uvijek gurala i odbijala od sebe, plakala, ali da mu se zbog njegove fizičke snage nije mogla oduprijeti, a i sam optuženik je u istrazi naveo da se oštećenica njegovim radnjama odlučno protivila.

Niti iz iskaza i mišljenja vještaka prof. dr. J.Š., kao ni iz ginekološkog nalaza na listu 13 spisa ne proizlazi, suprotno žalbi, da nije bilo spolnih odnosa, već da se zbog elastičnog djevičnjaka, raniji spolni odnosi ne mogu ni potvrditi, ali niti isključiti.

Kako iz izloženog proizlazi da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nema potreba da se na novoj glavnoj raspravi preocjenjuju utvrđene činjenice, a kako nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona, nije osnovana žalba optuženika zbog tih žalbenih osnova.

No, ovaj drugostupanjski sud našao je osnovanom žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

S pravom državni odvjetnik u žalbi ističe, da je prvostupanjski sud u ovom slučaju precijenio značaj olakotnih, a podcijenio značaj otegotnih okolnosti.

I ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je izrečena sankcija preblaga, imajući u vidu stupanj kaznene odgovornosti optuženika, povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, upornost optuženika (djelo je ostvareno kroz gotovo četiri godine), zatim da se radi o djelu na štetu vlastite kćerke, koja je optuženiku odlukom o razvodu braka povjerena na odgoj i čuvanje.

Stoga je ovaj Vrhovni sud, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, izrekao optuženiku kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, za koju je ocijenio da odgovara stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti djela, te da će se takvom kaznom postići svrha kažnjavanja.

Time su ujedno dati razlozi zbog čega nije uvažena žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Zbog svih iznesenih razloga trebalo je odlučiti i presuditi kao u izreci, sukladno čl. 390. i čl. 387. ZKP-a.

U Zagrebu, 11. travnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.