I Kž-Us-109/2011-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 109/11-6

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. N., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 12. listopada 2010. broj K-Us-16/10, u sjednici održanoj 15. svibnja 2013., u nazočnosti braniteljice optuženika J. N., odvjetnice iz Z.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba opt. D. N., ukida se pobijana presuda te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. D. N. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97 te ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Na temelju čl. 122. st. 1. i čl. 119. st. 1. toč. 1.-6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje: ZKP/97) optuženik je presuđen na platež paušala u iznosu od 1.500,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. D. N. putem braniteljice J. N., odvjetnice iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjenici vijeća je nazočila braniteljica optuženika koja je u smislu odredbe čl. 374. st. 1. ZKP/97 u žalbi zahtijevala da ju se o sjednici izvijesti, dok uredno izviješteni optuženik i državni odvjetnik nisu pristupili pa je sjednica u smislu odredbe čl. 374. st. 4. ZKP/97 održana u njihovoj odsutnosti.

I Kž-Us 109/11-6

Žalba optuženika je osnovana.

Optuženik nije u pravu kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 i čl. 367. st. 3. ZKP/97.

Pod ovu žalbenu osnovu optuženik podvodi prigovor da sud prvog stupnja nije iznio razloge u obrazloženju o tome tko je u ovom postupku zapravo oštećenik i da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi i razlozima. Ističe da prema dokumentaciji koja se nalazi u spisu (list 384-417) proizlazi da je oštećenik zapravo Hrvatski fond za …., koje dokaze sud prvog stupnja uopće nije ocjenjivao.

Međutim, suprotno navedenom sud prvog stupnja je na temelju podataka iz zemljišne knjige prihvatio tvrdnju tužitelja da je predmetnim kaznenim djelom oštećena Općina P. kao vlasnik nekretnine k.č.br. 3417/1 k.o. P. koja je propustom optuženika prešla u vlasništvo društva G.-p. d.o.o. Prema tome, nema govora da je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima, odnosno da o identitetu oštećenika nema razloga. Međutim, u pravu je optuženik kada problematizira ovu okolnost o tome tko je doista vlasnik predmetnih nekretnina bez obzira na stanje u zemljišnoj knjizi, ukazujući na citiranu dokumentaciju i tvrdeći da ju sud nije cijenio iako se radi o važnim dokazima. Tim prigovorom optuženik u biti pobija ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, tako da se ne radi o postupovnom već činjeničnom prigovoru o komu će više riječi biti kod obrazlaganja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Isto se odnosi na optuženikove prigovore koje on označuje kao postupovne, iako se također zapravo radi o prigovorima iz činjenične sfere, da visina imovinske koristi nije razumljivo obrazložena, da sud nije iznio razloge zašto je odbio dokazne prijedloge obrane i nije iznio razloge o tome da u spisu postoje dvije kopije katastarskog plana od kojih je jedna iz 1998. nesumnjivo krivotvorina. Naime, sud prvog stupnja je o ovim okolnostima u obrazloženju iznio određene razloge, no drugo je pitanje jesu li oni ispravni, a o čemu slijedi obrazloženje u dijelu ove odluke koji se odnosi na ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, nije u pravu optuženik kada tvrdi da sud nije iznio razloge koji je Kazneni zakon primijenjen s obzirom da se od vremena počinjenja predmetnog kaznenog djela Kazneni zakon u više navrata mijenjao. Naime, iz pobijane presude nedvojbeno slijedi da je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97 i 27/98, dalje: KZ/97) i pitanje primjene pozitivnog propisa u odnosu na predmetno kazneno djelo se nije niti u jednom momentu ukazivalo spornim. Međutim, neovisno o tome, jasno je da sud sukladno odredbi čl. 355. st. 1. toč. 2. kada u presudi navodi koje su odredbe Kaznenog zakona primijenjene treba u smislu odredbe čl. 82. st. 3 Sudskog poslovnika („Narodne novine“ br. 80/97, 20/98, 118/01, 49/03, 32/04, 9/06,116/08, 125/08 i 146/08) navesti koji propis primjenjuje s brojem službenog glasila u kojem je propis objavljuje. No, propust da se u presudi citira propis s navođenjem broja službenog glasila u kojem je objavljen nije sam za sebe bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, u smislu da nedostaju razlozi o odlučnoj činjenici. Ukoliko je sud primijenio propis kojega nije mogao primijeniti radi se o povredi kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP/97, što u konkretnom predmetu očito nije slučaj.

I Kž-Us 109/11-6

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da sud prvog stupnja nije iznio razloge zašto u konkretnom slučaju nije primijenio odredbu čl. 292. KZ/97 navodeći da prema sudskoj praksi pojam "druge osobe" iz čl. 337. st. 4. KZ/97 obuhvaća samo fizičku, a ne i pravnu osobu. Naime, neovisno što navedeno pravno pitanja više nije aktualno, u pogledu potrebe obrazlaganja drugog djela treba napomenuti da kada sud nalazi dokazanim da je optuženik počinio upravo određeno kazneno djelo i zbog toga ga proglasi krivim te o njemu iznosi razloge u obrazloženju, nije dužan iznositi i razloge zašto se ne radi o nekom drugom kaznenom djelu, jer to niti ne proizlazi iz odredbe čl. 359. st. 7. ZKP/97. Takvo postupanje bi obrazloženja presuda činilo preopširnim i posve nepotrebno bi se skretalo težište s merituma stvari na hipotetičko pitanje zašto nije primijenjena neka druga odredba zakona.

Optuženik neosnovano tvrdi da je izreka pobijane presude proturječna razlozima jer da se u izreci navodi kao modus optuženikovog počinjenja predmetnog kaznenog djela radnja činjenja („nije podnio žalbu“), a da iz obrazloženja proizlazi da je optuženikov propust nepodnošenje žalbe, dakle, da se radi o nečinjenju. Sud prvog stupnja je obrazložio utvrđenja suda prvog stupnja na jasan i razumljiv način ukazujući da se inkriminacija sastoji u tome da optuženik nije podnio žalbu na presudu omogućujući društvu G.-p. d.o.o. da stekne vlasništvo na zemljištu Općine P., tako da izričaj "nepodnošenjem žalbe" koji je sud prvog stupnja upotrijebio nije izvan tog konteksta, i ne radi se o drugom modusu počinjenja od onog koji je naveden u izreci.

Pobijana presuda nije proturječna zbog toga što je sud u obrazloženju doista na str. 9. zadnji pasus očitom omaškom naveo da je optuženik od suda dobio tužbu tvrtke G.-p. d.o.o. umjesto K. d.d. jer nije uopće sporno o čijoj se tužbi radi i u cijelom ostalom dijelu presude se govori ispravno da je u pitanju tužba K. d.o.o.

Iz naprijed navedenih razloga nije osnovna žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

čno stanje pogrešno i nepotpuno Međutim, u pravu je optuženik kada tvrdi da je činjeni

utvrđeno.

Naime, sud prvog stupnja je u ovom postupku utvrdio da je optuženik kao načelnik Općine P. znao, nakon što je dobio tužbu K. d.d. na utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave i nakon što se konzultirao s odvjetnikom I. B. kojemu je dao punomoć za zastupanje Općine u parnici, da zemljište koje je bilo predmetom tužbe, nije nikada pripadalo tužitelju jer se radilo o općinskoj imovini. Međutim, unatoč tome, kada je dobio nepravomoćnu presudu kojim je tužbeni zahtjev presudom Općinskog suda u Kutini broj P- 49/99-7 u cijelosti usvojen, nije podnio žalbu i time je omogućio društvu „G.-p.“ da na temelju ugovora o prodaji tu nekretninu u zemljišnoj knjizi prenese na sebe.

Sud prvog stupnja je do ovakvog zaključka došao na temelju činjenice da je optuženik dobio tužbu nakon čega se konzultirao s odvjetnikom B. te je, unatoč tome što je šumarski tehničar, imao cjelovitu informaciju o kojem se zemljištu radi, odvjetnik mu je savjetovao da se žali, međutim on je namjerno otezao s davanjem naloga odvjetniku za pisanje žalbe, opravdavajući to potrebom da se obavi uviđaj iako je to bilo bespredmetno, te mu je rekao da neka pričeka jer će se sve riješiti nagodbom. Sud prvog stupnja smatra da je optuženik kao svaka druga odrasla i obrazovana osoba već iz tužbe mogao shvatiti o čemu se radi, a da mu je

I Kž-Us 109/11-6

bilo poznato stanje stvari do u detalja sud zaključuje po tome što je punomoćnik B. do podataka iz odgovora na tužbu mogao doći samo od optuženika. Sud prvog stupnja zaključuje da optuženik nije članovima Poglavarstva predočio ispravne i potpune činjenice o površini i kvaliteti zemljišta koje je bilo predmetom parnice i zato su oni pristali da se protiv presude ne podnosi žalba vjerujući da su u pitanju manje površine.

Međutim, u pravu je optuženik kada tvrdi da se sud prvog stupnja nije uopće osvrnuo na sporno pitanje u čemu je prvostupanjska presuda parničnog suda u toj mjeri eklatantno nezakonita da bi i on znao da bi bila sigurno ukinuta po višem sudu ako se žalba podnese. Ističe da je presudu donijela sutkinja Općinskog suda u Kutini nakon provedenog dokaznog postupka i u obrazloženju te presude su iznijeti razlozi kojima sud argumentira utvrđenje da je vlasnik sporne čestice društvo „K.“ d.d. Opravdano žalitelj ističe da kraj takvog stanja stvari, kada je odluku o vlasništvu donijela kvalificirana osoba, sutkinja J. P., na temelju provedenih dokaza, zaključak suda da je on odmah po primitku tužbe i konzultacije s punomoćnikom znao o čemu se radi, doista upitan. U tom smislu s pravom optuženik u žalbi ističe da u pogledu pitanja tko je vlasnik predmetne nekretnine u spisu postoje mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske koje je izraženo u dopisu Hrvatskom fondu za … od 11. kolovoza 2006. (list 34-35) iz kojeg slijedi da je sporna presuda dokaz da je vlasnik navedenog zemljišta H. jer ta nekretnina koja je kao društveno vlasništvo bila u korištenju poduzeća „K.“ nije bila predmetnom pretvorbe. S druge strane, iz zaključka H. od 26. lipnja 2006. (list 53-55) proizlazi da taj Fond obustavlja postupak prijenosa predmetne nekretnine jer se radi o nekretnini koja je vlasništvo Općine P., a ne društva „K.“ tako da nema uvjeta iz čl. 47. Zakona o privatizaciji jer se ne radi o nekretnini koja bi u času stupanja na snagu Zakona o privatizaciji bila u režimu društvenog vlasništva. Kada se tome pridoda i činjenica da u spisu postoji katastarski plan od 1998. koji je bio predočen u pokušaju nagodbe poduzeća „G.-p.“ d.o.o. i Općine P., dakle, prije podnošenja tužbe, a koji je nedvojbeno krivotvoren i prikazuje površine koje su drugačije od stvarnih, tada proizlazi da stanje stvari u vezi vlasništva i površine predmetne čestice nije tako jednostavno, kako je to prvostupanjski sud ocijenio.

Prema tome, kada se ima u vidu ova okolnost da pitanje tko je vlasnik na predmetnoj čestici i nije tako bjelodano kako to smatra sud prvog stupnja, ne može se bez konkretnijih dokaza uzeti da je optuženiku, već po primitku tužbe, kao osobi koja nije vična pravu bilo sve jasno.

Nadalje, u pravu je optuženik i kada ističe da iz cjelokupnog konteksta svih događaja ne proizlazi da je on imao bilo kakav utjecaj da se sporna čestica prenese na „G.-p.“. Ističe da nema veze s zaključenjem ugovora između H. K. i „G. p.“ d.o.o. koji je zaključen 21. travnja 1998. kada on još nije bio načelnik Općine P. i koji je u biti najvažniji jer bez obzira na spornu presudu predstavlja pravni temelj za upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na firmu „G. p.“ d.o.o. Također ističe da nema veze s tim što je firma H. K. radi provedbe tog ugovora prethodno morala tužbom ustati protiv Općine P. koja je bila upisana kao gruntovni vlasnik. Ove okolnosti doista nisu bez značenja jer dovode u sumnju zaključak da je optuženik postupao s izravnom namjerom da poduzeću „G.-p.“ ostvari protupravnu imovinsku korist. Naime, postavlja se pitanje zašto bi optuženik, koji izvjesno nije ni na koji način bio povezan s zaključenjem navedenog ugovora iz 1998. i očito nema veze s nepravilnostima koje se odnose na to što je bilo predmet kupnje po tom ugovoru, a evidentno je da nije mogao ni na

I Kž-Us 109/11-6

koji način unaprijed znati kakav će biti ishod parničnog postupka, išao kao načelnik Općine P. obmanjivati članove poglavarstva u vezi stvarnog vlasništva i veličine predmetne čestice 3417/1 k.o. prikazujući im neistinito da se radi o manjoj površini. Dakako da bi npr. iz koruptivnih motiva optuženik mogao postupati na inkriminirani način kako bi poduzeću G.-p. d.o.o. ostavio korist, međutim, u tom pravcu nema nikakvih niti izravnih niti posrednih dokaza, niti je to predmet optuženja.

Nadalje, u pravu je optuženik kada tvrdi da i njegovo postupanje nakon što je presuda postala pravomoćna ne upućuje na siguran zaključak da bi on postupao na inkriminirajući način. Naime, tvrdi da je u dva navrata zajedno s vječnikom K. K. u dva navrata tražio da se na dnevni red sjednice vijeća Općine P. uvrsti prijedlog za obnovu parničnog postupka upravo zbog postojanja krivotvorenih katastarskih planova te zbog suspektne odluke kasnijeg čelnika općine da se u postupku uređenja međe koji je uslijedio nakon pravomoćnosti sporne presude ne ulaže žalba, iako je bilo nerazjašnjeno kolike su stvarne površine čestica koje su bile obuhvaćene tim postupkom. Poslao je dopis Ministarstvu pravosuđa i USKOK-u sa zamolbom da se pokrenu kazneni postupci i utvrdi odgovornost onih osoba koji su prouzrokovali navedenu situaciju i da se obnovi parnični postupak.

Dakle, s pravom optuženik ističe da sud sve ove okolnosti koje su prethodile donošenju odluke o nepodnošenju žalbe i koje su kasnije uslijedile sud prvog stupnja nije imao u vidu iako se radi o indikativnim okolnostima važnim za izvođenje zaključka o tome je li optuženik počinio predmetno kazneno djelo.

Nadalje, u pravu je optuženik i kada ističe da spornu Odluku od 22. rujna 1999. nije donio sam već ju sukladno čl. 35 Poslovnika u radu Poglavarstva Općine P. donijelo Poglavarstvo kao kolektivno tijelo koji svi zajednički za odluke i odgovaraju. S pravom optuženik navodi da je nejasno kako sud vjeruje ostalim članovima Poglavarstva da nisu znali o čemu se radi u navedenoj parnici iako svi oni imaju isti stupanj stručne spreme kao i on i sve informacije su im bile jednako dostupne.

Kao što je navedeno u prethodnom dijelu obrazloženja, u pogledu načina izračuna imovinske koristi sud prvog stupnja je iznio u obrazloženju presude razloge koji ne argumentiraju na dovoljno jasan način utvrđenja suda da je predmetnim kaznenim djelom ostvarena korist u iznosu od 1.213.614,46 kn tako da je upitna njegova ispravnost. Iz svih naprijed navedenih razloga, kako je optuženik svojom žalbom s uspjehom doveo u sumnju ispravnost zaključaka suda prvog stupnja. trebalo je prihvatiti žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjeno vijeće.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će izvesti do sada provedene dokaza, a po potrebi i druge, s tim da će svakako ispitati svjedoke koje je žalitelj predložio, sutkinju J. P. i K. K., jer oni imaju saznanja o okolnostima pod kojim je donijeta presuda P-49/99-7, odnosno na okolnosti optuženikovog postupanja nakon što je presuda postala pravomoćna. Pri ocjeni relevantnih okolnosti sud prvog stupnja će imati u vidu sve što je naprijed izneseno, te će nakon savjesne i svestrane ocjene svih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

I Kž-Us 109/11-6

Iz naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 388. st. 1. i st. 4. ZKP/97 riješeno je kao u dispozitivu.

U Zagrebu, 15. svibnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.