I Kž-537/2000-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-537/00-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Milana Gudelja i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. M. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ, odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 23. svibnja 2000. K-78/99, u sjednici održanoj 17. listopada 2000., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženika, a u povodu tih žalbi u odnosu na opt. M.V. i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda, te se izriče da je opt. M.V. djelom činjenično opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo pomaganja u razbojništvu iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ u svezi

na kaznu

s čl. 38. st. 1. KZ, pa se po čl. 218. st. 2. KZ, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ osuđuje zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, dok se opt. I.M. po čl. 218. st. 2. KZ, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

Po čl. 63. st. 1. KZ optuženicima se u izrečene kazne uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 20. listopada 1999. godine, pa nadalje.

II. Žalbe optuženika u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom proglašeni su krivim opt. I.M. i M.V. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, činjenično opisanog u izreci te presude, te su po istom zakonskom propisu osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju im je po čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. listopada 1999. godine pa nadalje.

Na temelju čl. 82. KZ na ime imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od opt. M.V. oduzet je novčani iznos od 1.780,00 kn, 100 DEM i 10.000 ITL, dok je opt. I.M. s iste osnove obavezan na isplatu iznosa od 670,00 kn.

Na temelju čl. 80. KZ prema opt. M.V. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - plinskog pištolja uporabljenog za počinjenje kaznenog djela, sa pripadajućim priborom i streljivom, pobliže opisanim u tom dijelu izreke pobijane presude.

Protiv te presude optuženici su podnijeli žalbe.

Opt. I.M. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se preinači izricanjem blaže kazne.

Opt. M.V. osobno, putem branitelja S.M., odvjetnika iz Rijeke, te putem roditelja M. i N.V. podnio je posebne žalbe, koje je ovaj sud s obzirom na sadržaj tretirao kao jedinstvenu žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenim sankcijama. Predložio je da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Nakon razmatranja spisa državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio, da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalbe su djelomično osnovane.

Na žalbe optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka

Opt. M. ističe prigovor da su razlozi pobijane presude nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da se presuda temelji na dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način i na "neutemeljenom odsustvu primjene kogentnih normi ZKP", pa da su time ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i st. 2. i 3. ZKP.

Suprotno navedenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude određeno i potpuno je izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome iscrpnu ocjenu vjerodostojnosti obrana optuženika, njihovih međusobnih terećenja i ostalih provedenih dokaza, a naveo je također i kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju svih relevantnih pitanja, naročito postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika, pa su prema tome bez relevantnog značenja navodi u žalbi o načinu i okolnostima pod kojima je izvršeno probno ispaljivanje metka iz plinskog pištolja tijekom glavne rasprave, kao i citiranje dijela obrazloženja o produljenju pritvora, odnosno ukazivanje što je o tome pisao "N.”, priložen uz žalbu optuženika.

Ne stoji ni prigovor da se pobijana presuda temelji na dokazima prikupljenim na nezakonit način. Naime, iz sadržaja zapisnika o prepoznavanju osoba na listu 20 i 21 spisa ne proizlazi da su redarstvene vlasti saslušavale građane u svojstvu svjedoka protivno odredbi čl. 177. st. 4. ZKP, kako smatra žalitelj, već je iz sadržaja tih zapisnika posve izvjesno da je riječ o zapisnicima o hitnoj istražnoj radnji prepoznavanja, koju su redarstvene vlasti poduzele na zahtjev državnog odvjetnika (list 19 spisa) i provele u skladu s odredbom čl. 240. ZKP. Stoga je neutemeljen prigovor u žalbi opt. M. da je ove zapisnike trebalo izdvojiti iz spisa kao nezakonite dokaze.

Nasuprot izloženom, s pravom se u žalbi opt. M. ističe prigovor da iz spisa nisu izdvojene službene bilješke o obavljenim obavijesnim razgovorima sa osumnjičenicima tijekom predistražnog postupka. Iako se ni u žalbi ne tvrdi da se na tim obavijestima temelji pobijana presuda, ovaj propust prvostupanjskog suda otklonjen je tako što je sudac izvjestitelj ovog Vrhovnog suda, prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, dostavio spis prvostupanjskom sudu u smislu odredbe čl. 373. st. 4. ZKP, pa je predsjednik prvostupanjskog suda donio rješenje o izdvajanju tih obavijesti iz spisa i nakon što je rješenje postalo pravomoćno te obavijesti predao je istražnom sucu radi čuvanja u zatvorenom omotu odvojeno od ostalih spisa.

U žalbi opt. V. kao bitna povreda odredaba kaznenog postupka ističe se da nije utvrđeno je li opt. M. pri izvršenju djela imao u ruci plinski ili zračni pištolj, te da je prilikom oduzimanja trebalo pištolj spremiti u vrećicu i u takvom ga stanju prezentirati kao dokaz na sudu, te balističkim vještačenjem utvrditi njegovu ispravnost ili neispravnost.

Ovakvim žalbenim navodima ne ukazuje se na postojanje postupovne povrede, već ti navodi predstavljaju pobijanje prvostupanjske presude zbog pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u okviru te žalbene osnove i razmatrani.

Prema tome, suprotno navodima u žalbama optuženika, nisu ostvarene istaknute postupovne povrede, niti je ovaj sud ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP utvrdio postojanje drugih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Na žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona

U odnosu na činjenično stanje žalbe optuženika svode se, u suštini, s jedne strane na isticanje prigovora da nije utvrđeno je li plinski pištolj koji je uporabljen za počinjenje kaznenog djela bio ispravan i kao takav podobno sredstvo za dovođenje u opasnost života i tijela drugih osoba (žalba opt. M. ), dok se s druge strane u žalbi opt. V., kako u onoj koju su podnijeli njegovi roditelji, tako i u žalbi podnesenoj po branitelju, pokušava dovesti u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je plinski pištolj predočen na glavnoj raspravi, doista onaj plinski pištolj koji je oduzet od opt. V., a koji ni u kom slučaju nije bio prikladno sredstvo za ostvarenje inkriminiranog kaznenog djela.

U žalbi opt. M. posebno se ističe da je u dokaznom postupku trebalo provesti balističko vještačenje o ispravnosti pištolja i vrste municije kojom je bio napunjen, s obzirom da se radilo o signalnom streljivu koje isključivo služi izazivanju glasnog pucnja.

U žalbi opt. V., podnesenoj po branitelju, uz prijedlog da se provede balističko vještačenje ispravnosti pištolja predlaže se i rekonstrukcija događaja, te saslušanje roditelja optuženika, kao eventualno i drugih osoba kao svjedoka na okolnost da se optuženik u vrijeme počinjenja kaznenog djela nalazio u svojoj kući.

U žalbi koju je osobno podnio opt. V., kao i naročito u žalbi koju su podnijeli njegovi roditelji, posebno opširno je izložena verzija obrane ovog optuženika, prema kojoj on uopće nije sudjelovao u počinjenju djela, već se opt. M. pri počinjenju djela koristio njegovim stvarima do kojih je došao potajno i zbog njegove nepažnje. U žalbi roditelji optuženika opširno izlažu svoje, subjektivno viđenje tijeka kaznenog postupka, iznoseći više kritičnih primjedbi o navodnom nezalaganju i neaktivnosti branitelja njihova sina, odvjetnika D.T. i posebno obrazlažu pod kojim okolnostima je opt. M. došao u njihovu kuću i zlouporabio gostoprimstvo njihova sina, te ga napokon i ucjenjivao najprije tražeći da mu plati 30.000 a potom 15.000 DEM pa da ga neće teretiti na sudu.

Međutim, unatoč opširnosti, izloženim navodima u žalbama optuženika, nije ni najmanje uspješno dovedena u pitanje pravilnost utvrđenja bilo koje činjenice koja je od važnosti za donošenje zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu.

Naime, protivno shvaćanju žalitelja, sve odlučne činjenice, pa tako i one koje se žalbom pokušavaju dovesti u pitanje, prvostupanjski sud nedvojbeno je utvrdio na temelju iskaza koji je opt. I.M. dao na glavnoj raspravi, a kojim je, u stvari, priznao počinjenje djela (list 281 spisa), iskazu svjedoka A.K. (list 272-273 spisa), koja je kao i svjedok L.K. tijekom provođenja istražne radnje prepoznavanja označila opt. M. kao počinitelja, svjedoka S.B. (list 273 spisa) i svjedoka I.H. (list 280-281 spisa), koji iskazi su u obrazloženju pobijane presude vjerno interpretirani i pravilno ocijenjeni, pa ih kao takve nije potrebno ponavljati.

Uz navedene dokaze i rezultat vještačenja tragova tekstilnih vlakana, izuzetih sa stolice na kojoj je u mjenjačnici sjedio opt. M., temeljito terete ovog optuženika.

Sudjelovanje opt. M.V. u počinjenju kaznenog djela prvostupanjski sud nedvojbeno je utvrdio ne samo na iskazu opt. M. i svjedoka I.H., nego prije svega na temelju neprijeporne činjenice da su kod ovog optuženika nađeni skriveni predmeti koji su uporabljeni za počinjenje kaznenog djela (plinski pištolj sa odgovarajućim streljivom i odjevni predmeti sa priborom za maskiranje), kao i dio otuđenog novca.

Uz ovakvo stanje stvari, inzistiranje žalitelja na izvođenju još nekih dokaza, kao provođenje rekonstrukcije, balističkog vještačenja i saslušanje novih svjedoka, pokazuje se sasvim suvišnim, jer je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice u ovom slučaju pravilno i na tako pouzdan način utvrdio da dokazi koje predlažu žalitelji ne bi doveli u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je uz opt. M. pri počinjenju kaznenog djela sudjelovao i opt. V., kao i u odnosu na pitanje je li plinski pištolj bio prikladno sredstvo za počinjenje kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ.

Naime, protivno shvaćanju izraženom u žalbi optuženika, prvostupanjski sud s pravom se poziva na odredbu čl. 3. Zakona o oružju ("Narodne novine", br. 46/97), prema kojoj u oružje spada i plinsko oružje i oružje za signalizaciju, a kako je na temelju provedenih dokaza, prije svega iskazu svjedoka S.B. te podataka i zapisnika o pretrazi stana i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta nedvojbeno utvrđeno da je opt. M. za počinjenje kaznenog djela uporabio upravo onaj plinski pištolj koji je pronađen skriven u kući opt. V., nema nikakve sumnje da je u konkretnom slučaju pri počinjenju kaznenog djela razbojništva uporabljeno oružje u smislu čl. 218. st. 2. KZ.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive i logične razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj V. sud, kao drugostupanjski sud, našao je da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i one koje se žalbama optuženika pokušavaju dovesti u pitanje, te su stoga njihove žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjene kao neosnovane.

Iako je u žalbi opt. V. uvodno istaknuta i žalbena osnova povrede kaznenog zakona, u okviru te žalbene osnove se ističe "pogrešna primjena materijalnog prava", bez posebnog obrazloženja, što žalitelj očito dovodi u vezu sa pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanje, ne ukazujući u kojem pitanju je povrijeđen kazneni zakon. Kako je, međutim, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjena kao neosnovana, to u izloženom pravcu ne stoji ni prigovor povrede kaznenog zakona.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, ovaj Vrhovni sud je našao da je na štetu opt. V. povrijeđen kazneni zakon kad je njegova kriminalna djelatnost, kako je opisana u izreci pobijane presude i utvrđena prema rezultatima dokaznog postupka, pravno označena kao supočiniteljstvo u kaznenom djelu razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ.

Naime, u konkretnom slučaju je utvrđeno da su se opt. M. i V. dogovorili i razradili plan kako da se domognu novca, u kojem cilju je opt. V. pribavio i osigurao plinski pištolj i predmete za maskiranje opt. M., te stajao preko puta zgrade da promatra ulazak i izlazak stranaka u agenciju te opt. M. dao znak da uđe u agenciju kad je to bilo najpovoljnije.

Uz ovakvo sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela, kako je opisano u izreci pobijane presude, opt. V. ne može se tretirati kao supočinitelj kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ.

Naime, prema čl. 35. st. 3. KZ supočiniteljstvo je zajedničko počinjenje kaznenog djela od strane dvije ili više osoba koje na temelju zajedničke odluke počine kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela.

To zajedničko počinjenje kaznenog djela pored subjektivne komponente, koja u ovom slučaju nije upitna, sadrži i objektivnu komponentu, koja se sastoji u tome da supočinitelj ostvaruje samu radnju počinjenja kaznenog djela ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela.

Opt. V. nije neposredno sudjelovao u radnji počinjenja kaznenog djela, niti je time što je na način opisan u izreci pobijane presude, bitno doprinio počinjenju kaznenog djela u smislu čl. 35. st. 3. KZ. Stoga se njegovo sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela, po pravilnoj primjeni kaznenog zakona, ne može tretirati kao supočiniteljstvo, već kao pomaganje, tj. blaži oblik sudioništva u počinjenju kaznenog djela u smislu čl. 38. KZ.

U skladu sa navedenim pravnim shvaćanjem ovaj Vrhovni sud prvostupanjsku presudu je preinačio u pravnoj oznaci djela u odnosu na opt. V. kao pod toč. I. izreke ove presude.

Na žalbe optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama

Razmotrivši odluku o kaznama koju je prvostupanjski sud izrekao optuženicima za počinjeno kazneno djelo, ovaj sud je našao da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može ostvariti i nešto blažim kaznama od onih koje su izrečene optuženicima.

Naime, imajući u vidu sve objektivne i subjektivne okolnosti koje utječu da kazna bude blaža ili teža za počinitelja, prije svega s obzirom da se radi o optuženicima koji su u vrijeme počinjenja kaznenog djela bili mlađi punoljetnici, te da je pronađen veći dio otuđenog novca, koje okolnosti ovaj sud ocjenjuje kao posebno izražene olakotne okolnosti, te uzimajući u obzir da je preinačenjem prvostupanjske presude u pravnoj oznaci djela u odnosu na opt. V. primijenjen blaži zakon, ovaj sud je prihvaćanjem žalbi optuženika u dijelu zbog odluke o kazni preinačio prvostupanjsku presudu u tom dijelu na način da je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne opt. I.M. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine a opt. M.V. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Ovakve kazne primjerene su stupnju krivnje optuženika, jačini ugrožavanja kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnostima vezanim za ličnosti optuženika, pogibeljnosti njihova djela i svim okolnostima relevantnim za odmjeravanje kazne.

Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, podnesena u korist optuženika, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenim sankcijama i oduzimanju imovinske koristi, ovaj sud je u smislu čl. 382. ZKP ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu, te je našao da je prvostupanjski sud opravdano i u skladu sa zakonom od opt. V. oduzeo a opt. M. obavezao na isplatu novčanih iznosa na ime imovinske koristi koju su ostvarili kaznenim djelom, kao što je pravilna i zakonita odluka o primjeni sigurnosne mjere oduzimanja predmeta uporabljenih za počinjenje kaznenog djela prema opt. M.V.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. listopada 2000.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović v.r.

Ante Potrebica v.r.