I Kž-559/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-559/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V ATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Neve Šibl, Vesne Vrbetić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 1. i 2. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 26. studenog 1996. godine, br. K-6/96., u sjednici održanoj dana 17. ožujka 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nadu Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom na temelju čl. 340. st. 3. ZKP, opt. M.M., opt. F.M. i opt. N.Č. oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo razbojništva iz čl. 127. st. 2. i 1. KZRH, pobliže činjenično opisano u izreci te presude.

Istom presudom na temelju čl. 100. toč. 3. ZKP oštećene su sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na građansku parnicu.

Po čl. 91. st. 1. u svezi čl. 87. toč. 6. i 7. ZKP optuženici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka koji padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je uložio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 15. prosinca 1997. godine, br. Ktž-1112/97. predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži.

Iz sadržaja žalbe državnog odvjetnika proizlazi s jedne strane da sud prvog stupnja nije kritički analizirao obranu optuženih M.M., F.M. i N.Č., a da je s druge strane olako otklonio kao nedovoljno vjerodostojno iskaze svjedokinja A.K. i S.J., ne dovodeći u vezu njeno ponašanje A.K. u kritičnoj situaciji s vremenom kada se događaj desio, opasnosti cijele situacije i rizičnosti svakog drugog ponašanja od onoga kako se upravo ponašala svjedokinja A.K. u vrijeme boravka optuženika u njenoj kući. Ocjeni dokaznog materijala, izloženoj u obrazloženju pobijane presude, žalitelj suprostavlja svoje subjektivno viđenje činjeničnog stanja i sugerira zaključak da su optuženici počinili kazneno djelo zbog kojeg su optuženi, te u skladnu s tim i stavlja žalbeni prijedlog za ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

Međutim, protivno ovakvom stajalištu žalitelju, sud prvog stupnja obranu optuženika je analizirao i temeljito ispitao, a sve izvedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, svestrano i kritički ocijenio i na temelju takve ocjene rezultata dokaznog postupka, u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza u kaznenom postupku, izveo je jedini pravilan i logičan zaključak, da nije dokazano da su optuženici počinili kazneno djelo za koje su optuženi.

Ovakav zaključak suda prvog stupnja nije uspješno doveden u sumnju žalbenim navodima koji se svode na preocjenu izvedenih dokaza, napos iskaza oštećenica, na osnovi subjektivnog viđenja i općeg dojma žalitelja, što objektivno predstavlja pobijanje sudačkog uvjerenja utemeljenog na odredbi čl. 15. ZKP/93., prema kojem pravo suda da ocijenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima, pa dakako ni onih činjenica koje neposredno utječu na primjenu zakona, tj. odlučnih činjenica, kao što je u ovom slučaju pitanje uporabe prijetnja (dolazak oštećenika u kuću naoružanih, prijetnja oštećenici da će je zaklati i kuću zapaliti) od strane optuženika u cilju oduzimanja tuđih pokretnih stvari, radi pribavljanja protupravne imovinske koristi.

Da i sam žalitelj nije siguran u opstojnost kaznenog djela koje optuženicima stavlja na teret vidljivo je iz toga što u prvom dijelu žalbe analizira obranu optuženika, pa sudu prvog stupnja prigovara što optuženike nije oglasio krivim za pokušaj ostvarenja nekog drugog kaznenog djela iste vrste, a čime po mišljenju žalitelja sud ne bi optužbu prekoračio. Optuženici su, prema obrani, došli u kuću oštećenih tražiti pušku (nakon vojno-redarstvene akcije "Oluja", pokušali su pronači zaostale pripadnike neprijateljske vojske i oružje koje bi oni mogli eventualno iskoristiti i upotrijebiti), koju bi, da su je pronašli, zadržali, a kako oružje ima određenu vrijednost, ostvarili su imovinski delikt u pokušaju (žalitelj ne navodi koji) ali sudu prigovara što to nije učinio, premda je posao državnog odvjetnika, a ne suda, pokretanje kaznenog postupka za kaznena djela za koje smatra da su počinjena, pa se sud prvog stupnja opravdano nije upuštao u takvu izmjenu optužnice, jer bi, dodajući u činjenični opis kazenog djela dodatnu kriminalnu količinu, upravo da je njeno postojanje i sa sigurnošću utvrđeno, optužbu sigurno prekoračio na štetu optuženika, a što po zakonu nije dopušteno. U nastavku žalbe dražvni odvjetnik se ponovno bavi namjerom optuženika, ali sada tvrdi suprotno od naprijed navedenog, ističe da namjera optuženika nije bila da pronađu pušku brata oštećenice, jer da je to bila namjera u kuću oštećenih bi ušao i svjedok M. (S.M.), a on to zbog određenog obzira i nelagode nije učinio. Ovim tvrdnjama državni odvjetnik ne samo da preocijenjuje iskaz ovog svjedoka, već tvrdi nešto što svjedok nikad nije rekao, naime, svjedok je izjavio da mu se u kuću oštećenica jednostavno nije išlo, a ne zbog bojazni da bi ga oštećenica prepoznala, dok nelagodu i obzir svjedok uopće ne spominje, već ta tvrdnja predstavlja dojam državnog odvjetnika o onome što je svjedoka prema mišljenju državnog odvjetnika spriječavalo da i on uđe u kuću oštećenica.

Naime, kod pretrage kuće bila je nazočna samo oštećena A.K., ona nije vidjela da bi netko od optuženika uzeo novac, cijelo vrijeme je bila na hodniku, znala je da njezina sestra S.J. ima u kauču u platnenoj vrećici 2.480 DEM, idući dan je prijavila krađu.

Svjedokinja S.J. je izjavila da nije bila nazočna događaju, kući se vratila oko 18,00 sati, novac je donijela iz Splita 18. kolovoza 1995. godine, povremeno je od njene sesetre ponovo odlazila u S., po povratku nije provjeravala da li novac nedostaje, i prije ovoga događaja nepoznate osobe su pretraživale kuću, a prilikom odlaska u S. novac nikad nije nosila sa sobom već ga je ostavila u stanu svoje sestre.

U pravu je sud prvog stupnja kada je zaključio da se na iskazima oštećenica ne može temeljiti osuđujuća presuda, a budući da ni drugim dokazima teza optužbe nije potvrđena, jer nitko od ostalih preslušanih svjedoka (S.M., D.V. i D.Č.), nije bio očevidac događaja, pogotovo ne s takvim stupnjem vjerojatnosti koji bi isključio obranu optuženika i otklonio svaku dvojbu, ispravno je postupio sud prvog stupnja kada je u skladu sa principom "in dubio pro reo", na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP optužene oslobodio od optužbe.

Nadalje, neutemeljeno državni odvjetnik traži ukidanje oslobađajuće presude i na temelju iskaza svjedokinje S.J. koja je izjavila da je prije ovog događaja provjeravala da je novac koji je ostavila na mjestu, a uz iskaz iste ove svjedokinje da je ona napuštala kuću svoje sestre povremeno odlazila u Split, po povratku nije provjeravala da li se novac nalazi na mjestu, a svjedokinja je navela i to da je njezina sestra A.K. govorila da su premetačine njene kuće vršile različite osobe u 3 do 4 navrata, te su iz kuće odnjele dosta stvari i to prvenstveno pršut, rakiju i vino. Ove pretrage kuće svjedokinja A.K. nije nikome prijavila, a državni odvjetnik iz toga zaključuje da to nije učinila jer se navodno radi o manjoj šteti, premda to ne proizlazi iz iskaza svjedokinje A.K., niti bilo kojeg drugog provedenog dokaza, jer se u spisu uopće ne spominje o kojoj količini pršuta, rakije i vina se radilo, a koji su nestali prilikom ranijih premetačina koje su obavljene u kući oštećenice, već se ovim podatkom državni odvjetnik spekulira, a da je tome tako proizlazi iz samog iskaza A.K., koja je na izričiti upit državnog odvjetnika, zašto ranije premetačine i odnošenje stvari iz kuće nije prijavila i izjavila da su to učinile nepoznate osobe, pa ih zato nije prijavila, a kako je optuženike prepoznala njih je prijavila policiji, jer se pobojala da će joj odnijeti sve stvari iz kuće iz čega je prvostupanjski sud opravdano zaključio koji je pravi motiv prijavljivanja optuženika od strane oštećenice.

Prema tome, bitno je u ovom slučaju da provedenim dokazima obrana optuženika nije

ak suda

isključena, pa je kao rezultat slobodne ocjene izvedenih dokaza pravilan i zaključ prvog stupnja da nije dokazano da su optuženici počinili krivično djelo za koje su optuženi. Kako dakle, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP/93., trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97. presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. ožujka 1999.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.