I Kž-529/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 529/1995-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Petranović Milana, Šibl Neve i Klarić-Baranović Senke, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv okr. U.M. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 26. lipnja 1995. br. K-29/95, u sjednici održanoj 14. siječnja 1997., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.P.,

r i j e š i o j e :

Žalba okr. U.M. odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 481. ZKP, okr. U.M. izrečena je sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi iz čl. 58. st. 1. OKZRH zbog učina krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci tog rješenja.

Ujedno je odlučeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv tog rješenja žali se okrivljenik po svom branitelju B.F., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači u odnosu na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je, nakon uvida u spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio da se žalba okrivljenika kao neosnovana odbije.

Žalba nije osnovana.

Nesporno je u ovom postupku da je okrivljenik doista udario oštećenika čekićem po glavi i time mu nanio tešku tjelesnu povredu. Također, nesporno je da je okrivljenik to učinio u stanju neuračunljivosti izazvane trajnom duševnom bolešću shizophreniom.

Međutim, žalbom se sada, prije svega, ističe da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka time što je sud prvog stupnja u činjeničnom opisu krivičnog djela naveo da je okrivljenik kritične prilike "odlučio" lišiti života oštećenika, a što da je u suprotnosti s utvrđenim stanjem njegove svijesti i mogućnošću upravljanja vlastitim postupcima.

Međutim, iako upotrijebljeni izraz "odlučio" može biti dvojben, nikakova proturječnost niti nerazumljivost time nije ostvarena, budući da spomenuti termin nije upotrijebljen kao izraz voljnog misaonog procesa kod okrivljenika, već kao psihički proces stvaranja želje da se nešto učini, a koji je svakako moguć i kod duševno bolesne osobe. Konačno, i sam okrivljenik je taj izraz upotrijebio prilikom davanja svoje obrane rekavši da je "odlučio oštećenika udariti čekićem po glavi u slučaju da ovaj s njim ne bude želio razgovarati".

Time, dakle, nikakova bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP nije počinjena.

Također, nije povrijeđen niti krivični zakon time što je djelovanje okrivljenika pravno označeno kao krivično djelo pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH.

Bez uspjeha žalitelj u žalbi pokušava umanjiti značaj i težinu nanesene tjelesne povrede oštećeniku i na taj način dokazati da se ovdje radi samo o krivičnom djelu nanošenja teške tjelesne povrede ili, eventualno, kvalificiranog oblika tog krivičnog djela iz čl. 40. st. 1. i 2. KZRH, a ne o krivičnom djelu pokušaja ubojstva.

Naime, već prema liječničkoj prijavi povreda od strane Ortopedske bolnice u B. na moru proizlazi da je oštećenik zadobio impresivni prijelom lijeve parijetalne kosti i lacerokontuznu ranu glave, zbog čega je oštećenik, prema vlastitoj izjavi, zadržan u bolnici ukupno 21 dan, a posljedicom operacije ima 24 šava na glavi. Kod toga, navod žalbe kojim se ističe da je tek protekom 12 dana liječenja oštećenik podvrgnut operaciji glave, doista nije relevantan u pogledu težine zadobivene povrede, budući da tijek samog medicinskog tretmana ovisi o znanju i volji liječnika i kao takav nije od utjecaja na procjenu opasnosti povrede.

Isto tako, nije relevantna niti činjenica da je okrivljenik zadao oštećeniku samo jedan udarac, iako je, kako tvrdi žalitelj, bio u objektivnoj prilici nanijeti mu više povreda. Razgraničenje između krivičnog djela pokušaja ubojstva i krivičnog djela nanošenja teške tjelesne povrede treba tražiti na subjektivnom planu okrivljenika, uzimajući pri tome u obzir, s jedne strane, da je sredstvo izvršenja djela - čekić težine pola kilograma - samo po sebi podobno da dovede do realne opasnosti za život oštećenika, a s druge strane, cijeneći lokaciju i intenzitet zadane povrede - udarac u glavu s impresivnom frakturom lubanje - što očito govori da je udarac bio jačeg intenziteta i usmjeren na vitalni dio tijela oštećenika. U konkretnom slučaju, sredstvo napada, smjer i intenzitet zadane povrede, te stvarno nanesena povreda, jasno govore o subjektivnoj strani predmetnog djela. Pravilnim sagledavanjem naprijed navedenih okolnosti sud prvog stupnja je osnovano zaključio da je ponašanjem okrivljenika bio ugrožen život oštećenika, a ne samo njegov tjelesni integritet, zbog čega se ovdje nedvojbeno radi o krivičnom djelu pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH.

Što se tiče izrečene krivične sankcije okrivljeniku za počinjeno krivično djelo, treba reći da s obzirom na stanje duševnog zdravlja okrivljenika i činjenicu da se radi o osobi opasnoj za okolinu, jedino se izricanje sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi iz čl. 58. st. 1. OKZRH ukazuje primjerenom, budući da će se samo na taj način provesti potrebno liječenje, te ujedno ukloniti stanje koje može utjecati da okrivljenik ubuduće čini takva ili slična krivična djela.

Kako je slijedom izloženog, dakle, žalba okrivljenika neosnovana, trebalo ju je odbiti i na temelju čl. 374. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 14. siječnja 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Gudelj Milan v.r.