Rev-2261/2013-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2261/13-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz R., J. P. iz R., i A. M. iz R., nasljednica I. D. pok. I., koje zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. K. i M. K. iz R., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u C., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5960/2011-2 od 30. travnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rabu poslovni broj P-66/11 od 7. travnja 2011., u sjednici održanoj 18. srpnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su tužiteljice D. M., J. P. i A. M., diobom zemljišne zajednice prije 6. travnja 1941. g, stekle pravo vlasništva svaka u 1/3 dijela na,

-k.č. 1492/58 u površine 710 m2. koja je dio matične 1492/1 u površini od 222.434 m2 upisane u z.k.ul. 760 što odgovara suvlasničkom dijelu od 710/222434 sve k.o. L.

-k.č. 1465/27 u površine 6.579 m2. koja je dio matične 1465 u površini od 326.184 m2 upisane u z.k.ul. 784 što odgovara suvlasničkom dijelu od 6.579/326.184 sve k.o. L.

-k.č. 1465/28 u površine 8.552 m2. koja je dio matične 1465 u površini od 326.184 m2 upisane u z.k.ul. 784, što odgovara suvlasničkom dijelu od 8.552/326.184 sve k.o. L.

-k.č. 1217/18 u površine 6875 m2. koja je dio matične 1217/2 u površini od 190.152 m2 upisane u z.k.ul. 760 što odgovara suvlasničkom dijelu od 6875/190.152 sve k.o. L.

-k.č. 1216/13 u površine 3.978 m2. koja je dio matične 1216/1 u površini od 50.795 m2 upisane u z.k.ul. 760 što odgovara suvlasničkom dijelu od 3.978 710/50.795 sve k.o. L.

-k.č.1200/2 u površine 239 m2. koja je dio matične 1200/2 u površini od 102.035 m2 upisane u z.k.ul. 760 što odgovara suvlasničkom dijelu od 239/102.035 sve k.o. L.

Sve označene u skici očevida mjernika vještaka S. P. od 13. srpnja 2009.g, pa mu je tužena Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti da se uknjiži kao suvlasnici u zemljišnim knjigama sve to u roku od 15 dana.

III. Tužena je dužna tužitelju naknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 11.600,00 kuna.“

Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u st. 1 izreke drugostupanjske presude (st. 1 izreke), dok je u st. 2 izreke naloženo tužiteljicama naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 14.375,00 kn, dok je tuženik odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP). Ističu da odluka u ovom postupku ovisi o materijalnopravnim i postupovnopravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U tom pravcu postavljaju slijedeća pitanja:

- Kada se smatra dovršenim započeti postupak diobe zemljišne zajednice prije 6. travnja 1941., jer pobijana preinačena presuda ovu jedinu odlučnu činjenicu, obrazlože na posve suprotan način od već 31 pravomoćne presude, po istom činjeničnom i pravnom osnovu, kojima je tužbenim zahtjevima u cijelosti udovoljeno, te da li izrada parcelacijskog elaborata 1947/48, predstavlja nužnu radnju, bez koje se spomenuta dioba ne može smatrati dovršenom?

- Da li provedba tehničkog dijela diobe zemljišne zajednice nakon dovršetka II. svjetskog rata, sakupljanjem novca za parcelaciju po Mjesnom Narodnom Oslobodilačkom Odboru S. D., te dovršena parcelacija svih matičnih čestica na način kako je dioba izvršena prije 6. travnja1941. po firmi G. O. 1948., uz izradu i provedbu parcelacionog elaborata kroz katastar i upis bivših ovlaštenika zemljišne zajednice kao posjednika nekretnina koje su im pripale diobom u zasebne posjedovne listove, ne znači i odobrenje dovršenja diobenog postupka po nadležnom organu uprave?

- Da li se pobijana presuda može temeljiti na dopisu pravnog prednika sadašnjeg punomoćnika tužene RH od 29. lipnja 1992. upućenog Općini R., povodom zahtjeva mještana S. D., da im se kroz upravni postupak prizna vlasništvo temeljem dovršene diobe zemljišne zajednice prije 6. travnja 1941.?

- Koliki utjecaj imaju na presuđenje u ovoj pravnoj stvari već 31 pravomoćna presuda u korist tužitelja protiv istog tuženika, po istom činjeničnom i pravnom osnovu, u čijim se izrekama utvrđuje, da je dioba te iste zemljišne zajednice dovršena prije 6. travnja 1941. Nije li ova jedina odlučna činjenica, u skladu sa odredbom čl. 221. ZPP-a već utvrđena kao prethodno pitanje izrekama spomenutih pravomoćnih presuda i ne treba je ponovno utvrđivati?

- Može li drugostupanjski sud preinačujući prvostupanjsku presudu, pozivajući se na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a izmijeniti utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu glede odlučne činjenice ne samo započete, već i dovršene diobe zemljišne zajednice prije 6. travnja 1941., ili je morao primijeniti odredbu čl. 373.a ZPP-a?

- Da li se pobijana drugostupanjska presuda može donijeti bez analize iskaza čak 7 svjedoka, koji imaju uglavnom neposredna saznanja o dovršenoj diobi, u situaciji kada su pismeni dokazi o diobi iste zemljišne zajednice uništeni?

Kao razlog važnosti ovih pravnih pitanja revidenti se pozivaju na odluku Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2777/2011 od 4. siječnja 2012., pa tvrde da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje je različito od prakse drugih istog Županijskog sud u Rijeci. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i tužbenom zahtjevu udovolji, podredno ukine nižestupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuju i trošak revizije.

U odgovoru na reviziju tuženica se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao nedopuštena odbaci.

Revizija je dopuštena i nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP-a).

Prema st. 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koje se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP-a).

Prema odredbi čl. 373.a drugostupanjski sud će presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:

1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili

2) da ih je moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalazi u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

Prilikom donošenja odluke iz st. 1. ovog članka drugostupanjski sud je ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio (st. 2). Prema st. 3. izreke u slučajevima u kojima su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz st. 1. ovog članka, drugostupanjski sud može donijeti i ako nađe da je postojala bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ovog zakona. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je drugačije ocijenio odlučne činjenice u ovom postupku pa je na taj način primijenio odredbu čl. 373.a ZPP-a a ne odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a. U presudi Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2777/11 od 4. siječnja 2012. isti županijski sud je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu.

Slijedom navedenog proizlazi da o postavljenom pitanju postoji različito shvaćanje istog drugostupanjskog suda pa proizlazi da je revizija dopuštena, međutim revizija nije osnovana.

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 392.a ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta, tijekom postupka pred sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. To stoga što su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Navodi revizije u kojima revident u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenice, drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju te odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

U ovom sporu tužitelj traži da se utvrdi da je vlasnik nekretnina opisanih i označenih u izreci presude suda prvog stupnja te da se tuženika obveže na trpljenje upisa prava vlasništva tužitelja na tim nekretninama, s time da tužitelj tvrdi da je vlasništvo na nekretninama stekao putem svog prednika, a koji je opet vlasništvo stekao diobom zemljišne zajednice seljana S. D.

Zemljišne zajednice prestale su postojati stupanjem na snagu Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom od 15. travnja 1947. („Narodne novine“, broj 36/47).

Odredbom čl. 1. citiranog zakona bilo je propisano da se imovina zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina proglašava općenarodnom imovinom.

Odredbom čl. 3. bilo je određeno da se propisi ovog zakona ne odnose na ona zemljišta koja su na osnovu provedenog diobenog postupka zemljišne zajednice pojedini ovlaštenici dobili u svoje privatno vlasništvo prije 6. travnja 1941., kao ni na zemljišta koja pojedinim ovlaštenicima pripadnu u privatno vlasništvo na temelju odobrenog dovršenja diobenog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941., s time da dovršenje diobenog postupka pokrenutog prije 6. travnja 1941. odobravaju okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju.

Prema ocjeni ovog suda citiranom odredbom čl. 3. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom propisana je iznimka od općeg pravila da imovina zemljišnih zajednica postaje općenarodna imovina te određuje uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi te nekretnine ostale u režimu vlasništva pojedinih ovlaštenika tog prava.

Uvjeti koje čl. 3. st. 1. citiranog Zakona propisuje ili da su na osnovu provedenog postupka diobe zemljište pojedini ovlaštenici dobili u svoje vlasništvo prije 6. travnja 1941. ili ako postupak diobe nije dovršen, ali je pokrenut prije 6. travnja 1941., da je naknadno odobreno dovršenje diobenog postupka ako je pokrenut prije 6. travnja 1941. s time da dovršenje diobenog postupka odobravaju okružne komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju (st. 2. čl. 3. citiranog Zakona).

Nije sporno da u odnosu na sporne nekretnine takvo odobrenje u smislu čl. 3. citiranog Zakona nije naknadno dano te da nije niti naknadno traženo sukladno mogućnosti koja je propisana čl. 1. Zakona o dopuni Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina općenarodnom imovinom kojim je dopunjen citirani čl. 3. tako da je ostavljena mogućnost da se zahtjevi za dovršenje diobenog postupka mogu podnositi općinskim organima uprave do 31. prosinca 1988.

U postupku pred drugostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da su sporne nekretnine bile dio zemljišne zajednice,

- da je postupak diobe pokrenut prije 6. travnja 1941., ali nije dovršen,

- da dovršenje diobenog postupka nije odobreno po nadležnom tijelu vlasti,

- da predmetne nekretnine nisu dodijeljene u privatno vlasništvo do 6. travnja 1941.

U vrijeme stupanja na snagu citiranog Zakona glede pitanja stjecanja prava vlasništva primjenjivala su se pravna pravila bivšeg Općeg građanskog zakonika.

Pravnim pravilom par. 846. OGZ-a propisano je da se o učinjenoj diobi mora sastaviti isprava te da dionik nekretnine dobiva stvarno pravo na svoj dio tek onda, kada je to pravo upisano u javne knjige na temelju isprava sastavljenih radi diobe.

Dakle, kako se vlasništvo kao stvarno pravo stječe upisom u javne knjige sukladno važećim pravnim pravilima u vrijeme kada su prednici tužitelja mogli postati (privatni) vlasnici nekretnina koje su ulazile u zemljišne zajednice, a takav upis nije izvršen i jer nekretnine nisu dobili u svoje vlasništvo do 6. travnja 1941. pa time niti postupak diobe nije dovršen makar je započet, a neke radnje su u tu svrhu i provedene, nisu niti mogli steći pravo vlasništva na nekretninama koje su ulazile u zemljišnu zajednicu.

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je reviziju valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Zagreb, 18. srpnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.