I Kž-202/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD

REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 202/1995-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Neve Šibl, Katice Jelić i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. V. B. i dr., zbog krivičnih djela iz čl. 196. st. 1. i 2. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 17. siječnja 1995. godine br. K-2/95, u sjednici održanoj 6. prosinca 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Baldu Papca,

r i j e š i o j e:

I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda suda prvog stupnja u osuđujućem i oslobađajućem dijelu, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Protiv optuženika V. B. i B. K. produljuje se pritvor.

III. Uslijed odluke pod I. žalbe optuženika V. B. i B. K., te državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, za sada su postale bespredmetne.

Obrazloženje

Županijski sud u Zadru, presudom od 17. siječnja 1995. godine br. K-2/95 oglasio je krivima optuženika V. B. i B. K. zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 196. st. 1. OKZRH i temeljem istog zakonskog propisa osudio ih na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i osam mjeseci, svakog od optuženika, u koje kazne im je temeljem čl. 45. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. listopada 1994. godine do 17. siječnja 1995. godine i od 9. veljače 1995. godine pa nadalje.

Po č1. 196. st. 4. OKZRH od optuženika je oduzeta opojna droga.

Temeljem čl. 90. ZKP optuženici su obvezani solidarno na platež troškova krivičnog postupka u iznosu od 139,89 kuna i svaki u paušalnom iznosu od po 1.000,00 kuna.

I Kž 202/1995-3

Optuženik V. B. oslobođen je od optužbe da bi počinio krivično djelo neovlaštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 2. KZRH.

Protiv navedene presude žali se državni odvjetnik zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno sudenje odnosno preinači i optuženicima izreknu primjerene kazne.

Žali se i opt. V. B. po branitelju V. M., odvjetniku iz Z., te opt. B. K. po branitelju S. D., odvjetniku iz Z., iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženike oslobodi od optužbe ili im se izrekne blaža krivična sankcija odnosno ukine u osuđujućem dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, postupajući po čl. 360. st. 2. ZKP u pismenom podnesku od 25. travnja 1995. godine br. Ktž-256195, predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

Sud prvog stupnja je optuženike oglasio krivima za krivično djelo iz č1. 196. st. 1. OKZRH, smatrajući da se radilo o jednokratnoj kupovini droge radi prodaje i da nema pokazatelja koji bi ukazivali na to da su se ova dvojica optuženika dogovorila da izvrše više nabavki droge radi zajedničke prodaje, a jednokratna kupnja droge radi prodaje, prema stajalištu tog suda, ne sadrži obilježja krivičnog djela iz st. 2. čl. 196. OKZRH.

Navedeni zaključci i stajališta suda prvog stupnja su za sada pogrešni, jer ne proizlaze iz rezultata dokaznog postupka. Naime, sud prvog stupnja uzima utvrđenim da su optuženici vozilom oca opt. B. k. u inozemstvo, da su u Amsterdamu kupili 200 komada tableta sintetičke droge ecstasy, 0,5 grama opojne droge hašiš, 40 grama droge marihuane i dva grama droge kokain, što je sve kod njih i pronađeno. Nije sporno da su optuženici uživaoci lakih droga, što sami priznaju i da sintetičku drogu ecstasy nisu konzumirali, opt. Bungur ju je samo jednom probao, a opt. K. niti to. Dakle, kupili su zajedničkim novcem veliku količinu droge, koju sami ne konzumiraju, plativši za nju oko 2.500 DEM, što je nesumnjivo velik iznos novca i što sve u svojoj ukupnosti ukazuje na zajednički dogovor na prodaju te droge na narkomanskom tržištu.

Upravo iz svih utvrđenih okolnosti preuranjeno je zaključiti, kao što to čini sud prvog stupnja, kako se u konkretnom slučaju radi samo o jednokratnoj kupnji radi prodaje. Naime, kupnja velike količine droge ne može se i ne smije gledati izolirano od medusobne veze optuženika i njihove zajedničke aktivnosti, a kojoj je mogući cilj bio da zajednički vrše preprodaju te droge. Za ostvarenje djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH nije potrebno da postoji i neka formalna i čvrsta organizacija, a niti da udruživanje ima karakter stalnosti. Dovoljno je da su se dvije osobe dogovorile da zajednički vrše radnje koje predstavljaju neovlašteno stavljanje u promet tvari ili preparata koji su proglašeni opojnim drogama i da su u realizaciji tog dogovora izvršili barem jednu radnju navedenu u st. 1. čl. 196. OKZRH. U okviru tog dogovora buduće radnje mogu, ali ne moraju, biti individualno odredene u pogledu vremena, mjesta i predmeta. Ako bi dogovor bio ograničen isključivo samo na jednu radnju i po inkriminiranog krivičnog djela. mišljenju ovog suda ne bi se radilo o kvalificiranom obliku

I Kž 202/1995-3

U pravu je državni odvjetnik i kada se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na djelo iz toč., 2. pobijane presude.

Naime, nije sporno da je optuženik kao pripadnik Domobranske bojne Biograd bio zadužen automatskom puškom br. AK-460 i puškom M-48 broj 8183, te pripadajućim streljivom, kako to sve proizlazi iz potvrde od 18. studenog 1994. godine. Dakle, imao je odobrenje nadležnog tijela za držanje oružja u vrijeme dok je bio mobiliziran. Kako to proizlazi iz potvrde Domobranske bojne Biograd od 18. studenog 1994. godine pripadnik te bojne je bio do 1. svibnja 1994. godine, a nakon toga se nalazio na RR postrojbe. Za sada nije utvrđeno što je sa zaduženim oružjem pripadnika Hrvatske vojske koji se nalaze na RR postrojbe i kakve su glede toga njihove obveze.

Opravdano državni odvjetnik u žalbi ukazuje na obranu optuženika koji je naveo da je u travnju pozvan da vrati oružje, što nije ućinio i što bi ukazivalo na zaključak da od tada oružje drži neovlašteno. Medutim, ta obrana nije provjerena, a i kontradiktorna je potvrdi Domobranske bojne Biograd o vremenu do kojeg je optuženik B. bio pripadnik te bojne pa se ista za sada ne može prihvatiti i isključivo na temelju takve obrane donositi odluka. Osim toga sud prvog stupnja nije imao u vidu i Zakon o oružju po kojem gradani imaju mogućnost predati oružje nadležnom tijelu stim da se protiv njih u tom slučaju neće voditi kazneni niti prekršajni postupak, niti je utvrdio da li se eventualno taj zakon može primijeniti na optuženika i kroz koje vrijeme.

Iz navedenih razloga, a kako je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, trebalo je uvažiti žalbu državnog odvjetnika, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će, u skladu sa odredbom č1. 380. st. 3. ZKP izvesti već izvedene, a po potrebi i druge dokaze, raspraviti sva sporna pitanja, te pažljivom i kritičkom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i obrana optuženika, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje. U razlozima presude sud prvog stupnja će odredno i potpuno izložiti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika.

Kako je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja uvažena, to žalbe optuženika nisu razmatrane, jer su za sada postale bespredmetne, kao i žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

Ispitujući da li još postoje razlozi za pritvor, ovaj Vrhovni sud kao sud drugog stupnja je ocijenio da i nadalje postoje razlozi iz čl. 182. st. 2. toč. 3. ZKP, čemu u prilog, prije svega, govori način počinjenja djela. Naime, optuženici su dogovorno nabavili u inozemstvu veću količine sintetičke droge, kao i druge vrste droge u manjim količinama, očigledno sve u svrhu preprodaje na narkomanskom tržištu, u kraju gdje se očituje pojava sve većeg broja ovisnika dakle i potencijalnih kupaca. Osim toga, radi se o osobama koje konzumiraju lakšu drogu i koja je pretragom kod njih u kući nadena. Osim tih okolnosti kao i onih pod kojima je krivično djelo počinjeno, te njegov karakter i težina, opravdavaju bojazan da bi optuženici na slobodi mogli ponoviti krivično djelo. Zato je temeljem čl. 375. st. 4. ZKP odlučeno da se protiv optuženika produlji pritvor.

I Kž 202/1995-3

Slijedom iznijetih razloga, temeljem č1. 375. st. 1. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 6. prosinca 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Ante Potrebica, v.r.