Revr-651/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 651/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić, Željka Glušića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice M. M. iz Z., zastupane po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., protiv tuženice-protutužiteljice Z. b. d.d. Z., zastupane po punomoćnici P. Ž., dipl. pravnici zaposlenoj kod tuženice, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i sudskog raskida ugovora, odlučujući o reviziji tužiteljici izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžr-103/06-2 od 4. travnja 2006., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu, broj Pr-1683/05 od 1. prosinca 2005., u sjednici održanoj dana 25. travnja 2007.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke utvrđeno je da je nedopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu od 5. lipnja 2001. te je na zahtjev tužiteljice, umjesto vraćanja na posao, određen prestanak radnog odnosa s danom 2. srpnja 2001. U toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos 4.205,61 kn sa zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2001. pa do isplate.

U toč. III. izreke tuženici je naloženo isplatiti tužiteljici iznos 99.594,18 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2001. pa do isplate te joj naknaditi parnični trošak u iznosu 24.692,80 kn sa zateznim kamatama od 1. prosinca 2005. pa do isplate.

Ujedno je istom presudom odbijen i zahtjev tuženice kao protutužiteljice kojim je zahtijevala sudski raskid ugovora o radu sa tužiteljicom, kao protutuženicom i to s danom 6. lipnja 2001.

Presudom suda drugog stupnja u toč. I. izreke djelomično je uvažena žalba tuženice pa čena u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni je gore navedena presuda suda prvog stupnja preina

zahtjev tužiteljice, tako što je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je nedopušten i ništav izvanredni otkaz Ugovora o radu od 5. lipnja 2001. te je odbijen i tužbeni zahtjev da se na zahtjev tužiteljice umjesto vraćanja na posao odredi prestanak radnog odnosa sa danom 2. srpnja 2001. te da se tuženici naloži isplatiti tužiteljici iznos od 4.205,61 kn sa zateznim kamatama tekućim od 5. srpnja 2001. do isplate, kao da se naloži isplatiti tužiteljici i štetu u iznosu 99.594,18 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2001. do isplate.

Ujedno je odbijen i zahtjev da se tuženici naloži naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 24.692, 80 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2005. do isplate.

U toč. II. izreke odbijena je žalba tuženice-protutužiteljice u ostalom dijelu u kojem je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena (odbijajući dio protutužbenog zahtjeva).

Istom je odlukom odlučeno da se tužiteljici-protutuženici ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložila je da se pobijanu presudu ukine u dijelu pod I. izreke i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženica se reviziji usprotivila smatrajući ju neosnovanom, pa je predložila da se revizija odbije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sve sukladno odredbi čl. 392.a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP), revizijski sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ovo stoga, što pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, oni nisu međusobno proturječni, a nema proturječja ni sa stanjem spisa, pa se presuda u svemu može ispitati.

Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije svojom odlukom utvrdio drukčije činjenično stanje od onog utvrđenog u prvostupanjskom postupku, zbog čega je, prihvativši tako utvrđeno činjenično stanje pravilnim i potpunim, imao zakonsko ovlaštenje pozivom na čl. 373. st. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u I. izreke.

Pred drugostupanjskim sudom, dakle nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se sadržajem revizije isto tako upire.

Samim time valja reći da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev našao neosnovanim i zbog toga prvostupanjsku presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio.

Naime, predmet spora u ovom postupku je odluka tuženice o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tužiteljici od 5. lipnja 2001., a sporan je rok otkazivanja i opravdanost razloga za otkaz.

Pravne zaključke drugostupanjskog suda prihvaća u svemu i ovaj sud. Iz tih proizlazi da je tuženica unutar zakonom predviđenog roka od saznanja za povrede radne dužnosti tužiteljice, ovoj otkazala ugovor o radu izvanrednim otkazom zbog osobito teških povreda iz radnog odnosa, zbog čega tuženici, sukladno odredbi čl. 107. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – dalje: ZR), nije više bilo prihvatljivo nastaviti radni odnos s tužiteljicom.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja:

- da je tužiteljica radila kod tuženice dugi niz godina i to uglavnom na Odjelu stambenih kredita, na radnim mjestima referenta, kontrola ili koordinatora, a od 1999. da je sistematizacijom radila na radnom mjestu savjetnika, ali da je i dalje obavljala poslove koordinatora, a po potrebi mijenjala i direktoricu S. V.,

- da je 31. svibnja 2001. nakon izvršene unutarnje kontrole poslovanja, raspoređena na radno mjesto referenta brzih transakcija,

- da je tuženica provela unutarnju kontrolu rada po kreditima u poslovnici u kojoj je radila tužiteljica, u … u Z., s time da je nalaz kontrole sačinjen 22. svibnja 2001.,

- da je cilj kontrole bio utvrditi povezanost osoba iz banke te njihovu odgovornost pri odobravanju 25 dugoročnih stambenih kredita za kupnju stana preko S. z. Z., budući da su krediti bili predmetom istrage Financijske policije,

- da iz izvješća ove kontrole proizlazi da je u odnosu na tužiteljicu nađeno nepravilno postupanje kod kredita broj 2120719184 odobrenog u iznosu od 171.500,00 tadašnjih DEM, u kojem su sudužnici po tom kreditu bili njezina nadređena direktorica S. V. i sin tužiteljice D. M., dok je jamac u tom kreditu bila sama tužiteljica,

- da je postojala neuredna otplata tog kredita do studenoga 1997. kada taj kredit prelazi u urednu otplatu, s time da su u odnosu na taj kredit postojala dva naloga za podnošenje anuitetske tužbe radi naplate dospjelih rata kredita, jedne potpisane po direktorici S. V., a druge potpisane po samoj tužiteljici, ali da do utuženja nije došlo jer tužbe nisu dostavljene u Direkciju pravnih poslova,

- da je upravo po istom kreditu 7. prosinca 2000. odlukom koju je potpisala sama tužiteljica, u zamjeni direktorice S. V. (list 28 i 23), a koja je bila i jamac u tom kreditu, odobrena zamjena sudužnika, njezinog sina D. M., sa drugom osobom sudužnika, s time da je zamjena sudužnika učinjena unatoč zapreke zbog postojanja dospjelog a nepodmirenog dugovanja od 45.117,75 tadašnjih DEM,

- da je tužiteljica po drugom kreditu broj 2120743071 odobrila isplatu kredita korisniku I. L. bez uknjižbe hipoteke kao sredstva osiguranja plaćanja tražbine iz navedenog kredita, a sredstva su isplaćena bez traženja naknadne suglasnosti ovlaštene osobe za tu isplatu,

- da je tužiteljica podigla novac s računa I. D. i vlastoručno potpisala isplatni listić prilikom podizanja novca, iako za to nije imala pisanu punomoć navedene korisnice računa te unatoč toga što je korisnica računa bila prisutna u banci i mogla isplatu i sama primiti,

- da je tuženica u spornom razdoblju poslovala po svojim internim pravilima o plasmanu, kontroli korištenja i naplati kredita građana (Prijedlog reguliranja naplate dospjelih nepodmirenih potraživanja građana iz 1986., list 64), koji se primjenjivao do 2000., kada je sve objedinjeno Uputom o naplati dospjelih nepodmirenih potraživanja građana (list 95); Odluka o uvjetima za odobravanje dugoročnih kredita građana, Odluka o ovlaštenjima o kreditnom poslovanju tuženice i dr.).

Na temelju takvih utvrđenja, drugostupanjski sud pravilno zaključuje da je donošenjem odluke o promjeni sudužnika u osobi njezinog sina D. M., u kreditu u kojem je i sama bila jamac, a unatoč toga što je u tom trenutku promjene osobe sudužnika postojala zapreka ove promjene zbog neuredne otplate kredita te odobravanjem isplate kredita bez prethodnog osnivanja hipoteke kao sredstva osiguranja plaćanja, kao i podizanjem novca sa računa korisnika kredita bez pisane punomoći te propuštanjem podnošenja anuitetskih tužbi pri neurednoj otplati kredita, tužiteljica počinila, prema prihvaćenim i propisanim standardima u bankarskom poslovanju, osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa.

Nadalje, pravilno je sud zaključio i da je tuženica za počinjene osobito teške povrede tužiteljice, saznala tek po izvješću izvanredne kontrole kredita od 22. svibnja 2001., čime je tuženica ispoštovala zakonski rok od 15 dana predviđen čl. 107. st. 2. ZR, jer je izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici dat 5. lipnja 2001.

Ovakvi pravni zaključci revizijskim navodima nisu dovedeni sumnju.

Tužiteljica bez osnove zato prigovara da iz pobijane presude nije vidljivo koja je pravila prilikom promjene osobe sudužnika tužiteljica povrijedila, jer da su postojala pravila iz 1986., 1997., odnosno 1998., a da drugostupanjski sud nije naveo koja je to pravila prilikom odlučivanja uzeo u obzir. U tom dijelu valja odgovoriti da prema utvrđenjima pred nižestupanjskim sudom, ovi interni akti, tj. uputstva tuženice, sadrže pravila postupanja i uvjete za poslovanje prilikom odobravanja, naplate kredita i tome slično, koja se međusobno nadopunjavaju pa zato ne isključuju jedna druge. Utoliko je drugostupanjski sud, pozvavši se na pravila postupanja tuženice bez označavanja godine donošenja navedenih pravila, dao ega se, suprotno reviziji, odluka suda razloge o odlučnim činjenicama za svoju odluku, zbog č

može u svemu, pa i u tom dijelu, ispitati. Pri tome valja reći da kraj utvrđene činjenice da su uputstva za postupanje postojala i da je tužiteljica, s obzirom na poslove koje je obavljala, za njih znala, odnosno morala znati, pravilnim sud smatra da ih je tužiteljica trebala i primjenjivati. Suprotno reviziji, zato, za primjenu pravila postupanja shodno izdanim uputstvima tuženice nije bio odlučan subjektivni pristup tužiteljice na koji se poziva revizija, a iznesen u pravcu da je ona unatoč pravila, poslove obavljala na drukčiji način, zbog dugogodišnje, a uobičajene drugačije prakse rada na tim poslovima. Takav stav tužiteljice tim više nije prihvatljiv kraj utvrđenja da je kod promjene osobe sudužnika, unatoč postojanja i zapreke što je u tom trenutku kredit bio u neurednoj otplati, i sama bila zainteresirana, jer je bila jamac po tom kreditu, a njezin sin sudužnik. Da i nisu postojala pravila postupanja koja su nalagala da u takvom slučaju ovlaštena osoba za odobravanje promjene osobe sudužnika može biti samo ona osoba po rangu viša od tužiteljice, standardi ponašanja zbog mogućeg sukoba interesa, nalagali bi tužiteljici da se izuzme od poduzimanja ovih radnji.

Gledano stoga posebno ovakvo neprihvatljivo postupanje tužiteljice, uz to protivno internim aktima tuženice te u ukupnosti i njezina postupanja, povrede radnih obveza koje je učinila tužiteljica, ukazuju se osobito teškima, zbog čega joj je tuženica opravdano otkazala ugovor o radu, izvanrednim otkazom.

Valjalo je zato reviziju tužiteljice u svemu kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 25. travnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v.r.