Revt-78/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 78/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, te Borisa Guttmanna, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. – Tvornica sintetskih smola d.d. u stečaju Z., koju zastupa punomoćnik N. A., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tužitelju protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 6. studenog 2001. godine broj Pž-2131/01 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 18. siječnja 2001. broj P-6355/00, u sjednici održanoj dana 25. veljače 2004. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika radi naknade troškova revizijskog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženica je obvezana platiti tužitelju iznos od 153.223,74 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava počev od 18. siječnja 2001. godine do isplate (toč. I izreke); odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa od 2,119.194,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate toč. II izreke), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (toč. III izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe obje stranke i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene, pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj i to u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu revizijskih navoda, a to znači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu, dok podredno predlaže, da se obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja odgovorio je tuženik koji osporava osnovanost revizijskih navoda i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja radi naknade štete koja mu je nastala zbog postupanja tuženika prodajom dionica tužitelja koje je ugovorom zaključenim između parničnih stranka tužitelj dao u zalog tuženiku radi osiguranja potraživanja tuženika po osnovu izdane garancije, a koje dionice je tuženik prodao trećoj osobi.

Tužitelj tvrdi da je pri toj prodaji dionica trećoj osobi tuženik postupao neovlašteno i na taj način prouzročio štetu tužitelju čiju visinu smatra revident da su niži sudovi trebali utvrditi pozivom na odredbu čl. 189. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) što znači prema cijenama dionica u vrijeme donošenja sudske odluke prema kojim kriterijima i mjerilima se tužbeni zahtjev ukazuje osnovanim u cijelosti, dakle i u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen.

Niži sudovi utvrdili su, da su parnične stranke sklopile 28. srpnja 1995. godine Ugovor o zalogu dionica kojim tužitelj zalaže tuženiku 1.588 točno označenih dionica te je u čl. 5. tog Ugovora utanačeno: "Ako založni dužnik ne podmiri dospjelo dugovanje po poslu iz čl. 1. ovog Ugovora, ugovorne strane sporazumno utvrđuju da Banka stječe pravo da u cilju namirenja potraživanja izvrši prodaju dionica trećem u skladu sa zakonom i općim aktima banke".

U vrijeme sklapanja spomenutog Ugovora o zalogu dionica kao i u vrijeme tuženikove prodaje spornih dionica trećoj osobi dana 4. lipnja 1996. godine odredbom čl. 981. ZOO bilo je propisano, da ako dužnik ne namiri o dospjelosti potraživanje nastalo iz ugovora u privredi, vjerovnik nije dužan obraćati se sudu nego može pristupiti prodaji založene stvari na javnoj prodaji nakon isteka 8 dana od upozorenja učinjenog dužniku – a i zalogodavcu kad to nije ista osoba – da će tako postupiti, a ako založene stvari imaju tržišnu ili burzovnu cijenu vjerovnik ih može prodati po toj cijeni nakon isteka 8 dana od upozorenja učinjenog dužniku i zalogodavcu da će tako postupiti.

Polazeći od shvaćanja, da je tuženik neovlašteno postupao pri prodaji založenih dionica tužitelj je pokrenuo parnicu protiv tuženika i treće osobe kao kupca dionica radi utvrđenja ništavosti posla o prodaji dionica, ali je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan presudom ovog Vrhovnog suda od 14. siječnja 2000. godine broj II Rev-160/1998 te je u toj presudi navedeno, da okolnost prodaje dionica ispod njihove burzovne vrijednosti ne čini taj ugovor ništavim budući, da tužitelj može u tom pravcu, ako za to postoje pretpostavke, zahtijevati naknadu štete.

U ovom sporu nižestupanjski sudovi su utvrdili, da je tuženik založene dionice prodao za ukupno 87.340,00 DEM što u kunskoj protuvrijednost odgovara iznosu od 315.236,26 kn što je za 153.223,74 kn manje od burzovne cijene spornih dionica koja je vrijedila na dan prodaje tih dionica 4. lipnja 1996. godine pa su niži sudovi prihvatili tužbeni zahtjev u navedenom iznosu koji predstavlja razliku između burzovne i cijene dionica po ugovoru o prodaji tih dionica koja razlika predstavlja štetu tužitelja koju je ovlašten zahtijevati u konkretnom slučaju.

Pogrešno revident po ocjeni ovog suda smatra da je tuženik neovlašteno prodao založene dionice trećoj osobi, jer je ovlaštenje za prodaju dionica stekao sklapanjem ugovora sa tužiteljem o zalogu dionica (čl. 5. Ugovora) koji ugovor nije u protivnosti sa tada važećom odredbom čl. 981. ZOO, napose sa odredbom iz st. 3. tog članka koja izričito ovlašćuje zalogoprimca da može založenu stvar prodati po tržnoj ili burzovnoj cijeni pri čemu tužitelj nije dokazao, da bi navodni propust tuženika da obavijesti tužitelja o prodaji dionica prouzročio posebnu, odnosno na strani tužitelju od one koja se sastoji u razlici između prodajne cijene dionica po ugovoru o prodaji i burzovne cijene na dan prodaje ako se ima u vidu utvrđenje sudova, da tužitelj do dana zaključenja rasprave nije podmirio potraživanje za koje je založio sporne dionice, a koji je dug tužitelja dospio prije prodaje dionica po tuženiku.

Prema tome, jer je u pitanju izvorno novčana šteta koja se sastoji u razlici između cijene po kojoj su dionice prodane i veće cijene dionica na tržištu na dan prodaje dionica, to i po shvaćanju ovog suda tužitelju pripada pravo na naknadu novčane štete u navedenom iznosu koji je prema izvješću Zagrebačke burze utvrđen u visini iznosa dosuđenog tužitelju, tako da je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbu čl. 189. st. 2. ZOO, jer se radi o šteti koja se izvorno iskazuje u novcu na dan nastanka štete (dan prodaje dionica) pa se takvo novčano potraživanje vjerovnika ne može usklađivati sa promjenom cijena i unutrašnjoj vrijednosti novca, nakon što je šteta nastupila, jer bi to bilo protivno načelu monetarnog nominalizma (čl. 394. st. 1. ZOO).

Stoga, niži sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo time što su otklonili opseg i visinu štete utvrditi po čl. 189. st. 2. ZOO. Po nalaženju ovog Vrhovnog suda tužitelju bi pripadalo pravo zahtijevati zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu štete počev od dana nastanka štete (čl. 186. ZOO), dakle od 4. lipnja 1996. godine, ali niži sudovi pravilno su obvezali tuženika na isplatu zateznih kamata od dana donošenja prvostupanjske presude što je u skladu sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (podnesak tužitelja od 16. siječnja 2001. godine uz list 69) pa i u tom dijelu materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. U postupku pred nižim sudovima nije počinjena ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na koju revident ukazuje, a to stoga jer obje nižestupanjske presude po nalaženju ovog revizijskog suda sadrže određene i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji razlozi nisu proturječni međusobno niti sa sadržajem dokaza koji su provedeni u postupku (zapisnici o saslušanju svjedoka i isprave) zbog čega se obje nižestupanjske odluke mogu u cijelosti ispitati, a ne postoji ni ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Tuženiku nisu dosuđeni zatraženi troškovi odgovora na reviziju, jer ovaj sud nalazi da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) pri čemu spomenuta stranka navedene troškove odgovora na reviziju nije opredijeljeno ni zatražila kako je to potpisano u smislu čl. 164. st. 1. i 2. ZPP.

U Zagrebu, 25. veljače 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.