Revr-549/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 549/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz R., zastupanog po punomoćnici dr. sc. A. H., odvjetnici u R., protiv tuženika B. C. d.o.o. R., zastupanog po punomoćnici J. B., odvjetnici u R., radi nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i sudskom raskidu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2864/10-2 od 11. travnja 2012., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci broj Prs-333/08-51 od 25. ožujka 2010., u sjednici održanoj 11. ožujka 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Rijeci broj Prs-333/08-51 od 25. ožujka 2010. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju, te ništavom kao nezakonitom odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 15. lipnja 2008., utvrđenje da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika 20. lipnja 2008., kao i zahtjev da se odredi sudski raskid ugovora o radu tužitelju kod tuženika sa 22. lipnja 2008., te naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos 31.112,98 kn na ime naknade štete s pripadajućim zateznim kamatama i naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos 12.900,00 kn na ime parničnih troškova, a ujedno odlučeno da se preostali dio tužbenog zahtjeva smatra povučenim, te je odbijen tuženik sa daljnjim zahtjevom za naknadu mu parničnih troškova u iznosu 5.742,50 kn.

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2864/10-2 od 11. travnja 2012. potvrđeni su prvostupanjska presuda i rješenje.

Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja predloživši njezino odbijanje.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a pošto pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe tako da je presuda razumljiva i može se ispitati.

Revizijski navodi tuženika kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza, te ujedno vrši njihova preocjena sadržajno su prigovori činjenične naravi i kao takvi nedopušteni u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj. S tim u svezi treba skrenuti pozornost revidentu na odredbu čl. 8. ZPP-a, a kojom je propisano da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pa kako su nižestupanjski sudovi postupajući u smislu te odredbe ocjenom izvedenih dokaza utvrdili one činjenice koje su ocijenili odlučnim, to se neosnovano makar i opisno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a.

Nije u pravu revident kada prigovara pobijanoj presudi u smislu da ista nema razloga glede postojanja otkaznog razloga povrede zakonske zabrane utakmice, pošto je drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene navode tužitelja dao iscrpne i valjane razloge zašto prihvaća postojanje pretpostavki za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju uz ostalo i zbog povrede odredbe čl. 99. st. 1. Zakona o radu u smislu postupanja tuženika, a koje je upravo imalo obilježje zakonom zabranjene poslovne utakmice sa tuženikom kao poslodavcem tužitelja. Stoga ni u tom smislu nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Predmet spora je dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu, a kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 16. lipnja 2008.. U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je sporno je li u postupanju tužitelja kao radnika tuženika bilo postupaka koji imaju značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa i time razlogom za izvanredno otkazivanje ugovora o radu sve u smislu odredbe čl. 114. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 114/03, 30/04, 142/03 i 137/04 – dalje: ZR). Prema toj odredbi poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.

Obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu projektanta – konstruktora, time

- da je registrirana djelatnost tuženika bila inženjering i konzalting iz područja brodogradnje, inženjeringa na području izrade brodova i plovnih objekata, izvedbe i izrade projekata na području brodogradnje, nadzor nad gradnjom brodova i plovnih objekata te metalnih konstrukcija,

- da je tužitelj u odsutnosti direktora tuženika J. V., a koji je zbog bolesti bio na liječenju u inozemstvu, bez njegovog znanja i odobrenja odaslao elektroničke poruke (e-mail) brojnim dotadašnjim poslovnim partnerima tuženika izvješćujući ih da će tuženik prestati s radom, te im ujedno ponudio svoje usluge istovrsne onima tuženika, te

- da je tužitelj neovlašteno ušao u bazu podataka tuženika s namjerom da ih koristi za svoje potrebe, nakon čega

- da tuženik saznavši za takvo postupanje tužitelja je 16. lipnja 2008. donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a koji

- da je 23. lipnja 2008. u registru Trgovačkog suda u Rijeci upisao trgovačko društvo R. N. d.o.o. time da je temeljni akt društvenog ugovora o osnivanju sklopljen 16. lipnja 2008., a kada je tužitelj još bio u radnom odnosu kod tuženika, a koje trgovačko društvo da je registrirano za obavljanje istovrsnih djelatnosti i poslova kao i ono tuženika,

pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je opisano postupanje tužitelja doista imalo značaj osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, a time i da su se ostvarili razlozi za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju.

Sve i ako je direktor tuženika, a vezano za zdravstvene probleme s kojima se u to vrijeme suočio, u razgovoru sa radnicima tuženika i spominjao eventualnu mogućnost prestanka daljnjeg rada tog društva, izvjesno je da tužitelj kao radnik, a bez da ga je u tom pravcu ovlastio direktor tuženika nije bio taj koji bi imao pravo o tome izvijestiti poslovne partnere tuženika i time aktivno utjecati na daljnje poslovanje tuženika. Tužitelj kao radnik tuženika mogao je obavljati samo one poslove i kretati se samo u okviru onih ovlaštenja koja za njega proizlaze iz ugovora o radu sklopljenog sa tuženikom, a vezano za njegovo ugovoreno radno mjesto, a koji svakako nisu obuhvaćali i slanje ovakvih za tuženika kontraproduktivnih informacija njegovim poslovnim partnerima.

Prema odredbi čl. 99. st. 1. ZR radnik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun sklapati poslove i djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana utakmice).

Iz rezultata postupka proizlazi da je tužitelj slanjem elektroničkih poruka poslovnim partnerima tuženika, a u kojima je uz dezinformaciju o prestanku rada tuženika ujedno im nudio svoju poslovnu suradnju na istom području na kojem su takvu suradnju oni do tada imali sa tuženikom, ima obilježje zakonske zabrane utakmice neovisno o tome što u to vrijeme takvi poslovi između tužitelja i tih poslovnih partnera još nisu bili sklopljeni. Takav zaključak se tim više nameće kod utvrđene činjenice da je tužitelj još za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika osnovao trgovačko društvo čija djelatnost je bila istovrsna onoj tuženika. Radi se bez daljnjeg o nelojalnom odnosu tužitelja kao radnika prema tuženiku kao poslodavcu, a koje se u svojoj ukupnosti ne može nego ocijeniti kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, a zbog koje izvjesno nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć, pošto je potpuno izvjesno da je tuženik izgubio svako povjerenje u tužitelja kao radnika i kao suradnika.

Kako je dakle izvanredni otkaz ugovora o radu dopušten i dat na zakonit način, reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju pošto ta parnična radnja nije bila od utjecaja pri donošenju odluke povodom revizije.

U Zagrebu, 11. ožujka 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.