Gžn-1463/2003-2 · Županijski sud u Zagrebu

Posl.br. XXXIX Gžn/146303-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Aleksandra Peruzovića, kao predsjednika vijeća, Željka Šarića i Vesne Skerlev, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja V.H., II-tužiteljice M.H. i III-tužiteljice mlljt. A.H., koju zastupa majka i zz M.H., svi iz Z., zastupani po punomoćniku A.T., odvjetnici iz Z., protiv I-tuženika "E.u." d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik A.T., odvjetnik iz Z., te II-tuženice "C.o." d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn- 3948/01 od 10. veljače 2003. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 31. svibnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

I Odbijaju se kao neosnovane žalbe I-tuženika "E.o." d.d. i II-tuženika "C.o." d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-3948/01 od 10. veljače 2003. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev II-tužiteljice za iznos od 29.260,00 kn i tužbeni zahtjev III-tužiteljice za iznos od 18.840,00 kn, sve s pripadajućom zateznom kamatom (dio st. I izreke).

II Preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev II-tužiteljice za iznos od 9.000,00 kn (preko iznosa od 29.260,00 kn do iznosa od 38.260,00 kn), kao i u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev III-tužiteljice za iznos od 4.000,00 kn (preko iznosa od 18.840,00 kn do iznosa od 22.840,00 kn) sve s pripadajućom zateznom kamatom, te se u tom dijelu tužbeni zahtjevi odbijaju.

III Odbija se žalba II i III tužiteljice i potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi II i III tužiteljice (st. II izreke).

r i j e š i o j e:

Ukida se navedena presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev I- tužitelja (dio st. I izreke), te u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev I-III tužitelja za nadoknadu troškova postupka (dio st. I izreke), pa se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima solidarno platiti I-tužitelju

V.H. iznos od 3.060,16 kn, II-tužiteljici M.H. iznos od 38.260,00 kn, te III-tužiteljici mlljt. A.H. iznos od 22.840,00 kn, sve sa zateznom kamatom, s tim da zatezna kamata na iznos naknade štete I-tužitelja teče od 15. ožujka 2001. godine do isplate, a zatezna kamata na iznos naknade štete II i III tužiteljica teče od 10. veljače 2003. godine do isplate.

Također je naloženo tuženicima solidarno nadoknaditi tužiteljima troškove parnice u iznosu od 8.912,16 kn, a odbijen je dio tužbenog zahtjeva II-tužiteljice za iznos od 8.000,00 kn, te dio tužbenog zahtjeva III-tužiteljice za iznos od 9.000,00 kn. Rješenjem od 10. veljače 2003. godine naloženo je II i II tužiteljicama nadoknaditi I-tuženiku troškove parnice u iznosu od 1.456,86 kn sa zateznom kamatom tekućom od 10. veljače 2003. godine do isplate.

Protiv dijela prvostupanjske presude kojim su prihvaćeni zahtjevi I-III tužitelja žalbe su podnijele I i II tuženici zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("NN" br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda ukine.

Protiv dijela prvostupanjske presude kojim su odbijeni zahtjevi II i III tužiteljica, iste tužiteljice su podnijele žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači.

Žalba I i II tuženika je djelomično osnovana, a žalba tužiteljica nije osnovana.

Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelji sudjelovali u prometnoj nesreći i to I-tužitelj kao vozač osobnog automobila, a II i III tužiteljice kao suputnice u njegovom automobilu, te da se štetni događaj dogodio na način da je osiguranik I- tuženika upravljajući svojim vozilom desnim prometnim trakom kolnika Aleje Bolonje u Zagrebu, udario u vozilo osiguranika II-tuženika koje je na tom prometnom traku bilo parkirano, te je zbog tog naleta vozilo osiguranika I-tuženika odbačeno na vozila I-tužitelja koje se propisno kretalo lijevim prometnik trakom u istom smjeru, dok je vozilo osiguranika II-tuženika odbačeno na južni rubni kamen. Prvostupanjski sud također je utvrdio da je za nastanak štetnog događaja odgovoran osiguranik I-tuženika jer nije prilagodio brzinu na kolniku, a da je odgovoran i osiguranik II-tuženika zbog nepropisnog parkiranja, odnosno, zbog toga što nije propisno obilježio svoj automobil koji se nalazi parkiran na kolniku. Zbog navedenog prvostupanjski sud smatra da su I i II tuženici solidarno odgovorni svim tužiteljima za štetu temeljem odredbe čl. 178 st. 4 Zakona o obveznim odnosima ("NN" br.: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO).

Međutim, u konkretnom slučaju radi se o prometnoj nesreći u kojoj su kao imatelji motornih vozila sudjelovali I-tužitelj, te osiguranici I i II tuženika, dakle, I- tužitelj se ne može smatrati trećom osobom, već je zaključak suda o odgovornosti za štetu temeljem čl. 178 st. 4 ZOO-a prihvatljiv samo u odnosu na II i III tužiteljice.

Naime, trećom osobom, u smislu odredbe čl. 178 st. 4 ZOO-a može se smatrati samo onaj oštećenik koji u nezgodi izazvanoj motornim vozilom u pokretu ne sudjeluje kao imatelj motornog vozila (pješak, biciklist, suputnik u osobnom automobilu, vlasnik nekretnine oštećene u štetnom događaju itd.).

Članak 178 ZOO-a ne uređuje situaciju koja je predmet razmatranja u ovoj parnici, pa se odgovor na pitanje o odgovornosti u situaciji kad oštećenik koji nije skrivio štetni događaj, traži naknadu od dvije osobe koje su skrivile prometnu nesreću nalazi u odredbi čl. 177 st. 4 ZOO-a. Iz te odredbe proizlazi da, ukoliko postoji više štetnika, tada svi štetnici odgovaraju solidarno u onom postotku u kojem se stupanj njihove odgovornosti matematički podudara, a ostatak naknade snosi onaj štetnik čija odgovornost, razmjerno težini njegove krivnje, prelazi stupanj odgovornosti drugog (drugih) štetnika.

Dakle, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su tuženici solidarno u cijelosti odgovorni za štetu II i III tužiteljicama, a pogrešno je primijenio materijalno pravo utvrđujući odgovornost I i II tuženika za štetu I-tužitelju, zbog čega je u odnosu na I-tužitelja činjenično stanje nepotpuno utvrđeno (nije utvrđen stupanj krivnje osiguranika I i II tuženika). Dakle, ostvaren je (u odnosu na I-tužitelja) žalbeni razlog iz čl. 355 st. 1 ZPP-a, pa je u tom dijelu prvostupanjska presuda ukinuta temeljem odredbe čl. 370 st. 1 ZPP-a.

Prvostupanjski sud je utvrdio da su II i III tužiteljice zadobile trzajnu ozljedu i kriznu reakciju, te da je došlo do smanjenja životne aktivnosti kod II-tužiteljice za 12%, a kod III-tužiteljice za 5%.

Prvotuženik je prigovorio da su tužiteljice doprinijele nastanku štetnog događaja jer da nisu bile vezane sigurnosnim pojasom, a prvostupanjski sud je ocijenio taj prigovor neosnovanim obzirom da se radi o trzajnoj ozljedi vrata, koju je moguće zadobiti i ukoliko je osoba vezana sigurnosnim pojasom, a osim toga prvostupanjski sud očito smatra utvrđenim da su tužiteljice bile vezane sigurnosnim pojasom obzirom da su one tako iskazale.

Prvotuženik u žalbi prigovara da je, istina, trzajna ozljeda vratne kralješnice mogla nastati ukoliko su tužiteljici i bile vezane sigurnosnim pojasom, ali da je došlo do ozljeda glave što upućuje na to da tužiteljice nisu bile vezane sigurnosnim pojasom.

Međutim, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi samo u odnosu na II- tužiteljicu da je dobila ozljedu glave i to u zatiljnom dijelu, a bitno je uočiti da posljedice ozljeđivanja, prema nalazu i mišljenju sudskih vještaka, potječu od trzajne ozljede vratne kralješnice, a ne od natučenja glave.

Zbog navedenog prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da neosnovano I- tuženik ističe prigovor podijeljene odgovornosti zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa.

Osim navedenih ozljeda i duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti, prvostupanjski sud je također utvrdio da je II-tužiteljica pretrpjela fizičke bolove jačeg intenziteta u trajanju 2 dana, srednje jakog intenziteta do 7 dana, te slabijeg do 3 tjedna, a pretrpjela je i tzv. primarni strah jakog intenziteta, a sekundarni strah srednjeg intenziteta do 3 mjeseca, s tim da je zbog zabrinutosti za zdravlje i ishod liječenja trpjela slabiji oscilirajući strah do 6 mjeseci.

Drugotužiteljici je također bila potrebna tuđa pomoću ukupnom trajanju od 126 sati, a cijena 1 sata tuđe pomoći iznosila je 10,00 kn.

Utvrđeno je da je III-tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 7 dana i slabijeg intenziteta 3 tjedna, a pretrpjela je i tzv. primarni strah jakog intenziteta, te tzv. sekundarni strah srednjeg oscilirajućeg intenziteta do 6 tjedana, dok je zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja trpjela do 3 mjeseca.

Tuđa pomoć bila je potrebna III-tužiteljici ukupno 8 sata, a cijena 1 sata tuđe pomoći iznosila je također 10,00 kn.

Tuženici prigovaraju rezultatu vještačenja, iznose prije svega da je II- tužiteljica zaposlena u zdravstvenoj ustanovi iz koje potječe medicinska dokumentacija, međutim, sama okolnost da je II-tužiteljica zaposlena u ustanovi iz koje potječe medicinska dokumentacija ne upućuje na to da bi ta dokumentacija bila nevjerodostojna.

Također tuženici prigovaraju da ozljede, odnosno posljedice ozljeđivanja koje su utvrdili vještaci potječu iz vremena prije štetnog događaja, međutim, iz nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, koji su svoj nalaz i mišljenje dali savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine, proizlazi da su vještaci uzeli u obzir ozljede koje su tužiteljice imale prije štetnog događaja, te da su oni ocjenjujući posljedice ozljeda iz štetnog događaja uzeli u obzir samo i upravo one posljedice koje potječu od ozljeda iz štetnog događaja.

Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši II- tužiteljici za fizičke bolove naknadu u iznosu od 6.000,00 kn, za strah iznos od 5.000,00 kn, a III-tužiteljici za fizičke bolove naknadu u iznosu od 6.000,00 kn, te za strah iznos od 4.000,00 kn.

Pravilno je dosuđena i naknada za tuđu pomoć i to II-tužiteljici 1.260,00 kn, a III-tužiteljici 840,00 kn, a ti iznosi su u skladu s razdobljem u kojem je tužiteljicama bila potrebna tuđa pomoć, te sa cijenom jednog sata tuđe pomoći.

Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo (čl. 200 ZOO-a) dosudivši II-tužiteljici za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti naknadu u iznosu od 26.000,00 kn, a III-tužiteljici naknadu u iznosu od 12.000,00 kn. Naime, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerena pravična novčana naknada II-tužiteljici za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti bit će iznos od 17.000,00 kn, a III-tužiteljici iznos od 8.000,00 kn.

Dakle, u odnosu na II i III tužitelje prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice, djelomično je pravilno, a djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, a nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti bitne povrede na koje upiru tuženici, pa je temeljem odredaba čl. 368 st. 1 i čl. 373 st. 4 presuđeno kao pod I, II i III presude.

Obzirom da je prvostupanjska presuda djelomično ukinuta u dijelu koji se odnosi na glavni zahtjev (za I-tužitelja), a tužitelji imaju zajedničkog punomoćnika, prvostupanjska presuda je ukinuta i dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova postupka.

Rješenje kojim je naloženo II i III tužiteljicama platiti I-tuženiku troškove parnice u iznosu od 1.456,86 kn s pripadajućom zateznom kamatom nije pobijano.

U Zagrebu, 31. svibnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović,v.r.