II Rev-53/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-53/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Tome Gložinića, Ljubice Munić, Gordane Matasić-Špoljarić i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz P., koga zastupa I. Š., odvjetnik iz Z., protiv tuženika J., s p.o. R. (kao pravni sljednik RO J. O. unutrašnja plovidba R.), radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 17. prosinca 1996. godine broj Pž- 158/94-2, kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Rijeci od 12. studenog 1993. godine broj P-9562/91-82, na sjednici održanoj dana 26. listopada 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija, pa se preinačuju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 17. prosinca 1996. godine broj Pž-158/94-2 i presuda Okružnog privrednog suda u Rijeci od 4. svibnja 1993. godine broj P-9562/91-75, kao i dopunska presuda od 12. studenog 1993. godine broj P- 9562/91-82 na način da je tuženik dužan tužitelju na ime naknade neimovinske štete pored dosuđene svote od 20.700,00 kn (20,700.000 HRD) zajedno sa zateznim kamatama kroz vrijeme od 4. svibnja 1993. godine do isplate dužan platiti svotu od 22.200,00 kn, odnosno još svotu od 1.500,00 kn sa zateznim kamatama kroz vrijeme od 4. svibnja 1993. godine do isplate.

S viškom tužbenog zahtjeva po osnovu naknade neimovinske štete u svoti od 13.000,00 kn tužitelj se odbija.

U ostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 17. prosinca 1996. godine broj Pž-158/94-2 potvrdio presudu Okružnog privrednog suda u Rijeci od 4. svibnja 1993. godine broj P-9562/91-75 i dopunsku presudu istog suda od 12. studenog 1993. godine broj P- 9562/91-82, kojima je bilo naloženo tuženiku platiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete svotu od 20.700,00 kn (20,700.000 HRD) sa zateznom kamatom od 4. svibnja 1993. godine do isplate, zatim je tuženiku naloženo nadoknaditi imovinsku štetu po osnovu izgubljene zarade, deviznog dodatka i miljarine zajedno sa zateznim kamatama s time da je ove kamate na devizni dodatak tuženik dužan isplatiti počevši od dospjelosti svake pojedine svote, a kamata bi tekla za svaku pojedinu svotu od 1. siječnja slijedeće godine do isplate po stopi, koja se plaća na štedne uloge po viđenju u dotičnoj inozemnoj valuti, te nadoknaditi parnični trošak u svoti od 4.787,62 kn (4,787.625 HRD), dok je s ostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen.

Protiv te presude izjavio je tužitelj reviziju zbog pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji navodi da je sud propustio imati u vidu činjenicu da je postupak pokrenut 2. rujna 1985. godine, a zatražene svote po osnovu naknade štete su simbolične u odnosu na dosuđivane svote u vrijeme donošenja drugostupanjske presude. Nije bilo osnova odbijanja tužitelja djelomično s tužbenim zahtjevom za naknadu štete zbog gubitka deviznog dodatka i drugih primanja, koja su u svezi s plovidbom. Isto tako pogrješnu primjenu materijalnog prava predstavlja i vrijeme kroz koje bi prema pobijanoj odluci tekle zatezne kamate. Zbog toga predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, pobijane presude preinači na način da bude prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

Odgovarajući na reviziju tuženi predlaže da je ovaj sud odbije kao neosnovanu, jer revident navodi ono što je izjavio u žalbi, a revizijski razlozi nisu ostvareni.

Državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena radi očitovanja u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ostvarenje ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP ovaj sud nije ispitivao, budući da bitne povrede odredbi ZPP nisu bile razlog za izjavljivanje revizije.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava u smislu čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP djelomično je ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91). Pogrješna primjena materijalnog prava došla je do izražaja kod utvrđivanja visine neimovinske štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova. Ovaj sud smatra da utvrđena visina novčane naknade neimovinske štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova nije primjerena posebnosti slučaja i nije sukladna uobičajenoj praksi kod utvrđivanja novčanih naknada takove vrste neimovinskih šteta. Iz nalaza i mišljenja liječničkog vještaka (list broj 65) proizlazi da je dosuđena naknada preniska s obzirom na intenzitet bolova i trajanje bolova, koje je zbog dobivenih ozljeda pretrpio tužitelj. Liječnički vještak navodi, da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 3-5 dana, srednje jakog intenziteta oko 6 tjedana i slabog intenziteta oko 3 mjeseca. Ovo mišljenje liječničkog vještaka je uvjerljivo s obzirom na vrijeme trajanja liječenja i rehabilitaciju, odnosno na tegobe, koje je tužitelj trpio.

Zbog toga ovaj sud smatra da bi pored dosuđene svote po osnovu novčane naknade neimovinske štete za pretrpljene tjelesne bolove od 2.500,00 kn (2,500.000 HRD) bilo primjereno da tuženik plati još svotu od 1.500,00 kn.

U odnosu na ostale osnove novčanih naknada neimovinskih šteta, tj. po osnovu umanjenja životnih i radnih sposobnosti u visini od 20%, te pretrpljenog straha dosuđene svote su primjerene posebnosti slučaja i uobičajenoj praksi kod utvrđivanja takovih vrsta novčanih naknada neimovinskih šteta. Iz nalaza i mišljenja liječničkog vještaka proizlazi da je tužitelj pretrpio sekundarni strah nakon dolaska k svijesti i to srednje jačine, odnosno da je mogao pretrpiti takav strah, ali je brzo saznao da ozljede nisu opasne. Nakon toga postoji samo osnov za zabrinutost za rezultat liječenja.

Što se tiče revizijskih navoda u odnosu na imovinsku štetu valja reći da su prigovori izraženi u reviziji općenite naravi, tako da nisu dovedeni u sumnju osnov i visina utvrđenih po nižestupanjskim sudovima, odnosno razlozi navedeni u pobijanoj presudi.

O troškovima revizijskog postupka ovaj sud nije odlučivao, budući da revident nije stavio zahtjev u smislu čl. 164. ZPP.

Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 395. st. 1. ZPP djelomično preinačio presude nižestupanjskih sudova u odnosu na novčanu naknadu neimovinske štete po osnovu pretrpljenih tjelesnih bolova, dok je na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio u ostalom dijelu, te budući da nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje je upućivao revident, tako isto ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 26. listopada 2000. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.