Croatian Supreme Court dismisses appeal on small-value civil case due to lack of procedural error and correct application of law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment ordering payment of interest on a business property purchase. The lower courts correctly applied the Law on Trade to reject the interest claim, as the parties had voluntarily waived it during negotiations. The court found no significant procedural violations or errors in the application of substantive law to justify the appeal.
Legislator headnote
AI generatedčl. 354. st. 2. ZPP; čl. 393. ZPP: An appeal in a small-value civil case is inadmissible if the lower court's judgment contains clear and valid reasons based on established facts and correctly applies the substantive law without significant procedural violations.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3467/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz Z., zastupanog po J. M., odvjetniku iz O., protiv tuženika G. O., zastupanog po punomoćniku Z. V., radi plateža, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 8. srpnja 1993. godine br. Gž-1147/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku od 13. travnja 1993. godine br. P-2315/92-49, u sjednici održanoj dana 15. ožujka 1995. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 1.759 HRD (sada 1,75 kn) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. XI. 1987. godine pa do konačne isplate.
Prema odredbi čl. 16. Zakona o izmjenama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 91/92, dalje: ZPP) koji je stupio na snagu 8. siječnja 1993. godine izmijenjena je odredba čl. 458. st. 2. ZPP tako da se sporovima male vrijednosti smatraju sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 50.000 HRD (sada 50 kn), a kako se u ovom predmetu tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje novčanog iznosa od 1.759 HRD (sada 1,75 kn), to se u smislu navedenog propisa ovaj spor smatra sporom male vrijednosti i presuda suda prvog stupnja, prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP mogla se je pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako to pravilno zaključuje sud drugog stupnja, pa stoga ne stoje suprotna revizijska razmatranja.
Pri tom valja reći da se kamate koje tužitelj zahtijeva na utuženu glavnicu ne mogu uzeti u obzir kod utvrđivanja vrijednosti predmeta spora (čl. 35. st. 2. ZPP).
Međutim, iako se radi o sporu male vrijednosti u ovom predmetu revizija je dopuštena.
Postupak u ovom sporu pokrenut je tužbom podnesenom sudu prvog stupnja dana 20. studenog 1987. godine, pa za ocjenu dopustivosti revizije treba primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("SI. list SFRJ" br. 74/87) koji je stupio na snagu dana 22. studenog 1987. godine, kao i sve kasnije izmjene ZPP koje određuju da će se o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke drugostupanjskog suda postupak koji je pokrenut prije stupanja na snagu toga zakona rješavati po pravilima parničnog postupka što su važile do stupanja na snagu toga zakona.
U trenutku podnošenja tužbe revizija nije bila dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se zahtjev odnosi na potraživanje u novcu ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela ne prelazi tadašnjih 50.000 dinara, a kako je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu bila 17,591.090 dinara, proizlazi daje revizija u ovom predmetu dopuštena.
Ispitavši pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju revident ukazuje u reviziji.
Suprotno tvrdnji revidenta ovaj sud nalazi da presuda suda nižeg stupnja sadrži jasne, valjane i dovoljne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti s činjeničnim stanjem utvrđenim u spisu, a uz to ne postoje ni drugi nedostaci koje ima u vidu odredba čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, tako da se presude mogu ispitati.
Nije u konkretnom slučaju ni materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je odbijen tužbeni zahtjev.
Predmet spora je zahtjev za isplatu kamata na unaprijed plaćenu cijenu poslovnog prostora kojeg tužitelj temelji na odredbi čl. 16. st. 2. toč. 4. Zakona o osnovama poslovanja organizacija udruženog rada u području prometa robe i usluga u prometu robe i o sistemu mjera kojima se sprečava jedinstvo jugoslavenskog tržišta ("Sl. list SFRJ" br. 43/76, 23/79, 54/81, 20/84 i 43/86 - ZOP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
Međutim, u međuvremenu je stupio na snagu Zakon o trgovini ("Narodne novine" br. 53/91) i Zakon o dopuni Zakona o trgovini ("Narodne novine" br. 77/92) te je odredbom čl. 2. potonjeg zakona, kojom je uređeno vremensko važenje zakona, propisano da će se odredbe dopunjenog članka 32. st. 3. Zakona o trgovini primjenjivati i na ugovore sklopljene prije stupanja na snagu tog zakona ukoliko nije pravomoćnom odlukom prodavatelj obvezan na plaćanje kamata na unaprijed plaćena sredstva po ugovoru o kupoprodaji, a što znači da se u ovom slučaju na sporni ugovor primjenjuje odredbe čl. 32. st. 3. Zakona o trgovini, a ne odredba čl. 16. st. 2. toč. 4. ZOP.
U valjano provedenom postupku sudovi su utvrdili da su se stranke dragovoljno, na temelju rezultata provedene licitacije, sporazumjele da će tužitelj tuženiku isplatiti kupovnu cijenu, a tuženik se obvezao predati mu poslovni prostor koji je predmet ugovora kad se stekne ugovoreni uvjet - dobivanje uporabne dozvole na poslovnu zgradu u kojoj se nalazi poslovni prostor, te da se tužitelj svojom voljom odrekao kamata na unaprijed plaćeni iznos kupoprodajne cijene, a tuženik je ispunio svoju obvezu predaje lokala u ugovorenom roku uz konačnu cijenu utvrđenu ugovorom.
Kod takovih činjeničnih utvrđenja niži sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su primjenom Zakona o trgovini odbili tužbeni zahtjev za isplatu odgovarajućih kamata na unaprijed plaćeni iznos ugovorene cijene.
Kako prema navedenom ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 15. ožujka 1995.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivo Grbin v.r.