I Kž-368/2015-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 368/15-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M., zbog kaznenog djela iz članka 218. stavak 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 11. svibnja 2015. godine, broj K-3/14, u sjednici održanoj dana 1. rujna 2015. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba optuženika, ukida se presuda suda prvog stupnja i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim M. M. da je počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ/97 i kazneno djelo protiv života i tijela teškom tjelesnom ozljedom iz čl. 99. st. 1. KZ/97 pa su mu utvrđene kazne zatvora i to na temelju čl. 218. st. 2. KZ/97 kazna zatvora u trajanju tri godine, a na temelju čl. 99. st. 1. KZ/97 kazna zatvora u trajanju šest mjeseci te je potom uz primjenu čl. 60. KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca, u koju kaznu mu je na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97 uračunato vrijeme ekstradicijskog zatvora od 16. siječnja do 18. siječnja 2014. godine te od 5. travnja do 18. listopada 2014. godine te potom istražnog zatvora od 18. listopada 2014. godine pa nadalje.

Optuženik je na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 1. toč. 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog

I Kž 368/15-4

suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) obavezan na dužnost plaćanja troškova kaznenog postupka u iznosu od 4.976,00 kuna, troška branitelja po službenoj dužnosti u iznosu 5.250,00 kuna te paušalnog iznosa od 2.000,00 kuna. Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 oštećenik je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi M. M. po braniteljici I. P., odvjetnici iz S. Žali se zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se preinači i optuženika blaže kazni.

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik predlažući da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba je osnovana.

Opravdano tvrdi optuženik da je činjenično stanje za sada pogrešno utvrđeno. Naime, s pravom ukazuje optuženik u žalbi da u situaciji kada optuženik poriče počinjenje kaznenog djela, niti jedan od ispitanih svjedoka ga izrijekom i imenom ne tereti kao supočinitelja ovog kaznenog djela, nije bilo razloga, a osobito ne zakonskog uporišta, kako to pogrešno navodi prvostupanjska presuda (list 4 obrazloženja presude) ne ispitati kao svjedoka R. I., osobu koja je pravomoćno osuđenog kao supočinitelj optuženom M. te koja se kao takva izrijekom i spominje u činjeničnom opisu kaznenog djela iz pobijane presude.

Naime, prvostupanjski sud na raspravi održanoj 16. prosinca 2014. godine (list 261 spisa) kao svjedoka poziva R. I., osobu koja je u činjeničnom opisu pobijane presude označena kao supočinitelj kaznenog djela zajedno sa optuženim M. M., a koji je za svoju supočiniteljsku kriminalnu aktivnost već pravomoćno suđen presudom Županijskog suda u Sisku broj K-29/12 od 27. svibnja 2013. godine, potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-461/13 od 15. listopada 2013. godine. Dakle, kazneni postupak protiv supočinitelja, u ovom postupku svjedoka, pravomoćno je dovršen osuđujućom presudom jednu godinu prije nego li ga prvostupanjski postupak u postupku u kome je donesena pobijana presuda poziva kao svjedoka.

Pristupivši na raspravu R. I. odbija iskazivati kao svjedok iz razloga „kako sebe ne bi izlagao teškoj sramoti“, nakon čega ga prvostupanjski sud otpušta. Potpuno je nejasno o kojoj i kakvoj teškoj sramoti bi se mogao izložiti pozvan kao svjedok R. I., ako bi trebao iskazivati o svojoj kriminalnoj aktivnosti koja je utvrđena pravomoćnom presudom i za koju je proglašen krivim u javno provedenoj raspravi u kojoj je on iznosio svoju obranu. Sada je pozvan iskazivati o eventualnoj uključenosti druge osobe, konkretno optuženog M. M. u istu kriminalnu radnju te se za sada ne može razabrati o kojoj i kakvoj teškoj sramoti bi se radilo. Sama okolnost da bi trebao iskazivati o svojoj kriminalnoj aktivnosti ne može se smatrati teškom sramotom jer je upravo ta aktivnost utvrđena pravomoćnom presudom u kojoj mu je i odmjerena kazna zatvora. Ako bi se radilo o nekom drugom obliku teške sramote, potrebno je

I Kž 368/15-4

da to svjedok R. I. obrazloži, a kako bi se tek nakon toga moglo utvrđivati je li njegovo pravo na neiskazivanje kao svjedoka egzistentno ili ova isprika predstavlja samo pokušaj pomoći optuženom M.

Ako bi razlog njegovog htijenja da ne iskazuje kao svjedok bila samo činjenica da bi trebao govoriti o svojoj kriminalnoj aktivnosti za koju je pravomoćno suđen, to se ne može smatrati opravdanim razlogom u smislu prava svjedoka da ne iskazuje ako bi tim iskazom sebe izložio teškoj sramoti već bi takvo njegova odluka da ne iskazuje bila nezakonita pa bi ga sud u smislu čl. 291. st. 2. ZKP/08 mogao na prijedlog državnog odvjetnika novčano kazniti, odnosno zatvoriti.

Također, za istaći da je sud svoju presudu temelji dominantno na pročitanim transkriptima obavljenih telefonskih razgovora snimljenih između R. I. i njegove tadašnje supruge M. I. te razgovora A. M. i M. I. u okviru provođenja posebne dokazne radnje, a da je sadržaj tih razgovora, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe optuženog M. strankama sporan. Naime, sadržaj - transkript razgovora sadržan je u nalazu i mišljenju vještaka (list 334 do 368 spisa), a vještak na više mjesta govori da se razgovor odvija šapatom te da je nerazumljiv. Iz sadržaja raspravnih zapisnika nije vidljivo da bi snimke ovih razgovora tijekom rasprave bile preslušane te da stranke prate slušajući snimku njen sadržaj kako je prezentiran u transkriptu, a sve kako bi se u odnosu na sporne sadržaje odmah mogli očitovati, odnosno kako bi kasnije sa svjedocima čiji su razgovori bili snimljeni mogli razjasniti njihovo značenje.

Stoga se, slijedom izloženog činjenično stanje za sada ukazuje pogrešno utvrđenim zbog čega je pobijanu presudu na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 valjalo ukinuti na način kako je to navedeno u izreci ovog rješenja.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će izvesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i nove, s time da se ne može zadovoljiti otklanjanjem svjedočenja svjedoka R. I. na način kako je to učinjeno tijekom postupka u kome je donesena sada ukinuta presuda. Također, za korištenje dokazne građe prikupljene posebnim dokaznim radnjama snimanjem razgovora, potrebno je na raspravi preslušati samu snimku razgovora, a sastavljeni transkript služi samo kao pomoćno, tehničko sredstvo u kome je na drugom mediju (papiru) konstatiran sadržaj pribavljenog dokaza (audio snimke razgovora) koji se na raspravi izvodi slušanjem. U ponovljenom postupku, kako činjenični opis sadrži opisane radnje supočinitelja kao da su u svemu postupali zajednički, a što je različito opisao u svome iskazu sam oštećenik kada opisuje postupanje supočinitelja, prvostupanjski sud je dužan obrazložiti na temelju čega nalazi utvrđenim da je postupanje oba supočinitelja bilo baš takvo kako se to opisuje, a osobito u odnosu na kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. KZ/97 jer oštećenik navodi da mu je udarce koji su doveli do teške tjelesne povrede zadao samo jedan od supočinitelja. Radi li se u ovom segmentu o ekscesu supočiniteljstva ili o pravom supočiniteljstvu sud je u dokaznom postupku dužan utvrditi i zatim za to svoje utvrđenje dati jasne razloge, koji su u pobijanoj presudi izostali. Također, prvostupanjski sud je dužan posebnu pažnju posvetiti provjeri navoda obrane optuženog M. koja se odnosi na njegov alibi uz navod da su vremenski uvjeti bili takvi (obilan snijeg) koji bi mu onemogućili sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela u vremenu i na mjestu kako se to utvrđuje prvostupanjskom presudom. Nakon tako provedenog postupka sud će pažljivo i savjesno analizirati kako svaki dokaz posebno tako i obranu optuženika, te zatim sve dokaze u njihovoj ukupnosti povezujući ih s obranom optuženika,

I Kž 368/15-4

nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti.

U Zagrebu 1. rujna 2015. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Dražen Kevrić, v. r.

Miroslav Šovanj, v. r.