Rev-935/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-935/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vjere Delić kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Katarine Buljan, Marijana Ramušćaka i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica M. K. iz P., i M. Z. iz P., koje zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik iz P., protiv tuženika Z. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Š. i partneri iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 30. studenog 1998. godine broj Gž-829/98, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi od 21. rujna 1998. godine broj P-280/98, u sjednici održanoj 12. prosinca 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana u dijelu koji se odnosi na dio presude kojim je utvrđeno da su nezakoniti izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici M.K. od 29. siječnja 1997. godine i izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici M.Z. od 22. siječnja 1997. godine.

r i j e š i o j e:

U ostalom dijelu, koji se odnosi na dio presude kojim je utvrđeno da su nezakoniti redoviti otkaz ugovora o radu tužiteljici M.K. od 29. siječnja 1997. godine i da je nedopušten otkaz ugovora o radu tužiteljici M.Z. od 21. siječnja 1997. godine, kojim se raskida ugovor o radu između tužiteljice M.K. i tuženika, te ugovor o radu između tužiteljice M.Z. i tuženika, kojim je tužiteljicama dosuđena naknada plaće i naknada štete, te kojim je odlučeno o parničnim troškovima, revizija tuženika se prihvaća, ukidaju se presuda Županijskog suda u Požegi od 30. studenog 1998. godine broj Gž-829/98 i presuda Općinskog suda u Požegi od 21. rujna 1998. godine broj P-280/98, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su nezakoniti i nedopušteni redoviti i izvanredni otkazi ugovora o radu tužiteljicama, raskinuti su ugovori o radu između tužiteljica i tuženika s danom 2. rujna 1998. godine, naloženo je tuženiku plaćanje naknade plaće za razdoblje od veljače 1997. do rujna 1998. godine i to tužiteljici M.K. po 1.578,86 kn mjesečno, a tužiteljici M.Z. po 1.345,32 kn mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% godišnje računajući na svaki pojedini iznos od svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec, te da im naknadi štetu i to tužiteljici M.K. iznos od 22.104,04 kn, a M.Z. iznos od 18.960,48 kn, uz naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.838,00 kn. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljice nisu odgovorile, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija je djelomično osnovana.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

Navodima revizije upućuje se na povrede postupka koje nisu bitne, jer prema odredbi čl. 354. st. 1. ZPP bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Neosnovan je prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odlučeno o zakonitosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljicama, dok je u ostalom dijelu taj prigovor osnovan.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta utvrđenja je kao pravilna prihvatio i sud drugog stupnja:

- da su tužiteljice radile kao prodavačice u knjižari tuženika u Požegi temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 30. travnja 1996. godine,

- da je tuženik 21. siječnja 1997. godine temeljem čl. 106. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01 – dalje ZR) donio odluku o otkazu ugovora o radu tužiteljici M.Z. s danom 22. siječnja 1997. godine zbog toga što je grubom nepažnjom izvršila težu povredu radne dužnosti,

- da je 29. siječnja 1997. godine tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu temeljem iste zakonske odredbe i iz istih razloga i tužiteljici M.K. s danom 3. veljače 1997. godine,

- da su tužiteljice protiv navedenih odluka izjavile zahtjev za zaštitu prava,

- da je tuženik novom odlukom dana 22. siječnja 1997. godine donesenom na temelju čl. 107. ZR otkazao ugovor o radu tužiteljici M.Z. zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, bez prava na otkazni rok i bez prava na otpremninu, a iz obrazloženja proizlazi da se povreda sastoji u odbijanju odgovornosti na radnom mjestu, nepredavanju cijelog dnevnog utrška na Zavod za platni promet, nepravovremenom polaganju dnevnih utržaka na ZAP, nepravovremenom i pogrešnom vršenju uplata dobavljačima, neurednom vođenju i nepotpisivanju trgovačke knjige, uplaćivanju brutto prometa na pogrešni žiro-račun itd., odbijanjem prodaje robe preko kartica American i Diners, davanjem neistinitih i netočnih podataka o stanju u poduzeću poslodavčevim poslovnim partnerima,

- da je i tužiteljici M.K. odlukom od 29. siječnja 1997. godine tuženik otkazao ugovor o radu temeljem iste zakonske odredbe iz istih razloga, te dodatnog razloga uništenja kopija traka registar kase iz 1996. godine,

- da su i protiv ovih odluka tužiteljice izjavile zahtjev za zaštitu prava,

- da je član Nadzornog odbora tuženika Lj.K. bila u knjižari tuženika u P.dana 19. prosinca 1996. godine, kada je izvršila pregled blagajne,

- da je tužiteljica M.K. dana 8. siječnja 1997. godine odbila potpisati da je bacila trake registar blagajne,

- da tuženik nije dokazao postojanje drugih povreda radnih obveza navedenih u obrazloženjima odluka.

Na temelju utvrđenih činjenica, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tuženik nije dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz ugovora o radu, a glede povreda radnih obveza koje se odnose na blagajnu i uništene trake, te su odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljicama donesene nakon isteka zakonskog roka u kojem je tuženik to mogao učiniti.

Naime, prema odredbi čl. 107. ZR poslodavac i zaposlenik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, s tim da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temlji.

Prema odredbi čl. 112. ZR ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost otkaza se ovim zakonom traži postojanje opravdanog razloga, on mora dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz.

Nižestupanjski sudovi su stoga pravilno ocijenili nezakonitim odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, te su pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na odluke o izvanrednom otkazu.

U dijelu kojim su ocijenjene nezakonitim i odluke tuženika o redovitom otkazu ugovoru o radu tužiteljicama, nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Prema obrazloženju odluke od 21. siječnja 1997. godine, kojom je otkazan ugovor o radu tužiteljici M.Z. te odluke od 29. siječnja 1997. godine kojom je otkazan ugovor o radu tužiteljici M.K. kao razlog za otkaz se navodi okolnost da je zaposlenica grubom nepažnjom izvršila težu povredu radne dužnosti.

Radi se, dakle, o redovitom otkazu uzrokovanom skrivljenim ponašanjem zaposlenika iz odredbe čl. 106. st. 1. alineja 3. ZR, prema kojoj poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ako za to ima opravdani razlog, a u slučaju ako zaposlenik krši obveze iz radnog odnosa.

U smislu st. 6. istog članka poslodavac ne mora dokazivati opravdanost razloga za otkaz ako zapošljava pet ili manje zaposlenika, ili ako otkazuje ugovor o radu koji traje kraće od šest mjeseci.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik kao poslodavac bio dužan dokazati opravdanost razloga za redoviti otkaz u smislu čl. 112. ZR, što nije učinio, jer se ne radi o slučaju kada to ne bi morao u smislu st. 6. čl. 106. ZR, budući da iz navoda revizije proizlazi da je u spornom razdoblju tuženik imao 7 zaposlenih.

Nasuprot tome, za sada se ne može prihvatiti pravna ocjena nižestupanjskih sudova o nezakonitosti odluka o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljicama zbog propusta tuženika da postupi u skladu s odredbom čl. 110. st. 2. ZR i čl. 117. ZR.

Naime, prema odredbi čl. 110. ZR poslodavac je dužan zaposlenika pismeno opomenuti prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem, te mu omogućiti obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Odredba čl. 117. ZR propisuje poslodavčevu dužnost priopćavanja zaposleničkom vijeću namjere da otkaže određeni ugovor o radu, te dužnost savjetovanja o toj odluci sa zaposleničkim vijećem, u slučaju, na način i pod uvjetima koje propisuje ZR.

U svezi s tim je i odredba čl. 145. st. 11. prema kojom je ništava odluka poslodavca donesena protivno odredbama ZR o obvezi savjetovanja sa zaposleničkim vijećem.

Nižestupanjski sudovi nisu raspravili postojanje obveze tuženika kao poslodavca u smislu čl. 117. ZR. Nisu ocijenjene ni okolnosti glede prava na obranu u smislu čl. 110. ZR. Stoga činjenično stanje nije potpuno utvrđeno, zbog čega je u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, a slijedom toga i u dijelu koji se odnosi na sudski raskid ugovora o radu i njegove posljedice, o reviziji tuženika odlučeno na

temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukidanjem nižestupanjskih presuda i vraćanjem predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku treba upotpuniti činjenično stanje, te nakon toga na temelju rezultata cjelokupnog postupka ponovno odlučiti o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu, 12. prosinca 2001. godine.

Predsjednica vijeća:

Vjera Delić, v.r.