Rev-243/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-243/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari Z. Đ. zastupanog po punomoćnici G. M., pravnoj zastupnici sindikata H. –. P. Ž. , protiv tuženika K. d.o.o. V. zastupanom po punomoćnici D. H., radi poništenja odluke i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-359/00 od 11. travnja 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P-1529/97 od 16. veljače 2000. godine, u sjednici održanoj dana 05. lipnja 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, kao i zahtjev da se tuženiku naloži da vrati tuženika na poslove transportnog radnika, sve u roku od 8 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude, pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je tužitelj zbog pogrešne primjene materijalno prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 - u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu, kao i zahtjev da se tuženiku naloži da vrati tužitelja na poslove transportnog radnika.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili i raspravili sve pravno relevantne činjenice i okolnosti o kojima ovisi osnovanost zahtjeva i pravilna primjena materijalnog prava.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tuženik svojom odlukom od 08. rujna 1997. godine o revoditom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem zaposlenika, otkazao ugovor o radu tužtielju, uz otkazni rok od šest mjeseci, zbog neopravdanog izostanka tužitelja s posla dana 07. kolovoza 1997. godine;

- da je tuženik prije redovitog otkaza pismeno upozorio tužitelja dana 16. siječnja 1997. godine na obveze iz radnog odnosa i ukazao na mogućnost otkazivanja ugovora za slučaj nastavka kršenja obveza iz radnog odnosa (čl. 110. st. 1. ZR);

- da je tuženik prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem zaposlenika omogućio tužitelju da iznese svoju obranu (čl. 110. st. 2. ZR);

- da je neposredni rukovoditelj dozvolio tužitelju, koji je dana 07. kolovoza 1997. godine radio u popodnevnoj smjeni, da tog dana, zbog obavljanja privatnih poslova zakasni na posao do 15 sati, ali da se nakon toga mora pojaviti na poslu, jer će mu se u protivnom pisati neopravdani izostanak;

- da se tužitelj dana 07. kolovoza 1997. godine nije pojavio na poslu, do određenog vremena, niti je bilo koga obavijestio o nedolasku na posao toga dana, što tužitelj niti ne osporava u svojoj obrani;

- da tužitelj za datum 07. kolovoza 1997. godine nije tražio slobodan dan, niti odobrenje za korištenje godišnjeg odmora, o čemu je inače dužan obavijestiti neposrednog rukovoditelja tri dana prije, a prema čl. 61. Pravilnika o radu;

- da se prema čl. 118. Pravilnika o radu tuženika radi o neopravdanom izostanku tužitelja s posla, koji predstavlja takvu povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje je tuženik mogao redovito otkazati ugovor o radu tužitelju.

Na temelju takvih utvrđenja sudovi su zaključili da je odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zakonita, donesena sukladno odredbama čl. 106. i čl. 110 Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95 i 65/95 – u daljnjem tekstu: ZR), pa su pravilno odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Po mišljenju ovog suda, u konkretnoj situaciji kada je donesena pismena odluka o otkazu ugovora i tužitelj prethodno pismeno upuzoren na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, okolnost da to pismeno upozorenje tužitelju nije upućeno iz potpuno istih razloga zbog kojih je tužitelju otkazan ugovor o radu, nije dovela do nepovoljnije odluke za tužitelja, pa tako nije utjecala na njenu zakonitost.

Naime, i po ocjeni ovoga suda, u postupku koji je prethodio donošenju odluke o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem zaposlenika, nisu učinjeni propusti koji bi utjecali na njenu zakonitost.

Obzirom da revizijskim navodima tužitelj prigovara ocjeni dokaza prvostupanjskog suda, dajući pritom svoju ocjenu dokaza, takvi prigovori zapravo upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa se ističe da takve prigovore temeljem izričite zakonske odredbe iz čl. 385. st. 3. ZPP, nije dopušteno isticati u reviziji.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 05. lipnja 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.