Legislator Case Law & Legislation
Revr-857/2016-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal on collective agreement wage increase and rejects non-negotiation as valid defense.

Case Number Revr-857/2016-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court dismissed the employer's appeal regarding the first legal question, confirming the employee's right to a wage increase under the collective agreement despite financial claims. The court rejected the employer's argument that failing to negotiate a 6% raise due to lack of funds constituted a valid defense or extinguished the obligation. Consequently, the appeal was allowed only on the first issue, while the second and third issues were deemed inadmissible as they concerned factual rather than legal matters.

Legislator headnote

AI generated

čl. 223. Kolektivnog ugovora; čl. 2. III. Aneksa KU; čl. 5. st. 2. Sporazuma o izmjeni KU-a: The court held that an employer's inability to negotiate a wage increase due to financial constraints does not negate the statutory obligation to pay the agreed-upon increase, and such factual disputes do not constitute grounds for legal review.

Keywords

AI generated
collective agreement wage increase employer financial constraints defense collective bargaining obligation wage difference payment labor dispute appeal good faith negotiation duty statutory wage adjustment

Cited Legislation

AI generated
čl. 223. Kolektivnog ugovora za djelatnosti H. I.
Odbija se kao neosnovana revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora za djelatnosti H. I. (dalje: KU) objavljenog u Službenom vjesniku H.
čl. 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009.
kolovoza 2007., za 2011., s obzirom na čl. 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009., te čl.
čl. 5. st. 2. Sporazuma o izmjeni KU-a (IV. Aneksa KU-a) od 11. veljače 2009.
veljače 2009., te čl. 5. st. 2. Sporazuma o izmjeni KU-a (IV. Aneksa KU-a) od 11. veljače 2009..
čl. 393. ZPP-a
Stoga je revizija tuženika u odnosu na prvo u njoj postavljeno pravno pitanje neosnovana, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo tu reviziju u tome dijelu odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi.
čl. 392.b. st. 2. ZPP-a
Stoga je revizija u odnosu na drugo i treće u njoj postavljeno pitanje nedopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 2. ZPP-a u odnosu na ta pitanja reviziju tuženika valjalo odbaciti i odlučiti kao u izreci ove odluke, u rješenju.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 857/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz O., (OIB: …), zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima iz odvjetničkog društva R. i p. j.t.d. iz Z., protiv tuženika H. I. d.o.o. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku K. B., diplomiranom pravniku zaposlenom kod tuženika, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-80/15-2 od 23. veljače 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-699/13-12 od 5. prosinca 2014., u sjednici održanoj 14. lipnja 2016.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana revizija tuženika u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora za djelatnosti H. I. (dalje: KU) objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. h. d.o.o., broj … od 23. kolovoza 2007., za 2011., s obzirom na čl. 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009., te čl. 5. st. 2. Sporazuma o izmjeni KU-a (IV. Aneksa KU-a) od 11. veljače 2009..

r i j e š i o j e :

U odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje: je li nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava, odnosno podrazumijeva li obveza pregovaranja u dobroj vjeri uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011., koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja je prestala, jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom:

a) - u toč. I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 23.000,16 kn sa zatraženim zateznim kamatama,

b) - u toč. II. izreke, djelomično je udovoljeno prvom kumuliranom tužbenom zahtjevu te je tuženik obvezan platiti tužitelju 7.601,04 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

c) - u toč. III. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 3.544,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama,

d) - u toč. IV. izreke, odbijen je drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu 3.514,50 kn sa zatraženim zateznim kamatama,

e) - u toč. V. izreke, tuženik je obvezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 6.375,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-669/13-12 od 5. prosinca 2014. godine pod točkama I i III izreke, pod točkom IV izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u bruto iznosu od 3.514,40 kn te pod točkom V izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

II Djelomično se preinačuje navedena presuda pod točkom II izreke, točkom IV izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 3.514,40 kn sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te pod točkom V izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.968,75 kuna, i sudi:

1/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 7.601,04 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose dospjele u razdoblju od siječnja do prosinca 2011.

2/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 3.514,40 kn sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, i to:

- na iznos od 305,60 kn od 15. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 305,60 kn od 15. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 351,44 kn od 15. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 305,60 kn od 15. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 336,16 kn od 15. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 305,60 kn od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 305,60 kn od 15. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 320,88 kn od 15. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 336,16 kn od 15. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 320,88 kn od 15. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 320,88 kn od 15. prosinca 2011. do isplate,

u visini obračunatoj za razdoblje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate u visini obračunatoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

3/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.968,75 kuna.

III Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje navedena presuda pod točkom V izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.406,25 kn.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak za sastav žalbe u iznosu od 234,37 kn u roku od osam dana.“

Protiv drugostupanjske presude pod toč. II. izreke (iako je tuženik pogrešno naznačio da se revizija odnosi na odluku pod toč. I. izreke) u dijelu kojim je obvezan platiti tužitelju 3.514,40 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a. Prijedlog tuženika je da se pobijana presuda preinači tako da revizijski sud „odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti“.

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost tuženikove revizije propisane odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, te predlaže „odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu“.

Revizija tuženika u odnosu na prvo u njoj postavljeno pravno pitanje nije osnovana.

Revizija tuženika u odnosu na drugo i treće u njoj postavljeno pitanje nije dopuštena. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženik je reviziju podnio na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavio sljedeća pitanja:

„1. Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Sl. vjesniku H. H. ž. h. d.o.o., br. … od 23. kolovoza 2007. godine, za 2011. godinu, s obzirom da je predmetni članak u potpunosti izmijenjen člankom 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009. godine, na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU-a, samim pozivanjem na čl. 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. kasnijeg Sporazuma (IV. Aneksa) od 11. veljače 2009. godine?

2. Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3. Da li obaveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja ja prestala, jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?“

te istakao da je prvo postavljeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni jer revizijski sud o njemu još nije zauzeo shvaćanje, a pobijana odluka drugostupanjskog suda protivna je odlukama Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 od 8. svibnja 2014., Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2628/14-2 od 24. travnja 2015. i Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gžr-21/2015- 2 od 21. siječnja 2016. - s time da je „u tijeku preko 1800 predmeta o istoj pravnoj stvari po pojedinačnim tužbama pred sudovima u Republici Hrvatskoj“.

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a samo u dijelu u kojem se pobija i samo zbog prvo postavljenog pravnog pitanja. Ovo stoga što je ocijenjeno da se radi o pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu i važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a sve budući da je pobijana odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje - o kojemu postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova (izražena: u presudi Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 od 8. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-542/2010-16 od 10. listopada 2013.; u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2628/14-2 od 24. travnja 2015. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2839/14-9 od 29. listopada 2014.; u presudi Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gžr- 21/2015-2 od 21. siječnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Osijeku poslovni broj Pr-4248/12-17 od 8. rujna 2015.).

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje valja reći sljedeće:

Predmet spora jest isplata „razlike plaće“ koju tuženik nije isplatio tužitelju u uvećanom iznosu od po 6% za svaku godinu, iako (da) takvo pravo tužitelja proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora djelatnosti H. I. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu razlika plaća za 2009., 2010. i 2011. u ukupnom iznosu od 23.000,16 kn. Tom zahtjevu dodaje prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu po istoj osnovi, ali samo za razdoblje 2010. i 2011. godine, te drugi eventualno kumulirani zahtjev kojim također potražuje isplatu po istoj osnovi, ali samo za 2011., i to do 30. studenoga 2011. kada je na snagu stupio novi Kolektivni ugovor. Prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sud prihvatio sljedeća utvrđenja:

- da je kolektivni ugovor za djelatnost H. I. sklopljen 25. srpnja 2007., a primjenjuje se od 1. siječnja 2008. do 30. studenoga 2011. (dalje: KU),

- da je 11. veljače 2009. sklopljen III. Aneks KU kojim je izmijenjen čl. 223. KU,

- da je 9. prosinca 2009. sklopljen Sporazum - IV. Aneks KU kojim se mijenja KU i njegovi aneksi (dalje: Sporazum),

- da nakon sklapanja Sporazuma od 9. prosinca 2009., odnosno tijekom rujna 2010. nije pokrenuto kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada.

Prvostupanjski sud prihvaća prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (kojim se potražuje isplata razlike plaće za razdoblje 2011. godine i to do 30. studenoga 2011., s time da iznos potraživanja za 2011. obuhvaća i povećanje za prethodnu godinu (2010.) pozivom na odredbu čl. 223. KU, III. Aneks KU i čl. 5. st. 2. Sporazuma, odnosno na činjenicu da je III. Aneks KU odgodio primjenu čl. 223. KU, odnosno „zamrznuo“ plaću u 2009. godini, a Sporazum od 9. prosinca 2009. za 2010. godinu, ali da odredba čl. 223. KU nije stavljena izvan snage pa se cijena sata za tužitelja od 1. siječnja do 30. studenoga 2011. ima povećati za 6%.

Drugostupanjski sud na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačava prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i odbijen drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (kojim se potražuje isplata razlike plaće za razdoblje 2011. godine i to do 30. studenoga 2011.) - tako da odbija prvi tužbeni zahtjev (za isplatu bruto iznosa 7.601,04 kn s pripadajućim zateznim kamatama) te prihvaća drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak.

Sporno je u revizijskom stupnju tumačenje odnosno primjena odredbe čl. 223. KU, a vezano uz Aneks III. KU i Sporazum, odnosno (posljedično) sporna je osnovanost dijela tužbenog zahtjeva: ima li tužitelj pravo na isplatu „razlike plaće“ za razdoblje od siječnja 2011. do studenoga 2011.

Odredbom čl. 223. KU navedeno je da su stranke Ugovora suglasne da se za razdoblje primjene Ugovora cijena sata rada povećava za svaku započetu godinu za 6% (šest posto) te da se takvo usklađivanje cijena sata rada ne smatra izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini.

Odredbom čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. ugovoreno je da se čl. 223. Kolektivnog ugovora mijenja i glasi: „Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijena sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009. godini.

Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. godine otvore pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu“.

Sporazumom od 9. prosinca 2009., u čl. 3. istog, stranke su se suglasile da se plaće radniku u društvu H. I. d.o.o., privremeno, u 2010., „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009.) neće mijenjati do kraja 2010., osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža.

Nadalje, odredbom iz čl. 5. tog Sporazuma određeno je da poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011. (st. 1.), a ukoliko tako ne postupi, smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu članka 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku H. H. ž. h. d.o.o. broj … od 23. kolovoza 2007. (st. 2.).

Iz navedenih odredaba KU, te III. Aneksa i Sporazuma koji se odnose na izmjene čl. 223. KU, koje su pravna osnova tužiteljevog potraživanja na ime isplate razlike plaće, proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o primjeni izvorno ugovorene odredbe čl. 223. KU u konkretnom slučaju, a time i obvezivanje tuženika na isplatu razlike plaće za 2011. i to za razdoblje važenja KU do 30. studenoga 2011., budući da je od 1. prosinca 2011. na snazi novi Kolektivni ugovor H. i. d.o.o., sklopljen 20. listopada 2011.

Zbog svega navedenog, na pravilnost i zakonitost pobijanih odluka nisu od utjecaja tuženikove tvrdnje o prestanku važenja odredbe čl. 223. KU kao niti tvrdnje o nemogućnosti ispunjenja obveza zbog financijskih poteškoća.

Stoga je revizija tuženika u odnosu na prvo u njoj postavljeno pravno pitanje neosnovana, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a valjalo tu reviziju u tome dijelu odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi.

Drugo i treće postavljeno pitanje nemaju značenje pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog kojih se može podnijeti revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a: radi se (naime) o pitanjima činjenične, a ne pravne naravi.

Stoga je revizija u odnosu na drugo i treće u njoj postavljeno pitanje nedopuštena, pa je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 2. ZPP-a u odnosu na ta pitanja reviziju tuženika valjalo odbaciti i odlučiti kao u izreci ove odluke, u rješenju.

Zagreb, 14. lipnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.