Revr-950/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 950/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te Gordane Matasić Špoljarić i Viktorije Lovrić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. M. iz D., R. B. i H., sada u Z., zastupanog po punomoćniku Š. I., odvjetniku u S. B., protiv tuženika T. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2849/09-2 od 16. veljače 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-148/06 od 7. svibnja 2009., u sjednici održanoj 15. rujna 2010.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika T. d.d. Z. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2849/09-2 od 16. veljače 2010. odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-148/06 od 7. svibnja 2009. naložio tuženiku T. d.d. Z. isplatiti tužitelju F. M. iz D. 42.264,00 kn na ime naknade nematerijalne štete sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 7. svibnja 2009. do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 10.253,27 kn (točka I presude).

Istom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu 69.736,00 kuna kao i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.544,73 kune (točka II presude).

Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžr-2849/09 od 16. veljače 2010. odbio je žalbu tuženika i potvrdio pobijanu točku I prvostupanjske presude.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ističući da odluka u sporu ovisi o rješenju sljedećih pravnih pitanja:

a) je li radnik, koji je inače iskusan u radu i obučen o propisima zaštite na radu ima obvezu o svim uočenim opasnostima prilikom izvođenja posla obavijestiti o tome poslodavca a u smislu odgovarajućih odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91,3/94,7/96,112/99) i Zakona o zaštiti na radu ( „Narodne Novine“ 59/96, 94/96), te ako to ne učini postupa li s običnom ili grubom nepažnjom,

b) je li obična nepažnja radnika i izvršavanju radnih zadataka, prilikom kojih je došlo do ozljede radnika, ekskulpira poslodavca.

Tuženik navodi da su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, i to zato što o prvom pitanju Vrhovni sud RH još nije zauzeo shvaćanje a postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a o drugom pitanju da je revizijski sud zauzeo shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložio je da revizijski sud prihvati reviziju , preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

U čl. 382. st. 2. ZPP određeno je da u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, te se primjerice navode slučajevi u kojima se može smatrati da je riječ o takvom pitanju. Pravno pitanje zbog kojeg je izjavljena revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP može dakle biti važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu te odredbe samo ako odluka u konkretnom sporu ovisi o pravnom shvaćanju zauzetom o tom pitanju, a koje pravno shvaćanje je opće primjenjivo i služi jedinstvenoj primjeni određenog zakona.

Prema odredbi čl. 392. st. 2. ZPP reviziju podnesenu protiv drugostupanjske presude iz čl. 382. st. 2. ovoga Zakona, odbaciti će obrazloženim rješenjem vijeće sastavljeno od tri suca Vrhovnoga suda RH, ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Vijeće je ocijenilo da postavljena pitanja nisu važna pitanja u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Predmet spora u ovoj parnici je naknada nematerijalne štete zbog tjelesne ozljede nastale uslijed nezgode koju je tužitelj doživio na poslu, radeći kod tuženika kao poslodavca, kada je pao sa ljestava i zadobio višestruke prijelome kostiju. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nezgoda se dogodila na način da je tužitelj po nalogu neposredno nadređenog čistio snijeg sa krova na visini većoj od tri metra što prema Pravilniku o radu predstavlja posao većeg opsega opasnosti. Poslodavac da je trebao, s obzirom na konkretne okolnosti primijeniti posebna pravila zaštite na radu, a da to nije učinio, pa tužitelju nije osigurao ni osnovna sredstva zaštite.

S druge strane ocijenjeno je da tužitelj u izvršavanju radnog zadatka nije postupao s dužnom pozornošću, jer da je pristupio čišćenju snijega s krova stojeći na ljestvama koje su doduše na tlu stajale ravno, ali su gornjim dijelom klizile po strehi krova pa da je na tu okolnost trebao upozoriti nadređenog koji je stajao u neposrednoj blizini. Sudovi su zaključili da je tužitelj ovime postupio protivno odredbi čl. 77. st. 3. Zakona o zaštiti na radu, te da je njegov doprinos štetnom događaju u omjeru 10%. Tužbeni zahtjev je zato djelomično prihvaćen pozivom na odredbu čl. 173. i 177. ZOO.

Prvo materijalnopravno pitanje naznačeno u reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, zato što nije moguće unaprijed za sve buduće slučajeve odrediti u kojim okolnostima će radnik nakon pregleda mjesta rada biti dužan po čl. 77. st. 3. Zakona o zaštiti na radu obavijestiti poslodavca o uočenim nedostacima, jer to ovisi o konkretnim okolnostima. S tim u vezi nije moguće unaprijed odrediti niti s kojim stupnjem nepažnje postupa radnik koji je pristupio izvršavanju radnih zadataka, a da prethodno nije o uočenim opasnostima prilikom izvođenja posla obavijestio poslodavca u smislu odgovarajućih odredaba ZOO i Zakona o zaštiti na radu.

Naznačeno pitanje je doduše važno za rješenje ovoga konkretnog spora, jer o odgovoru na pitanje ovisi je li sud u konkretnom slučaju pravilno procijenio doprinos tužitelja štetnom događaju, ali to nije dovoljno za dopuštenost revizije.

Revizija nije dopuštena niti glede drugog pitanja.

Tužitelj postavlja pitanje je li obična nepažnja radnika i izvršavanju radnih zadataka, prilikom kojih je došlo do ozljede radnika, ekskulpira poslodavca navodeći da je revizijski sud o tom pitanju zauzeo shvaćanje, ali da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. U reviziji međutim nije navedeno kakvo je pravno shvaćanje o tom pitanju zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske i u kojem predmetu, te u čemu je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. ovoga članka, stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Iz podnesene revizije nije moguće cijeniti zašto bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Stoga niti glede drugog pitanja nisu ispunjene pretpostavke za meritorno odlučivanje o reviziji.

Slijedom navedenog reviziju je valjalo odbaciti temeljem odredbe čl. 392. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 15. rujna 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.