Rev-2858/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2858/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Područni ured S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. o. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & p., Pisarnica S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžnš-297/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. IP-2079/08 od 9. studenoga 2012., u sjednici održanoj 30. svibnja 2017.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 22.018,38 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 9. studenoga 2012. do isplate (toč. II.).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže se prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te da se tužitelja obveže na naknadu troškova parničnog postupka.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže istu odbiti kao neosnovanu, te traži trošak sastava odgovora na reviziju.

Revizija tuženika nije dopuštena.

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

„1. Da li potraživanje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje prema tuženiku kao društvu za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu koje se odnosi na troškove nadoknade plaće i troškova liječenja predstavlja potraživanje naknade štete kako je to navedeno u samom Zakonu o zdravstvenom osiguranju pod Naslovom „VIII. NAKNADA ŠTETE“ i regulirano odredbama čl. 109. - 122. (NN 94/01…)?

2. Da li se potraživanje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje prema tuženiku kao društvu za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu koje se temelji na odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju u kojima se doslovno navodi da „tražbine naknade štete, u smislu odredbi ovog zakona, zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima“ primjenjuje zastarni rok od tri godine iz čl. 376. ZOO-a?“

Kao razlog važnosti za postavljeno pitanje tuženik ukazuje na odluke revizijskog suda Rev-753/11, Rev-419/06, Gzz-77/02 tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda u pogledu odluke o zastari potraživanja po osnovi obveznog zdravstvenog osiguranja utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u navedenim odlukama, kao i na različita shvaćanja drugostupanjskih sudova navodeći pritom odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2769/10 od 3. veljače 2014. i Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-1792/11 od 3. ožujka 2014.

Predmet konkretnog postupka je zahtjev Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za naknadu novčanog iznosa od 22.018,38 kn s osnova troškova liječenja u svezi prometne nesreće od 11. srpnja 2003. u kojoj je ozlijeđen osiguranik tužitelja, a koji štetni događaj je skrivio osiguranik tuženika i za koji odgovara tuženik kao osiguratelj.

Nižestupanjski sudovi pozivajući se na odluku Ustavnog suda U-III-2819/2011 od 20. lipnja 2012. temelje svoju odluku na shvaćanju da je riječ o regresnom potraživanju (isplata za drugog s pravom subrogacije) koje zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO), pa kako tužitelj potražuje iznose za razdoblje od 17. listopada 2003. sa isplaćenim posljednjim iznosom od 3. rujna 2004., a tužbu je podnio sudu 2. listopada 2008. zaključuju da nije nastupila zastara utuženog potraživanja i stoga prihvaćaju tužbeni zahtjev. Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova u skladu je sa shvaćanjem revizijskog suda prema kojem regresni zahtjev osiguratelja, koji je platio troškove liječenja za svog osiguranika, prema štetniku i njegovom osiguratelju zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (tako i u Revx-899/11 od 6. lipnja 2012., Revx-1045/13 od 8. siječnja 2014. i Revx-1227/13 od 31. kolovoza 2016.). Stoga postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Radi navedenog valjalo je reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

Zagreb, 30. svibnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.