Revr-236/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 236/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. M. iz S., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Grad Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik V. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu P., R., L. & p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr- 40/09-2 od 10. studenoga 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4430/08 od 14. studenoga 2008., u sjednici održanoj 12. svibnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se revizija tuženika u odnosu na glavno potraživanje kao neosnovana.

II. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju tuženika.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na troškove parničnog postupka kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku Gradu Zagrebu da tužitelju isplati iznos od 12.801,24 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate i po stopi pobliže navedenoj u st. I. izreke prvostupanjske presude, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.563,20 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 14. studenoga 2008. do isplate (st. I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.753,10 kn (st. II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja (pod toč. I. izreke) odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u st. I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.757,60 kn. Pod toč. II. izreke odlučeno je:

„Preinačuje se navedena presuda pod stavkom I. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 1.805,60 kn i odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 1.805,60 kn.“

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u st. I. izreke u odnosu na glavno potraživanje i trošak reviziju je podnio tuženik. Tuženik je podnio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to:

1. glede tumačenja značenja Sporazuma postignutog u postupku mirenja održanom 10. ožujka 2004. i opstojnost odredbe čl. 48. Kolektivnog ugovora za zaposlene u Gradskoj upravi Grada Zagreba (dalje: KU) sklopljenog 01. lipnja 1999., tj. je li Sporazumom od 10. ožujka 2004. postignutom u postupku mirenja u vezi usklađivanja osnovice i stalnog dodatka na plaću stavljena izvan snage odredba čl. 48. KU,

2. glede obračuna troškova parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji.

U odnosu na prvo pravno pitanje tuženik navodi da se radi o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, dok u odnosu na drugo pravno pitanje navodi da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-35/04-2 od 14. lipnja 2005.), ali je odluka drugostupanjskog suda glede dosude parničnog troška utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Zbog toga tuženik predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, kao i da dosudi trošak parničnog postupka tuženiku, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova parničnog postupka.

U odgovoru na reviziju tuženika tužitelj osporava navode tuženika i predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena (u dijelu koji se odnosi na trošak parničnog postupka).

Prema odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP, koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskom stadiju postupka sporno je između stranaka je li tuženik u cijelosti isplatio plaću tužitelju u skladu sa čl. 48. KU sklopljenog 01. lipnja 1999., a nakon usklađenja osnovice i stalnog dodatka na plaću na temelju Sporazuma u postupku mirenja održanom 10. ožujka 2004.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je od 1. lipnja 1999. na snazi KU sklopljen između tuženika kao poslodavca i Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske (dalje: Sindikat),

- da je tužitelj prema odredbi čl. 48. st. 3. KU do prvog usklađenja osnovice plaće i stalnog dodatka na plaću primala plaću prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan stupanja na snagu tog KU,

- da ugovorne strane iz KU nisu usklađivale osnovicu i stalni dodatak u smislu čl. 48. KU sve do 10. ožujka 2004.,

- da je u postupku mirenja između tuženika i Sindikata Zaključkom od 10. ožujka 2004., između ostalog, povećana osnovica za obračun plaće u iznosu od 5,8 % od 1. siječnja 2004.,

- da tužitelju nakon 01. siječnja 2004. nije isplaćivana plaća u skladu s odredbom čl. 48. st. 2. KU odnosno uz primjenu zaštitne klauzule iste odredbe KU.

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da Zaključkom od 10. ožujka 2004. nije izmijenjen cijeli čl. 48. KU koji normira osnovnu plaću zaposlenika tuženika, već je samo izvršeno usklađivanje osnovice za izračun plaće u skladu sa čl. 48. st. 3. KU povećanjem osnovice od 5,8% od 1. siječnja 2004. Kako je tužitelju u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. kolovoza 2004. isplaćivana plaća u manjem iznosu od one koja joj pripada primjenom zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, a prema kojoj odredbi se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi, to su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 31. kolovoza 2004.

Prema odredbi čl. 48. st. 1. KU propisano je da je osnovna plaća zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je zaposlenik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na staž.

Prema odredbi čl. 48. st. 2. KU ugovorne strane su sporazumne da osnovica i stalni dodatak zaposlenika ne mogu iznositi manje od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi prema zadnjem podatku Gradskog zavoda za planiranje, razvoja grada i zaštitu okoliša, Odjela za statistiku.

Odredbom čl. 48. st. 3. KU propisano je da su ugovorne strane sporazumne da se zaposlenicima u upravnim tijelima plaće isplaćuju od dana sklapanja ovog Ugovora do prvog usklađivanja osnovice i stalnog dodatka koja je isplaćivana prema osnovama i mjerilima koja su vrijedila na dan sklapanja ovog Ugovora, a st. 4. da su ugovorne strane sporazumne da će, prije usklađivanja Prijedloga proračuna za slijedeću godinu pregovarati o usklađivanju osnovice i stalnog dodatka iz st. 2. ovog članka.

Ovaj sud u cijelosti prihvaća stajalište nižestupanjskih sudova da Zaključkom od 10. ožujka 2004. u postupku mirenja nije izmijenjen cijeli čl. 48. KU, već je istim izvršeno samo usklađivanje osnovice i dodatka na plaću u smislu čl. 48. st. 3. KU, a samim time došlo je i do primjene zaštitne klauzule iz čl. 48. st. 2. KU, prema kojoj se tuženik obvezao isplaćivati plaću po osnovici koja ne može biti manja od 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu Grada Zagreba u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi.

Zbog toga je tuženik u razdoblju nakon povećanja osnovice i dodatka na plaću bio dužan isplatiti tužitelju plaću po osnovici najmanje 55% prosječne mjesečne plaće po zaposleniku u gospodarstvu grada u mjesecu koji prethodi mjesecu na koji se plaća odnosi. Neprihvatljivo je stajalište tuženika da bi navedenim zaključkom došlo do izmjene cijelog čl. 48. KU odnosno da je tim zaključkom derogirana i primjena odredbe čl. 48. st. 2. KU.

Tuženik je kao drugo pravno pitanje naveo pogrešno odmjeravanje i dosuđenje parničnog troška u odnosu na vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinačnih parničnih radnji. Tuženik je u pravu kada smatra da se visina troškova parničnog postupka određuje sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje, a ne prema vrijednosti predmeta spora koja je eventualno vrijedila prilikom zaključenja glavne rasprave (kao i u Revt-35/04 od 14. lipnja 2005.).

Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje ne bi bilo podudarno s tim shvaćanjem, jer iako se vrijednost predmeta spora mijenjala u postupku tako da je u trenutku podnošenja tužbe iznosila 73.310,60 kn sve do preciziranja i povlačenja tužbenog zahtjeva u podnesku od 13. lipnja 2006. kada vrijednost predmeta spora iznosi 46.985,10 kn ona nije bila od utjecaja na određivanje parničnog troška sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05 i 59/07).

Zbog toga nisu ispunjene pretpostavke u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer se pitanje koje revident navodi u reviziji, ne može smatrati važnim materijalnopravnim pitanjem za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tuženika u odnosu na glavno potraživanje odbiti kao neosnovanu, a na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o trošku parničnog postupka odbaciti kao nedopuštenu.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 12. svibnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.