Rev-x-833/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 833/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. B. iz R., zastupanog po punomoćniku D. D., odvjetniku iz R., protiv I. tuženika G. e.-i. d.o.o. iz R., zastupanog po punomoćnici S. K., odvjetnici iz R., II. tuženika B. i. „3. M." d.d. iz R., zastupanog po punomoćniku M. Z., odvjetniku iz R., III. tuženika „V. L." d.d. iz R., zastupanog po punomoćniku Z. P., dipl. pravniku zaposlenom kod tog tuženika i IV. tuženika T. C. d.o.o. iz R., zastupanog po punomoćnicima G. G. i S. P., odvjetnicima iz R., uz sudjelovanje u postupku C. o. d.d. iz Z., Filijale R., kao umješača na strani III. tuženika, zastupanog po punomoćnicama B. Š., T. Z. J. i A. J., odvjetnicama iz R., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i I. tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4271/08-2 od 11. studenoga 2009., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3371/96-59 od 30. travnja 2003., ispravljena rješenjem istog suda posl. br. P-3371/96-78 od 28. srpnja 2008., u sjednici vijeća

održanoj

17. svibnja

2016.,

r i j e š i o j e :

Revizije tužitelja i I. tuženika odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

Prvostupanjskom (ispravljenom) presudom:

- u točki I. izreke, naloženo je II. tuženiku isplatiti tužitelju 34.944,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 30. travnja 2003. do isplate i nadoknadom parničnog troška od 12.899,00 kn,

- u točki II. izreke, naloženo je I. tuženiku solidarno s II. tuženikom isplatiti tužitelju 33.848,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 30. travnja 2003. do isplate i nadoknadom parničnog troška od 12.676,40 kn,

- u točki III. izreke, naloženo je IV. tuženiku solidarno s I. tuženikom i II. tuženikom isplatiti tužitelju 15.088,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 30. travnja 2003. do isplate i nadoknadom parničnog troška od 6.445,61 kn,

- u točki IV. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev "u odnosu na III. tuženika" te "preostali dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ostale tuženike",

- u točki V. izreke, naloženo je tužitelju isplatiti umješaču na strani III. tuženika trošak parničnog postupka od 15.860,00 kn.

Drugostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska (ispravljena) presuda u točki IV. (u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na III. tuženika) i točki V. izreke (u odluci kojom je tužitelj obvezan umješaču na strani III. tuženika naknaditi parnični trošak "do iznosa od 15.542,80 kn") - dok je "u preostalom dijelu" odluka o parničnom trošku preinačena tako da je odbijen zahtjev umješača za isplatu još i 317,20 kn,

- u stavku II. izreke, djelomično je uvažena žalba tužitelja i prvostupanjska (ispravljena) presuda preinačena u točki IV. izreke "u preostalom dijelu" - tako da je I. tuženiku, II. tuženiku i IV. tuženiku naloženo solidarno isplatiti tužitelju "daljnji iznos" od 6.000,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 30. travnja 2003. i nadoknaditi mu solidarno "daljnji iznos" troška od 1.205,55 kn - dok je I. tuženiku naloženo solidarno s II. tuženikom isplatiti tužitelju parnični trošak od 574,67 kn, a samom II. tuženiku naloženo isplatiti tužitelju parnični trošak od 222,46 kn ("u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan),

- u stavku III. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba I. tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. izreke,

- u stavku IV. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba II. tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke,

- u stavku V. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba IV. tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u točki III. izreke (u odluci kojom je IV. tuženik obvezan isplatiti tužitelju 15.088,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška od 4.496,90 kn),

- u stavku VI. izreke, odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu troška odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

- tužitelj, temeljem odredaba čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, protiv njezina dijela iz stavka I., uz prijedlog da se drugostupanjska presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev usvoji,

- I. tuženik, navodeći da je podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava - a temeljem odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, "...sve sukladno izloženim pitanjima procesne i materijalnopravne naravi, a koje se tiču odgovornosti prvotuženika za štetu tužitelju po vidovima i iznosima štete, te solidarnosti tuženika...", uz prijedlog da se osporena presuda "u dijelu u kojemu je odlučeno protiv prvotuženika i gdje je izostalo donošenje odluke..." ukine.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizije tužitelja i I. tuženika nisu dopuštene.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi st. 3. tog članka, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet spora zahtjevi su tužitelja na obvezivanje tuženika solidarno naknaditi mu štetu koju trpi zbog ozljeda zadobivenih … 1996. "...radeći na brodu u izgradnji u vlasništvu II. tuženika, koji se nalazio u doku III. tuženika" - kada je poslove čišćenja tanka broda u gradnji obavljao na temelju sklopljenog ugovora o djelu s I. tuženikom. Odgovornost IV. tuženika tužitelj nalazi u činjenici što "su radnici tog tuženika vršili konkretan raspored tužitelja i dali mu konkretan radni zadatak, a što znači da je tužitelj obavljao posao po nalogu IV. tuženika koji je ujedno bio dužan osigurati sigurne uvjete rada".

U revizijskom stupnju sporna je (prema razlozima iz revizije tužitelja) odgovornost II. tuženika za štetu koju tužitelj trpi, odnosno (prema razlozima iz revizije I. tuženika) odgovornost I. tuženika za istu štetu - te je li odlučeno o svim u predmetu spornim pitanjima i u pravilno vođenom postupku.

Revidenti su naznačili da revizije podnose na temelju odredaba čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Međutim, iako su tako odredili razloge svojih revizija te konstatirali da ih podnose prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog važnih pitanja, revidenti ipak nisu postupili prema navedenim odredbama.

Podnesene revizije valja razmotriti u svijetlu shvaćanja:

- da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom (iz donesenih i konkretiziranih sudskih odluka) - ili je nejasno i takvo da ga treba još i tumačiti, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“ ili se očekuje neujednačena i nejasna praksa) revizijski sud imao razloga i mogao ujednačavati primjenu zakona i time ispuniti svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana“),

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenutih razloga zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“ ili promijeniti postojeću sudsku praksu, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i moguće čak i pogoduje jednoj stranci.

U konkretnom slučaju:

- revizije tužitelja i I. tuženika u suštini svode se samo na isticanje razloga (obrazloženja) njihova shvaćanja da je u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo - jer (da) osporena presuda ne sadrži sve razloge koje bi (kako oni drže) trebala sadržavati, odnosno samo na izlaganje uopćenih razloga njihova shvaćanja da je na temelju činjeničnog stanja u tim istim okolnostima drugačije trebalo odlučiti o postavljenim zahtjevima,

- ono što u revizijama revidenti čine upitnim i naznačuju pitanjima, onako kako su to u revizijama formulirali, postavljeno je samo u svezi činjenica utvrđenih u postupku i načina na koje se one utvrđuju - pa kako odgovor na to što ističu zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja, tome se ne može dati značaj pitanja o kojima je riječ u odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a,

- revizije revidenata ne sadrže niti ono (daljnje) bitno za dopuštenost izvanredne revizije: ne sadrže razloge zbog kojih bi ono što u njima ističu bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, i to tako (ili toliko) da bi određena shvaćanja trebalo ujednačavati i time otklanjati nesigurnost sudske prakse i (time) ispunjavati svrhu izvanredne revizije.

Polazeći od prethodno navedenog, a budući:

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo uz konstataciju da postoje pitanja: mora se raditi o određeno formuliranim pravnim pitanjima o kojima ovisi odluka u konkretnom sporu (pobijana odluka mora biti posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na ta pravna pitanja) - a koja bi ujedno bila važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, ali i takva da bi revizijski sud na njih mogao dati određeni odgovor - koji ne bi ovisio od činjeničnih okolnosti svakog slučaja pojedinačno,

- da podnesene revizije ne sadrže niti jedno određeno (takvo) formulirano pravno pitanje, ali niti (ništa manje bitno) razloge zbog kojih bi ono što revidenti naznačuju pitanjima bilo važno u smislu navedenih odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a,

- da isticanje činjeničnih i pravnih shvaćanja - primjenu kojih revidenti sugeriraju, s tvrdnjom da ovdje postoje pitanja - ali odgovor na koja ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja (tako da se revizija u suštini svodi samo na izraze nezadovoljstva revidenata obrazloženjem osporene odluke u ovdje utvrđenim okolnostima), ne može nadomjestiti pitanje potrebno za izvanrednu reviziju - postojanje kojeg pitanja izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a,

valja prihvatiti da revizije revidenata nisu sastavljene u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a i ne ispunjavaju pretpostavke za njihovu dopuštenost: revizijski sud ne nalazi da bi u svezi s navodima iz tih revizija imao ujednačavati primjenu zakona i preispitivati sudsku praksu i ostvarivati navedenu svrhu izvanredne revizije.

U konkretnom slučaju tužitelj je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku, a i to pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Tu reviziju valja razmotriti u svijetlu:

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija tužitelja bila bi dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen. Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Polazeći od prethodno navedenog, kako protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, protiv nje (slijedom toga) nije dopuštena niti izvanredna revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

Stoga, a obzirom da ne udovoljavaju pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, revizije tužitelja i I. tuženika valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a).

Zagreb, 17. svibnja 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.