Revt-154/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 154/13-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Bruna Frankovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o. Z., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva D., D., M., u likvidaciji, odvjetnicima u Z., protiv tuženika D. d.o.o. D. S., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. G. i M. G. ml., odvjetnika u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3623/08-3 od 16. svibnja 2012., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2934/02 od 5. veljače 2008., u sjednici od 11. studenoga 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom kao neosnovan odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 1.498.546,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. svibnja 2001. pa do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka.

Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 110.140,80 kn.

Drugostupanjskom presudom kao djelomično neosnovana odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni i dijelu u kojim je tužitelju naloženo platiti parnični trošak u iznosu od 101.796,80 kn, dok je u preostalom dijelu prihvaćanjem žalbe preinačena prvostupanjska presuda i odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.344,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 385. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZPP), pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 369. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije, preinačenje drugostupanjske presude i prihvaćanje tužbenog zahtjeva, odnosno njezino ukidanje i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj je u reviziji naveo da je tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 369. st. 1. ZPP jer je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP obzirom da u obrazloženju presude nije naveo razloge zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev, a niti je naveo materijalnopravni propis temeljem kojeg je to učinio. Suprotno tvrdnji revidenta, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 369. st. 1. ZPP jer je prema ocjeni ovog suda drugostupanjski sud postupajući na temelju odredbe čl. 375. ZPP pravilno ocijenio sve žalbene razloge tužitelja koji su od odlučnog značenja pa je tako pravilno ocijenio i ovaj žalbeni navod bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zaključivši da pred prvostupanjskim sudom nije počinjena ova bitna povreda odredaba parničnog postupka.

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 1.498.546,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a na ime naknade štete koju trpi jer mu tuženik nije izvršio priključak vode pa nije bio u mogućnosti obavljati djelatnost - usluge rezanja u pilani i iznajmljivanja prostora tvornice masivnog namještaja.

U postupku koji je prethodio utvrđeno je:

- da je temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine i ugovora o kupoprodaji opreme od ... sklopljenih između trgovačkog društva Š. d.d. kao prodavatelja i tužitelja kao kupca tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretninama opisanim u čl. 1. Ugovora, a na koje se odnosi predmetni spor, kao i opremu na lokaciji u V. koja se sastoji od tvornice masivnog namještaja, pilane sa stovarištem i prodajnog salona sa parkiralištem,

- da prilikom stupanja u posjed tužitelja na navedenim nekretninama nije bio izvršen priključak vode,

- da je tužitelj znao ili mogao znati da navedene nekretnine nemaju priključak na vodu jer je čl. 9. Ugovora o kupoprodaji navedeno da se nekretnina kupuje u viđenom stanju,

- da je isporuka vode na navedenim nekretninama prodavatelju - trgovačkom društvu Š. d.d. obustavljena 1. listopada 1998. zbog neplaćanja temeljem odredbe čl. 28. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95,70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01 - pročišćeni tekst 26/03) i Odluke o načinu plaćanja komunalnih usluga Općine Dugo Selo (Službeni glasnik 4/97 - dalje: Odluka Općine Dugo Selo),

- da je Odlukom Općine Dugo Selo propisano da je davatelj komunalne usluge ovlašten obustaviti pružanje usluga ako korisnik ne plati uslugu i nakon opomena davatelja usluge,

- da ova dospjela novčana tražbina tuženika na ime neplaćenog utroška vode nije plaćena ni u razdoblju za koji tužitelj zahtijeva naknadu štete,

- da su između stranaka u postupku vođeni razgovori glede priključena na vodu,

- da je tužitelj zahtjev za priključenje na vodu određeno podnio 8. listopada 2001.,

- da je tuženik postupio po zahtjevu 14. prosinca 2001.

Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim zaključujući da na strani tuženika nema protupravnosti u postupanju budući je tuženik i prije nego je tužitelj kupio navedene nekretnine ranijem vlasniku - trgovačkom društvu Š. d.d., postupajući na temelju odredbe čl. 28. Zakona o komunalnom gospodarstvu, obustavio isporuku vode zbog neplaćanja, a ova tražbina nije plaćena ni od dotadašnjeg korisnika nekretnina (Š. d.d.) niti od tužitelja na kojeg je na temelju navedenih Ugovora prešla imovinska cjelina, slijedom čega postoji i tužiteljeva odgovornost za dugove koji se odnose na tu cjelinu na temelju odredbe čl. 452. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), a koje se ovdje primjenjuju temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08).

Odredbom čl. 452. st. 1. ZOO propisano je da osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka materijalna cjelina (zanatska radnja i sl.) pojedinca ili građanske pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu odnosno njezin dio, pored dotadašnjeg imaoca i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti aktive, dok je stavkom 2. ovog članka propisano da nema pravni učinak prema vjerovnicima odredba ugovora kojom bi se isključivala ili ograničavala odgovornost utvrđena u prethodnom stavu.

Na temelju odredbe čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da je komunalna djelatnost u smislu navedenog Zakona i opskrba pitkom vodom, dok je na temelju odredbe čl. 20. st. 3. i 4. navedenog Zakona propisano da se cijena komunalne usluge za pruženu komunalnu uslugu plaća isporučitelju usluge, a da je obveznik plaćanja cijene komunalne usluge za pruženu komunalnu uslugu vlasnik nekretnine ili korisnik kada je to vlasnik ugovorom prenio na korisnika.

Odredbom čl. 8. st. 3. Odluke Općine Dugo Selo propisano je da će davatelj komunalne usluge korisniku komunalne usluge obustaviti pružanje tih usluga ako niti u daljnjem roku od osam dana od dostave opomene ne izvrši svoju obvezu plaćanja komunalne usluge.

Na temelju navedenih zakonskih odredbi, činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji te pravni zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj nije dokazao protupravnost u postupanju tuženika prilikom obustave isporuke vode i njezinog ponovnog priključenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da ne postoji odgovornost tuženika za štetu koju tužitelj potražuje u ovom postupku, obzirom da je tuženik legitimno, osnovom navedenih zakonskih odredbi i navedene Odluke utemeljene na odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, isključio ranijem korisniku opskrbu (isporuku) vode zbog neplaćanja ove komunalne usluge, pa kako je na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina na tužitelja prešla materijalna cjelina - nekretnine ranijeg korisnika ove komunalne usluge Š. d.d., koji je bio obveznik plaćanja ove komunalne usluge, to pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu (čl. 452. st. 1. ZOO), radi čega nije mogao osnovano ni zahtijevati ponovni priključak dok ta obveza ne bude podmirena.

Suprotno navodima revidenta na temelju odredbe čl. 26. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95) sada čl. 34. st. 3. navedenog Zakona propisana je obveza vlasnika građevine priključiti svoju građevinu na komunalnu infrastrukturu pod uvjetima propisanim odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, a ne dužnost tuženika da to učini, radi čega je neosnovano pozivanje tužitelja da ga je tuženik trebao priključiti na ovu komunalnu uslugu prije nego podmiri njegovu dospjelu novčanu tražbinu s osnove ove neplaćene komunalne usluge, radi čega nema ni protupravnosti u postupanju tuženika pa ne postoji ni pretpostavka odgovornosti za štetu. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev, radi čega je i reviziju tužitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

Slijedom navedenog nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U odnosu na navode tužitelja iznesene u reviziji kojima on u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i drugačije ocjenjuje provedene dokaze treba istaknuti da ovaj sud takve činjenične navode iznesene u reviziji nije mogao uzeti u razmatranje. To stoga što reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).

Zbog navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti reviziju tužitelja i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 11. studenoga 2014.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.