Rev-2673/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2673/17-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica K. R., odvjetnica u Z., protiv tuženika V. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1012/2016-2 od 22. kolovoza 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-502/15-23 od 22. srpnja 2016. u sjednici održanoj 12. prosinca 2017.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1012/2016-2 od 22. kolovoza 2017. se odbacuje kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pn-502/15-23 od 22. srpnja 2016. sudio je:

"I. Nalaže se tuženiku V. d.o.o. Z., OIB: … isplatiti tužitelju M. M. iz Z., OIB: …, iznos od 15.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. veljače 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj M. M. iz Z., OIB: …, s tužbenim zahtjevom u iznosu od 35.000,00 kn uvećan za iznos zakonske zatezne kamate određenom po čl. 29. st. 2. ZOO uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom na predmetni iznos od podnošenja tuže tj. od 11. veljače 215. do isplate, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju M. M. iz Z., OIB: …, naknaditi tuženiku V. d.o.o. Z., OIB: … trošak parničnog postupka u iznosu od 425,00 kn (slovima: četiristodvadesetpetkuna) u roku od 15 dana."

Županijski sud u Šibeniku presudom poslovni broj Gž-1012/2016-2 od 22. kolovoza 2017. odbio je žalbu tuženika te je u pobijanom dijelu potvrdio točke I. i III. prvostupanjske presude.

Tako je suđeno u sporu radi naknade neimovinske štete koju tužitelj potražuje od tuženika zbog povrede prava osobnosti, i to prava na dostojanstvo, čast i ugled, glede koje tužitelj tvrdi da mu je nastala uslijed netočnih i kod njega neprovjerenih informacija, objavljenih 2. siječnja 2015. god. u dnevnom izdanju novina V. (str. 18. i 19.), u članku autorice M. B. pod naslovom '' … ''.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojim pitanjima je revizijski sud već zauzeo shvaćanje u presudi poslovni broj Rev-1414/16 od 14. rujna 2016., ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

Tužitelj je odgovorio na reviziju te je predložio da Vrhovni sud RH odbaci reviziju kao nedopuštenu, a podredno odbije reviziju kao neosnovanu, a tuženiku naloži naknaditi tužitelju troškove odgovora na reviziju.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 2000.000,00 kuna (iznosi 10.000,00 kuna), a ne radi se o sporu iz čl. 382. st. 1. točka 2. I 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija sadrži dva materijalnopravna pitanja, ali da naznačena pitanja nisu važna za ujednačavanje sudske prakse, odnosno osiguravanje jedinstvene primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U ovom parničnom postupku među strankama nije bilo sporno da je tuženik 2. siječnja 2015. u dnevnom izdanju, na stranici 18 i 19 novina V. objavio članak pod naslovom „Prevarila i inspektora koji je radio za svodnike“, a u tekstu članka je uz ostalo navedeno „prevarila i inspektora koji je radio za svodnike“, „od M. supruge uzela je 3.000,00 kuna“, „suprugu bila veza sa svodnicima“, „za novac davao svodnicima informacije o racijama.“

U odnosu na sporne činjenice u postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

-da je tužitelj 16. siječnja 2015. podnio zahtjev za objavu ispravka netočne informacije na adresu nakladnika V. d.o.o., v.d. glavnog urednika S. B.,

-da je navedeni zahtjev za ispravak nakladniku podnijela odvjetnica K. R., koja zastupa tužitelja i u ovoj parnici na temelju uredne punomoći,

-da nakladnik nije objavio ispravak, niti je odgovorio na zahtjev,

-da je Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj KOV-Us-70/13 od 19. rujna 2014. Potvrđena optužnica Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u Zagrebu poslovni broj 1-Us-287/12 protiv I-okrivljenog M. M. i II-okrivljene N. M., kojom se za okrivljenog M. M. tvrdi da je počinio kazneno djelo protiv javnog reda - udruživanje za počinjenje kaznenog djela opisanog i kažnjivog po čl. 333. st. 1. Kaznenog zakona i kazneno djelo protiv službene dužnosti-primanje mita, opisano i kažnjivo po čl. 374. st. 1. Kaznenog zakona,

-da se tužitelj, prema podacima u medicinskoj dokumentaciji, prije objave predmetnog članka obraćao psihijatru za pomoć vezano uz zdravstvene probleme nastale nakon uhićenja i boravka u zatvoru, a nakon objave članka da mu se pogoršalo zdravstveno stanje uz pojavu nesanice i depresije, te su ga počeli izbjegavati prijatelji i poznanici, kao i roditelji djece koja idu u školu s njegovim sinom.

Nižestupanjski sudovi su zaključili da su neprovjerene informacije, prenijete u spornom članku, osobito u kontekstu teme članka, s kojom tužitelj, jednako kao i protiv njega ranije podignuta optužnica, nemaju nikakve veze, bile podobne izazvati negativan stav o tužitelju kao osobi koju je zbog upletenosti u '' mutne poslove '' potrebno izbjegavati, a time, uz objavu fotografije, podobne i za povredu tužiteljevog prava na privatnost, dostojanstvo, čast i ugled (što zbog ponavljanja informacija o ranije podignutoj optužnici, što zbog teme samog članka). Zato su sudovi zaključili kako se može smatrati da informacije nisu iznesene u javnom interesu i u dobroj vjeri, već isključivo s namjerom postizanja veće čitanosti članka.

Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova u ovom slučaju ne postoji niti jedan razlog iz čl. 21. st. 4. Zakona o medinima (narodne novine broj 59/04, 84/11, 81/13, dalje ZM) koji bi tuženika oslobodili obveze naknade štete, a tuženikovu odgovornost ne umanjuje niti činjenica objave istih informacija i u drugim medijima.

Stoga je tužitelju dosuđena pravična novčana naknada štete u iznosu od 15.000,00 kuna primjenom odredbe čl. 21. st. 2. i 3. ZM i odredbe čl. 1100. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr.), vodeći pri tome računa o značaju povrijeđenog dobra i jačini pretrpljenih duševnih bolova, kao i o tome da se visinom naknade na pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

Tuženik je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude te je naznačio pravna pitanja:

1. „Može li se smatrati da je tužitelj ispunio procesnopravni preduvjet za podnošenje tužbe radi naknade neimovinske štete, a u slučaju kad je nesporno utvrđeno da je zahtjev podnijela treća osoba/odvjetnik, koji uz zahtjev za ispravkom nije priložila punomoć kojim bi podnositelj zahtjeva dokazao svoju ovlast za podnošenje zahtjeva za objavom ispravka?

2. Može li se smatrati da je objavom informacije tužitelju nastala šteta povredom časti i ugleda čak i kad je nesporno utvrđeno da je sporna informacija i puno prije objave već egzistirala u medijima i javnosti te radi koje se vodi drugi parnični postupak?

3. Može li se samo na temelju iskaza zainteresirane strane-tužitelja, što je supsidijarni dokaz, temeljiti presuda kojom se dosuđuje naknada štete, pored postojanja drugih dokaza kojima bi se moglo dokazati postojanje činjenica, a koji dokazi nisu bili čak ni predloženi od strane tužitelja?“

U reviziji je navedeno da su pitanja važna zato što je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje u rješenju poslovni broj Rev-1414/16 od 14. rujna 2016., ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

Naznačena pitanja nisu važna, jer o tim pitanjima revizijski sud nije zauzeo shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-1414/16 od 14. rujna 2016., pa samim time ni odluka drugostupanjskoga suda nije utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno shvaćanju u navedenoj odluci.

Naime u rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1414/16 je naznačeno sljedeće pitanje: „Je li samo naslov („Pijani i drogirani liječnik mahnito je pucao iz ilegalne puške“) podoban izazvati nematerijalnu štetu koja bi opravdala dosudu pravične novčane naknade?“

U odnosu na to pitanje revizijski sud je zauzeo shvaćanje: „Suprotno pravnom shvaćanju suda prvog i drugog stupnja, ovaj sud je pravnog shvaćanja da je gledano u svojoj ukupnosti, već i sam navedeni naslov podoban izazvati povredu prava osobnosti na ugled, dobar glas i čast iz čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) koja u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a opravdava dosudu pravične novčane naknade, jer se tekst objavljenog članka mora sagledati u cjelini s naslovom i podnaslovom, kao i činjenicom da naslov ne odgovara tekstu članka nego iskrivljuje informaciju iz članka i takvoj iskrivljenoj informaciji daje drugi značaj.“

Stoga je ovaj sud zaključio da naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 382. St. 2. ZPP, odnosno da se ne radi o pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Zbog iznijetih razloga je valjalo odbaciti reviziju po čl. 392b st. 3. ZPP.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen jer tužitelju ne pripada pravo na naknadu tog troška unatoč uspjehu u revizijskom stupnju postupka, sve s obzirom na to da se ne radi o potrebnom trošku (čl. 164. i čl. 155. st. 1. ZPP).

Zagreb, 12. prosinca 2017.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.