I Kž-Us-49/2014-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 49/14-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te mr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. I. L. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 23. prosinca 2013. godine br. K-Us-9/13, u sjednici održanoj dana 2. srpnja 2014. godine,

p r e s u d i o j e :

Žalbe državnog odvjetnika i opt. I. L. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog sud u Osijeku br. K-Us-9/2013-29 od 23. prosinca 2013. godine optuženici M. M. i I. L. oglašeni su krivima i to:

- opt. M. M. pod toč. 1. za kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u svezi sa čl. 37. KZ/97, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 mjeseca, pod toč. 2. za kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. st. 3. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 mjeseca te pod toč. 3. za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 mjeseca, da bi primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ/97 isti bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci koja je temeljem čl. 55. st. 1. i st. 7. KZ/11 zamijenjena radom za opće dobro na slobodi u trajanju od 364 sati;

I Kž-Us 49/14-6

- opt. I. L. pod toč. 1. za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97 za koje je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca koja je temeljem odredbe čl. 55. st. 1. i st. 7. KZ/11 zamijenjena radom za opće dobro na slobodi u trajanju od 240 sati.

Temeljem odredbe čl. 82. KZ/97 uz primjenu čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem utvrđeno je da je novčani iznos od 1.100,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je opt. M. M. ostvario kaznenim djelom, da ista predstavlja imovinu Republike Hrvatske te je naloženo opt. M. M. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.100,00 kn u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Temeljem odredbe čl. 148. st. 5. u svezi sa čl. 145. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 - dalje u tekstu: ZKP/08) opt. M. M. obvezan je na naknadu troškova kaznenog postupka od 1.000,00 kn a opt. I. L. od 500,00 kn, obojica s osnove paušala.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik i opt. I. L..

Državni odvjetnik žali se u odnosu na opt. M. M. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se preinači u odluci o kazni i opt. M. M. izrekne stroža bezuvjetna kazna zatvora.

Opt. I. L., po branitelju R. I., odvjetniku u O., žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika opt. M. M. po branitelju A. J., odvjetniku u O., predlaže žalbu državnog odvjetnika odbiti kao neosnovanu.

Sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen na razgledavanje državnom odvjetniku Republike Hrvatske te je isti vraćen uz podnesak br. KŽ-DO-484/2014 od 18. travnja 2014. godine.

Sjednica vijeća održana je u odsutnosti državnog odvjetnika te opt. M. M. i njegovog branitelja A. J., odvjetnika u O., koji su o sjednici uredno obaviješteni.

Žalba državnog odvjetnika te opt. I. L. nisu osnovane.

O žalbi državnog odvjetnika

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 što se obrazlaže tvrdnjom da bi zakonski opis kaznenih djela pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude bio posve nerazumljiv, u zakonskom opisu kaznenog djela iz toč. 1. izreke radnje poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti da se opisuje nejasno kao radnje počinitelja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, pa da su zakonski opisi očito nerazumljivi i konfuzni, presuda

I Kž-Us 49/14-6

da ne sadrži odluku o kazni za sva kaznena djela za koja je opt. M. M. proglašen krivim te da se u obrazloženju presude ne daju razlozi o svim odlučnim činjenicama, a da su razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

Naime činjenični opis, pravni opis i pravna oznaka djela iz toč. 1. u odnosu na opt. M. M. u izreci prvostupanjske presude pravilno su opisani i bez međusobnog proturiječja. Iz činjeničnog opisa proizlazi da je opt. M. M. kao načelnik Policijske postaje D. potakao opt. I. L. kao policijskog službenika za krim obradu cestovnog prometa u Policijskoj postaji Đ. da se ne procesuira prekršajni postupak iz nadležnosti Policijske postaje Đ..

Stoga je pravilan i pravni opis djela - da bi opt. M. M. na taj način službenu osobu potakao da drugoj fizičkoj osobi pribavi kakovu neimovinsku korist kao što je pravilna i zakonska oznaka djela jer je riječ o kaznenom djelu iz čl. 337. st. 1. KZ/97 u svezi sa čl. 37. KZ/97.

U izreci pod toč. 1. nema nikakvih proturječnosti, nejasnoća niti nerazumljivosti kao što to tvrdi žalitelj.

Glede toč. 2. izreke prvostupanjske presude žalitelj pravilno primjećuje da činjenični opis u cijelosti udovoljava biću kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 3. KZ/97, (tzv. pasivno podmićivanje), jer je opt. M. M. kao načelnik Policijske postaje D. na traženje K. S. obustavio procesuiranje prekršaja iz nadležnosti te Policijske postaje, a kao protuuslugu je naknadno, nekoliko mjeseci iza obustave procesuiranja prekršaja, od K. S. primio dva praseta i 15 kg svježeg mesa ukupne vrijednosti od 1.100,00 kn.

Prvostupanjski sud pravilno daje i pravnu oznaku tog djela i zaključuje da je opt. M. M. kao službena osoba s ciljem da drugoj fizičkoj osobi pribavi kakvu neimovinsku korist nakon neobavljanja dužnosti koje mora obaviti primio dar što znači da je riječ o kaznenom djelu primanja mita iz čl. 347. st. 3. KZ/97.

Doduše, žalitelj pravilno primjećuje da je prvostupanjski sud u pravnoj oznaci djela, očito slijedeći tekst optužnice, djelo iz toč. pogrešno pravno označio i kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97, a da je riječ o očitoj omašci proizlazi i iz daljnjeg teksta izreke gdje se opt. M. M. za kazneno djelo pod toč. 2. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 mjeseca po čl. 347. st. 3. KZ/97, dakle osuđen je za primanje mita a ne i za zlouporabu položaj i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97.

Također je iz obrazloženja cjelokupne presude razvidno da prvostupanjski sud zauzima stanovište da je optuženik djelom pod 2. počinio kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. st. 3. KZ a ne i kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. odnosno st. 3. za koje ga je teretila optužnica, o čemu je prvostupanjski sud dao iscrpne i valjane razloge.

Stoga unatoč izloženoj očitoj omašci u pisanju presude, u pogledu pravne oznake kaznenog djela iz toč. 2. izreke prvostupanjske presude izreka, prvostupanjski sud nije time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

Također je neosnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž-Us 49/14-6

Naime, prvostupanjski sud s pravom iz činjeničnog opisa kaznenog djela pod toč. 1. izreke izostavlja tvrdnju da bi opt. M. M. djelatnošću opisanom pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude pribavio imovinsku korist od 700,00 kn sve u svezi sa protuzakonitim posredovanjem.

Naime, optužba je pod toč. 1. opt. M. M. teretila za kazneno djelo koje je pravo označila kao protuzakonito posredovanje iz čl. 343. st. 2. i 3. KZ/97, uz tvrdnju da bi opt. M. M. iskorištavanjem službenog položaja posredovao da se ne obavi službena radnja koja bi se morala obaviti te za posredovanje primio imovinsku korist od 700,00 kn koja je ogleda u razlici prave cijene servisa na automobilu u tvrtci "…" u odnosu na onu cijenu koju je platio opt. M. M..

Međutim, prvostupanjski sud utvrdio je da opt. M. M. u trenutku kada je poduzimao inkriminiranu radnju nije znao niti očekivao bilo kakav dar ili imovinsku korist koju bi eventualno pribavio iskorištavanjem svog službenog položaja.

A kako kazneno djelo protuzakonitog posredovanja iz čl. 343. KZ/97 može počiniti samo onaj tko zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist ili tko primi ponudu ili obećanje dara ili kakve druge koristi za sebe ili drugu fizičku ili pravnu osobu da iskorištavanjem svoga službeničkog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti odnosno da se ne bi smjela obaviti, što znači da sporazum o daru, nagradi ili drugoj koristi ili obećanje dara ili kakve druge koristi mora uslijediti prije poduzimanja radnje protupravnog posredovanja ili istovremeno s tom radnjom, to prvostupanjski sud pravilno smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu protuzakonitog posredovanja iz čl. 343. KZ/97 nego o kaznenom djelu poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97. Stoga je prvostupanjski sud pravilno iz činjeničnog opisao izostavio one činjenične tvrdnje koje ne ulaze u opis bića kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97.

Također je prvostupanjski sud pravilno iz činjeničnog opisa toč. 1. izreke prvostupanjske presude izostavio činjenične tvrdnje sadržane u optužnici da bi zbog toga što nije došlo do procesuiranja počinjenog prometnog prekršaja, a time niti naplate pretpostavljene novčane kazne u prekršajnom postupku, A. J. bila pribavljena imovinska korist od 1.000,00 kn a tvrtci "…" i iznosu od 6.500,00 kn, a da bi za taj iznos bio oštećen državni proračun.

Državni odvjetnik sada ponovno u žalbi inzistira na stanovištu na kojem je utemeljena optužnica kojim se u suštini presumira krivnja, pa čak i visinu kazne koja bi bila izrečena navedenim osobama u eventualnom prekršajnom postupku, iako prvostupanjski sud pravilno smatra da se to protivi načelima kaznenog prava koja vrijede i za prekršajni postupak - da nitko nije kriv dok mu se pravomoćnom presudom to ne dokaže te da se nikome ne može prebacivati za počinjene kaznenog djela ukoliko to nije utvrđeno pravomoćnom presudom.

Presumpcija nevinosti je ustavno načelo iz čl. 28. Ustava Republike Hrvatske koji glasi "Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja", sadržana i u odredbi čl. 3. st. 1. ZKP/08.

I Kž-Us 49/14-6

Stoga su ustavno i zakonski neutemeljena sva nastojanja državnog odvjetnika da uvjeri ovaj drugostupanjski sud kako su navedene osobe zato što protiv njih nije pokrenut prekršajni postupak stekle protupravnu imovinsku korist te da je time oštećen proračun Republike Hrvatske.

Niti činjenica da je prvostupanjski sud izvršio uvid u pravomoćnu presudu tog suda br. Kov-Us-12/12 od 7. rujna 2012. godine prema kojoj se M. J. i J. S. osuđuju zbog poticanja na protuzakonito posredovanje (radnju koju je poduzeo M. M.), a u kojoj se utvrđuje da je A. J. pribavljena protupravna imovinska korist od 1.000,00 kn a tvrtci "…" u iznosu od 6.500,00 kn te pribavljanje protupravne koristi od strane M. M. od 700,00 kn ne može utjecati na zaključke prvostupanjskog suda.

Naime, riječ je o presudi temeljem sporazuma između državnog odvjetnika te tadašnjih optuženika M. J. i J. S., koji su iz njima poznatih razloga pristali na sporazum koji ne može imati štetnog utjecaja na opt. M. M.. Presuda temeljem sporazuma stranka može imati utjecaja samo na odnose između tužitelja i optuženika koji su se sporazumjeli, ali ne i u odnosu na optuženika koji se spominje u činjeničnom opisu, a koji se nije sporazumio i u odnosu na kojega se vodi zaseban postupak, kao što je to u ovom slučaju u odnosu na opt. M. M.. Naime, presuda u odnosu na opt. M. M. može se temeljiti samo na dokazima koji su provedeni u kaznenom postupku koji se vodi protiv opt. M. M.. Presuda temeljem sporazuma stranaka predstavlja suglasje volja samo između optužbe i obrane te ne može imati učinka prema trećim optuženicima.

Argumenti izloženi za toč. 1. izreke prvostupanjske presude glede nepokretanja prekršajnog postupaka u odnosu na osobu K. S. i presumpcije nevinosti vrijede i za toč. 2. izreke prvostupanjske presude jer je optužba sadržavala tezu da je K. S. nepokretanjem prekršajnog postupka pribavljena materijalna korist od 1.000,00 kn za koliko je prema optužbi oštećen proračun Republike Hrvatske jer je optužba i u toč. 2. presumirala visinom kazne koju bi u prekršajnom postupku dobio K. S.. Stoga je i taj dio činjeničnog opisa kojeg je sadržavala optužba prvostupanjski sud s pravom izostavi iz činjeničnog opisa presude, utvrdivši da je pod toč. 2. opt. M. M. počinio kazneno djelo primanja mita iz čl. 343. st. 3. KZ/97, ali ne i kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. u svezi st. 3. KZ/97 kako ga tereti optužba.

Uostalom kazneno djelo primanja mita je lex specialis u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti jer upravo primanju mita prethodi zlouporaba položaja i ovlasti kao što je to slučaj u inkriminaciji iz toč. 2. u odnosu na opt. M. M., koji uostalom samo primanjem mita niti ne poriče, tim prije što je izostala njegova žalba u odnosu na ovo kazneno djelo.

Što se tiče činjeničnog opisa za toč. 3. prvostupanjske presude isti je opt. M. M. priznao, a žalba državnog odvjetnika niti ga ne dovodi u pitanje.

Također je neosnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji u odnosu na opt. M. M..

Naime, ovaj optuženik u suštini je priznao sve one činjenice koje su sada sadržane u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude, a osporio je samo ono za što je i

I Kž-Us 49/14-6

prvostupanjski sud utvrdio da ga se neosnovano tereti, što proizlazi i iz raspravnog zapisnika sa glavne rasprave i završnih riječi njegovog branitelja koje je opt. M. M. prihvatio u cijelosti.

Opt. M. M. je neosuđivana osoba, otac je četvero djece, odlikovan spomenicom Domovinske zahvalnosti i spomenicom Vukovar, protiv njega se ne vodi drugi kazneni postupak.

Kod takvog stanja stvari, a imajući u vidu kriminalnu količinu koja mu se stavlja na teret te nastupjele posljedice za zaštićena dobra i pravni sustav, po stanovištu ovog drugostupanjskog suda kazne zatvora koje mu je prvostupanjski sud utvrdio za pojedina kaznena djela, odmjerene su unutar granica propisanih zakonom, te su u svemu primjerene težini djela, stupnju krivnje, odnosu počinitelja prema počinjenom kaznenom djelu te svim okolnostima koje utječu na izbor, vrste i mjere kazne, kao što je pravilno odmjerena i jedinstvena kazna zatvora. Prvostupanjski sud s pravom smatra da će i zamjenom kazne zatvora radom za opće dobro biti u cijelosti postignuta svrha kaznenopravnih sankcija uopće.

Štoviše, obzirom da je opt. M. M. utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci to je temeljem čl. 55. st. 1. i st. 7. KZ/11 prvostupanjski sud bio u obvezi (osim iznimno) istu zamijeniti radom za opće dobro na slobodi jer kratkotrajne kazne zatvora ne mogu ostvariti svrhu koju kazna zatvora inače ima polučiti, a to je resocijalizacija i socijalna inkluzija odnosno socijalna reintegracija delinkventa.

Rok od 6 mjeseci je prekratak da bi se na ličnost optuženika postigla resocijalizacija te da bi ga se socijalno reintegriralo. Uostalom, prema sadržaju spisa i njegovim osobnim podacima opt. M. M. uredno funkcionira radno i obiteljski, s time što je u međuvremenu stupio u mirovinu.

Stoga je kaznenopravna sankcija koju mu je izrekao prvostupanjski sud posve primjerena svim okolnostima koje opredjeljuju izricanje kaznenopravnih sankcija.

O žalbi opt. I. L.

Opt. I. L. pod toč. 1. oglašen je krivim da je, potaknut od opt. M. M. kao načelnika Policijske postaje D., zlouporabio položaj i ovlast policijskog službenika za krim obradu cestovnog prometa Policijske postaje Đ., tako što je od policijskih službenika koji su regulirali promet zatražio da ne procesuiraju prekršajni postupak protiv A. J. i tvrtke "…".

Opt. I. L. činjenično ne osporava da je on policijskim djelatnicima I. A. i R. H., prenio traženje opt. M. M. da se ne procesuiraju navedeni prekršaji, međutim tvrdi kako on nije imao nikakve ovlasti policijskim službenicima koji su uredovali dati nalog da ne postupe po zakonu i procesuiraju prekršajni postupak, da on niti može procesuirati prekršajni postupak, a niti naložiti da se isti ne procesuira.

Međutim, prvostupanjski sud dao je prihvatljive i valjane razloge u odnosu na njegovu krivnju jer je utvrdio da se opt. M. M. s molbom obratio upravo opt. I. L., da se ne procesuira prekršajni postupak odnosno da se oprosti vozaču kamiona prekršaj zbog pretovara. Prvostupanjski sud je također utvrdio da je otp. I. L. zatražio od policajaca I. A. i R. H. da se prekršaj ne procesuira pa neovisno o tome da li je on formalno bio ovlašten potpisati

I Kž-Us 49/14-6

prekršajnu prijavu ili je to trebao učiniti netko treći on je očito zlouporabio položaj i ovlast ovlaštene službene osobe – policijskog službenika za krim obradu cestovnog prometa Policijske postaje Đ. jer je činjenica da su policijski djelatnici A. i H. postupili po njegovom traženju.

Na taj način opt. I. L. prekoračio je granice svojih ovlasti jer nije imao ovlasti zatražiti nepokretanje prekršajnog postupka, takve ovlasti nema nitko, jer svatko tko počini prekršaj u cestovnom prometu snosi odgovornost propisanu zakonom.

Stoga su neosnovana sva njegova nastojanja tijekom obrane, a sada i u žalbi, da uvjeri ovaj drugostupanjski sud kako on nije mogao obustaviti prekršajni postupak a nit ima ovlasti pokrenuti ga, te je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da je žalitelj time što je zatražio od uređujućih policajaca da ne procesuiraju prekršaj prekoračio granice svojih ovlasti jer takvih ovlasti nije imao niti on niti nitko drugi, a sve rezultiralo nepokretanjem prekršajnog postupka.

Stoga se njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje posve neosnovanom.

U žalbi se neosnovano tvrdi da bi izreka prvostupanjske presude u odnosu na žalitelja bila nerazumljiva jer da nedostaje opis onoga što su policijski djelatnici A. i H. propustili učiniti.

Takve manjkavosti u izreci pobijane presude nema unatoč tome što se doista u činjeničnom opisu ne navodi što su to policijski djelatnici A. i H. učinili ili propustili učiniti.

Međutim, iz obrazloženja presude sasvim je razvidno da je on zatražio od uređujućim policajcima da ne poduzimaju prekršajni postupak što su oni i učinili, odnosno propustili su dostaviti potrebnu dokumentaciju za procesuiranje prekršajnog postupka.

To što je izostala možebitna optužba protiv policijskih djelatnika I. A. i R. H. kao neposrednih počinitelja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, nema nikakvog utjecaja na pravni položaj žalitelja I. L., a njihovi svjedočki iskazi ne predstavljaju nezakonite dokaze, kao što to pogrešno smatra žalba.

Također se osnovano u žalbi primjećuje da u činjeničnom opisu predmetnog kaznenog djela za opt. I. L. nije opisan oblik krivnje, ali kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti ne može se počiniti iz nehaja te opis oblika krivnje nije neophodan sadržaj činjeničnog opisa ukoliko je to opisano u obrazloženju presude, a prvostupanjski sud u obrazloženju presude oblik krivnje je pravilno opisao kao izravnu namjeru.

Neosnovano se u žalbi tvrdi da je na štetu optuženika došlo do povrede načela zabrane reformatio in peius.

Prvostupanjskom presudom koja je prethodno ukinuta ovaj žalitelj je bio osuđen uvjetnom osudom, sa kaznom zatvora od 6 mjeseci i rokom kušnje od 3 godine, a sada u ponovljenom postupku osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca koja je zamijenjena radom za opće dobro.

I Kž-Us 49/14-6

Žalitelj pogrešno smatra da je zamjena kazne zatvora za radom za opće dobro stroža kaznenopravna sankcija od uvjetne osude tim prije što je u ponovljenom suđenju žalitelju odmjerena blaža kazna zatvora, te što je uvjetna osuda kaznenopravna sankcija kojom se kazna zatvora ne dokida već se samo odgađa izvršenje pod uvjetom da počinitelj ne počini novo kazneno djelo.

Rad za opće dobro dokida kaznu, kazna se zamjenjuje radom za opće dobro te stoga predstavlja blažu kaznenopravnu sankciju od uvjetne osude.

Stoga je neosnovana žalba zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji jer će i po stanovištu ovog drugostupanjskog suda upravo radom za opće dobro biti ostvarena svrha kažnjavanja odnosno kaznenopravnih sankcija uopće.

Stoga nalazeći da žalbe državnog odvjetnika te opt. I. L. nisu osnovane valjalo je temeljem odredbe čl. 482. ZKP/08 odlučiti ako u izreci.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio kakovu drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupak na koju je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti a niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom svega izloženog valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 2. srpnja 2014. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.