I Kž-650/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 650/07-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana, Miroslava Šovanja, Senke Klarić-Baranović i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. C. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33 KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 29. siječnja 2007., broj K-27/06., u sjednici održanoj dana 27. svibnja 2008., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Višnje Lončar,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženik I. C., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ, za koje je tom presudom proglašen krivim, temeljem istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, u koju se kaznu, temeljem čl. 63. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 16. lipnja 2006. do 06. rujna 2006.

II. Žalba optuženika I. C. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. I. C. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi čl. 33. KZ, te je temeljem istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) en na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, a temeljem čl. 63. KZ KZ, osuđ

vrijeme provedeno u pritvoru od 16. lipnja 2006. do 06. rujna 2006. uračunato je u izrečenu kaznu zatvora.

Temeljem čl. 80. KZ, prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to sklopivog noža ukupne duljine 21,50 cm i duljine oštrice 10 cm.

I Kž 650/07-3

Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP-a, optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka koji se odnose na nužne izdatke oštećenika i nagradu i nužne izdatke njegove punomoćnice, dok je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. ZKP-a, te nagrade i nužnih izdataka braniteljice po službenoj dužnosti.

Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, sa prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženiku izreći kaznu zatvora u duljem trajanju.

Optuženik, putem braniteljice V. I., odvjetnice iz V., žali se zbog odluke o kaznenoj sankciji, sa prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženiku izreći blažu kaznu.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu državnog odvjetnika prihvatiti, a žalbu optuženika kao neosnovanu odbiti, u čemu je na sjednici vijeća ustrajala i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a nasuprot tome žalba optuženika nije osnovana.

Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već i izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

Prilikom odluke o vrsti i mjere kazne, sud prvog stupnja je optuženiku olakotnim cijenio njegovu neosuđivanost i da se radi o sudioniku Domovinskog rata, dok otegotnih okolnosti nije našao.

I Kž 650/07-3

Prvostupanjski sud je trebao, umjesto suvišnog ponavljanja, nepotrebno opširne višestruke reprodukcije iskaza ispitanih osoba i glomaznih rečeničnih konstrukcija (koje su na donjoj granici razumljivosti) više pozornosti posvetiti obrazloženju svoje odluke o kazni.

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da sud prvog stupnja nije, na odgovarajući način, cijenio sve okolnosti koje zakon ističe kao okolnosti koje su moraju uzeti u obzir prilikom odluke o vrsti i mjeri kazne, pa tako nije, na odgovarajući način, cijenio stupanj krivnje, pobude iz kojih je djelo počinjeno i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra.

U dokaznom je postupku utvrđeno kako je optuženik kazneno djelo počinio sa izravnom namjerom. On je djelo počinio prema osobi koju uopće ne poznaje, sa kojom nije bio u sukobu i koja mu nije učinila ništa nažao. Ubo je oštećenika u gornji dio trbuha, nanijevši mu ubodnu radnu desnog prsišta sa oštećenjem srčane vreće i unutarnjim arterijskim krvarenjem, te je oštećenik samo zahvaljujući pravovremenoj liječničkoj intervenciji spašen. Premda je djelo ostalo u pokušaju a optuženik izrazio žaljenje, kazna zatvora na koju ga je osudio prvostupanjski sud je preblaga da bi mogla odražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

Zato se, u cijelosti, prihvaćaju obrazloženi žalbeni navodi državnog odvjetnika glede odluke o kazni, a ne optuženika.

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 56. KZ), o svrsi kažnjavanja (čl. 50. KZ) i ublažavanju kazne (čl. 57. KZ) jedino strožom zatvorskom kaznom, i to kaznom zatvora u trajanju četiri godine, može se izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali i utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda Kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je primjenom odredbe čl. 390. st. 1. i 387. ZKP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. svibnja 2008.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Damir Kos, v.r.