Rev-2085/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2085/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća u gradansko-pravnoj stvari tužiteljice D. T. iz Z., zastupana po punomoćnicima Z. E. i Ž. R., odvjetnicima iz Z., protiv tuženog L. A. iz Z., zastupan po Š. D., odvjetniku iz Z., radi zadržavanja stanarskog prava, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 27. travnja 1990, br. Gž-2944/90, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. veljače 1990, br. Ps-1110/89, u sjednici održanoj dana 31. listopada 1990,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom utvrđeno je da tužiteljica zadržava stanarsko pravo na stanu u Z., ... te tuženiku naloženo da iseli iz tog stana zajedno sa svojim stvarima te naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 0,10 (1.489,70 prijašnjih) dinara.

Drugostepenom presudom prihvaćena je žalba tuženika te prvostepena presuda preinačena na način da je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostepene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavila je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana drugostepena presuda preinači tako, da se udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti.

Na reviziju protivna strana nije odgovorila niti se javni-tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije se ostvario istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga, jer iako revident ukazuje na navodno ostvarenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (ZPP) u vezi čl. 254. st. 2. ZPP uopće ne obrazlaže na koji način i kakvim procesnim postupanjem nižestepenih sudova bi bile ostvarena takva procesna povreda, a ovaj sud nije našao da bi bila počinjena ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev revidentice upravljen u pravcu utvrđenja da nakon razvoda braka sa tuženikom ona zadržava stanarsko pravo na u tužbi spomenutom stanu te da se tuženiku naloži da iseli iz toga stana kojem zahtjevu je prvostepeni sud udovoljio pozivom na odredbu čl. 65. st. 3. Zakona o stambenim odnosima (ZSO), jer je utvrdio u provedenom postupku da je brak stranaka razveden na temelju pravomoćne presude, a mlt. sin stranaka povjeren na čuvanje i odgoj revidentici kao majci pri čemu je prvostepeni sud izrazio svoje shvaćanje, da na donošenje takve odluke nije od utjecaja okolnost da je tuženik protiv pravomoćne presude kojom je razveden brak stranaka i zajedničko mlt. dijete povjereno revidentici - izjavio reviziju o kojoj do zaključenja rasprava pred prvostepenim sudom nije bilo odlučeno.

Drugostepeni sud prihvatio je žalbu tuženika te preinakom prvostepene presude odbio tužiteljicu sa tužbenim zahtjevom pozivom na medu strankama nespornu okolnost o tome da nisu nastupile pravne posljedice pravomoćne presude o razvodu braka upravo zbog izjavljene revizije tuženika.

Revidentica smatra, da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je - ako smatra odlučnim u pogledu donošenja odluke nastupanje pravnih posljedica pravomoćne presude o razvodu braka - trebao ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet prvostepenom sudu radi donošenja odluke nakon dovršenja revizijskog postupka u brakorazvodnoj parnici stranaka, jer da je na ovaj način revidentica pravomoćno odbijena sa svojim zahtjevom za utvrđenje isključivog nosioca stanarskog prava pa neće više biti u mogućnosti bez obzira na ishod revizijskog postupka s uspjehom ustati protiv tuženika sa istim tužbenim zahtjevom jer da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari. Ujedno ističe da je u međuvremenu nakon donošenja drugostepene odluke u ovoj stvari odlučeno i o izjavljenoj reviziji tuženika u brakorazvodnoj parnici koja da je revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

Ovaj revizijski sud smatra da je pobijanom drugostepenom odlukom materijalno pravo pravilno primjenjeno a navedeni prigovori revidentice su djelomično neosnovani a dijelom neodlučni u pogledu ishoda spora.

Naime, iz odredbe čl. 65. Zakona o stambenim odnosima (ZSO) proizlazi da ta odredba kako u slučaju sporazumnog odlučivanja tako i u predviđenim slučajevima odlučivanja suda o zadržavanju stanarskog prava u slučaju razvoda braka ima u vidu prijašnje bračne drugove, a to znači da je pretpostavka za podnošenje zahtjeva i odlučivanje o zadržavanju stanarskog prava u smislu navedene odredbe da je brak prestao razvodom pri čemu u smislu odredbe čl. 45. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima (ZBPO) brak prestaje razvodom kad nastupe pravne posljedice pravomoćne presude suda o razvodu braka. Prema odredbi čl. 327. st. 2. ZBPO pravne posljedice pravomoćne presude kojom se brak razvodi, ako je izjavljena revizija nastaju kad Vrhovni sud Hrvatske 1. preinači presudu drugostepenog suda i donese presudu kojom se brak razvodi ili 2. donese presudu kojom se odbija revizija tako da ostane na snazi presuda nižestepenog suda kojom se brak razvodi.

Iz svega izloženog slijedi da u času zaključenja rasprave pred prvostepenim sudom zbog izjavljene revizije tuženika protiv pravomoćne presude kojom je razveden brak stranaka nisu nastupile pravne posljedice takve pravomoćne presude (a prema navodima revizije pravne posljedice pravomoćne presude o razvodu braka nisu nastupile niti u času donošenja drugostepene odluke u ovoj stvari) što upućuje da u času donošenja prvostepene presude u ovoj pravnoj stvari revidentica nije bila aktivno legitimirana na podnošenje predmetne tužbe koju je ovlašten podnijeti samo bivši bračni drug pa je stoga odluka drugostepenog suda kojom je odbijen istaknuti tužbeni zahtjev donesena na temelju pravilne primjene materijalnog prava.

Okolnost na koju se poziva revidentica u pogledu donošenja odluke kojom je odbijena revizija tuženika izjavljena u brakorazvodnoj parnici stranaka predstavlja novu činjenicu kakvu stranke pozivom na odredbu čl. 387. ZPP (jer se ne odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka) više ne mogu s uspjehom iznositi u reviziji pa takvu okolnost ovaj sud nije bio ovlašten razmatrati prilikom odlučivanja o izjavljenoj reviziji, a u materijalnopravnom pogledu nastalom ne utječu na pravilnost zaključka drugostepenog suda, da u času donošenja prvostepene odluke nisu nastupile pravne posljedice pravomoćne presude kojom je brak razveden.

Po nalaženju ovog suda nije pravilno izraženo shvaćanje revidentice da bi pravomoćna odluka u ovoj parnici mogla predstavljati zapreku da ona kasnije s uspjehom istakne istovjetan tužbeni zahtjev, jer je o zahtjevu iz ove parnice odlučeno na utvrđenoj činjeničnoj osnovi polazeći od okolnosti da u času zaključenja glavne rasprave parnične stranke nisu predstavljale "prijašnje bračne drugove" jer u tom času nisu nastupile pravne posljedice pravomoćne presude kojom se njihov brak razvodi, drugim riječima da u navedenom času brak stranaka još nije prestao pa stoga revidentica nije bila ovlaštena na podnošenje tužbe koju može podnijeti isključivo prijašnji bračni drug.

Međutim, načelo pružanja pravne zaštite ukazuje na potrebu, da se dopusti novo suđenje o istom zahtjevu, ako se taj zahtjev temelji na drugoj činjeničnoj osnovi koja nije bila iznesena u ranijoj parnici, jer bi u protivnom stranka bila definitivno onemogućena u ostvarivanju zaštite svojih prava. Slijedom izloženog ako i kada nastupe pravne posljedice pravomoćne presude kojom se razvodi brak stranaka svaka od stranaka pa tako i revidentica bit će legitimirana u pogledu podnošenja tužbe radi određivanja nosioca stanarskog prava u smislu odredbe čl. 65. ZSO.

Prema tome, iz uvodno izloženih razloga ovaj sud nalazi da u postupku pred drugostepenim sudom nije ostvaren ni jedan od istaknutih revizijskih razloga a niti postoje oni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti pa je stoga valjalo reviziju tužiteljice izjavljenu protiv drugostepene presude odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 31. listopada 1990.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan Maoduš, v. r.