I Kž-798/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 798/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Josipa Budinskog, kao predsjednika vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. K., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. KZ, odlučujući o žalbi optuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Puli od 24. svibnja 2004. godine, br. K-3/04, u sjednici održanoj dana 14. listopada 2004. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. A. K. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. A. K. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ, pa je za isto, na temelju čl. 188. st. 1. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju kaznu mu se na temelju čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 03. siječnja 2004. godine do 23. siječnja 2004. godine.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog svih žalbenih razloga te je predložio, da se pobijana presuda ukine.

Na žalbu nije podnesen odgovor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razgledanja spisa, na temelju čl. 373. st.

1. ZKP pismeno je predložio, da se presuda suda prvog stupnja potvrdi a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika nije osnovana.

I Kž 798/04-3

U okviru žalbene osnove zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik ističe, da su razlozi presude suda prvog stupnja o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni odnosno, da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama a oni koji su navedeni da su proturječni. Međutim, te osnove kojima se ostvaruje apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, optuženik ničim ne konkretizira.

Kako ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 379. ZKP ovaj sud nije našao druge apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, te žalba optuženika iz navedene žalbene osnove nije mogla biti prihvaćena.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U okviru ove žalbene osnove optuženik ne iznosi ništa novoga što već nije bilo predmetom ocjene i analize suda prvog stupnja te ponavlja obranu iznesenu tijekom postupka, kako je oštećenica dragovoljno pristala na spolni odnos i to kako svojim pasivnim držanjem tako nastavno, i aktivnim učestvovanjem u istom.

Međutim, sud prvog stupnja je pomno analizirao obranu optuženika te je ispravno postupio kada je našao, da ista u tom dijelu nema uporišta u spisu predmeta, osobito u iskazu oštećenice kojoj je s pravom vjerovao.

Naime, iz iskaza oštećenice nesumnjivo proizlazi, da je optuženik iz njezinog cjelokupnog ponašanja dobro znao, da ona ne pristaje na spolni odnos i da se istom cijelo vrijeme verbalno opirala (plakala je, tresla se i molila optuženika, pozivajući se na svoju bolest, da je pusti) a i fizički se opirala onoliko koliko je u datim okolnostima to uopće mogla. Dapače, da je protivljenje oštećenice od početka bilo snažno i nedvosmisleno upućuje i obrana optuženika u dijelu u kojem ipak priznaje, da je trčao za oštećenicom kada je ona pobjegla iz svoje kuće u koju se optuženik krišom uvukao i nasrnuo na nju, a kada je sustigao, oborio je na tlo i onemogućio je u dozivanju pomoći, stavivši joj ruku na usta. Kako je u daljnjem tijeku događaja ošamario, zaprijetio da će je ponovno ošamariti, odvukao je u kuću, koju je odmah zaključao i isključio telefon, a zatim, unatoč njezinom plakanju i traženju da je pusti jer je bolesna (što se kasnije pokazalo točnim) pri čemu se neprestano tresla, polegao na tlo, djelomično razodjenuo sebe i nju, te obavio spolni odnošaj i to ponovio u dnevnom boravku gdje je zatražio i da njegovo spolovilo uzme u usta, onda je evidentno, da je na nastavno postupanje oštećenice u kojoj je doista, izostalo njezino jače fizičko opiranje, utjecalo postupanje optuženika jer je upotrebom sile i prijetnje već ranije slomio njezin otpor i izazvao strah, tako da se oštećenica i nije mogla opirati više nego što se opirala.

Stoga nema govora o tomu, da je ponašanje oštećenice u najkritičnijem trenutku tj. kod ponovnog započinjanja same obljube, kasnije, u kući oštećenice, moglo optuženiku dati privid njezine suglasnosti na obljubu, kako to smatra optuženik u žalbi i poziva se na određene rješidbe ovog suda, gubeći pritom iz vida, da se i u tim rješidbama ističe, kako se o eventualnoj zabludi počinitelja može govoriti samo ako nije dokazano da je otpor oštećenice radnjama počinitelja već ranije savladan, i da je počinitelj doveo u stanje određene nemoći, a ovdje je to upravo dokazano.

I Kž 798/04-3

Prema tomu, kada je nedvojbeno utvrđeno, da je optuženik inkriminirano djelo već bio započeo u kući oštećenice, da je izvan kuće svladao njezin otpor kako bi ponovno u kući djelo dovršio, u čemu je i uspio, onda se optuženik ne može pozivati da je bio u zabludi kako je oštećenica u kući pristala na spolni odnos. Dapače, okolnost da je oštećenica u jednom trenutku i na kratko, bijegom iz svoje kuće, uspjela izmaći optuženiku time, da je on odmah sustigao i upotrebom sile i prijetnje onemogućio u pružanju daljnjeg otpora, onda to samo govori, kako je optuženik oštećenicu cijelo vrijeme držao pod kontrolom i da mu se kao dvostruko mlađem muškarcu, više nije mogla uspješno oduprijeti kao i na njegovu upornost da svakako ostvari ono zbog čega je u kuću oštećenice već i prvotno došao.

Stoga okolnost što odjeća oštećenice nije poderana ili što kod optuženika i oštećenice nije nađeno ozljeda, kako se to također tvrdi u žalbi (iako su kod oštećenice na području ispod lopatice obostrano nađena dva crvena mjesta veličine dječjeg dlana) nisu dokaz da optuženik nije izvršio nasilnu obljubu.

Nadalje, neprihvatljivo je pa i nekorektno u žalbi isticanje ranije bolesti oštećenice (anksiozni poremećaj) kao razlog zbog kojeg se oštećenici ne može vjerovati ili da je sam učin djela ostao nerazjašnjen zato što je ispitivanje oštećenice na glavnoj raspravi od 15. ožujka 2004. g. ostalo nedovršeno (l. 108 spisa), kada je provedenim psihijatrijskim vještačenjem oštećenice utvrđeno, da je do nemogućnosti nastavka ispitivanja oštećenice na toj glavnoj raspravi, (počela se jako tresti, lupati nogama, hvatati se za glavu a i izgubila je moć govora), došlo upravo vezano za inkriminirani događaj, budući da svako sjećanje oštećenice na isti kod nje dovodi do pogoršanja njezinog psihičkog stanja koje je od ranije narušeno, time, da se, prema daljnjem nalazu vještaka, u gotovo idućih dvije do pet godina i ne može očekivati svjedočenje oštećenice, a da to ne ugrozi njezino zdravlje, što je obrana, kao neposredni svjedok tog događaja i prihvatila kada se suglasila, da se iskaz oštećenice na idućoj glavnoj raspravi pročita. Kako iz nalaza psihijatrijskog vještaka nadalje proizlazi, da unatoč utvrđenom psihičkom poremećaju koji ne spada u red psihotičnih poremećaja, svjedokinja ima očuvanu mogućnost shvaćanja realiteta te nakon toga iznošenja činjenica, to je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je u cijelosti prihvatio onakav prikaz događaja kakovog je od početka iznijela oštećenica te između ostalog iskazala, da se tijekom cijelog događaja neprestano tresla i upozoravala optuženika na svoju bolest moleći ga da joj dozvoli uzeti terapiju, što je on odbio. Stoga je sud prvog stupnja u pravu kada je i iz te činjenice io, da nema govora o nekom

reagiranja oštećenice na glavnoj raspravi tim prije zaključ

dragovoljnom spolnom odnosu jer u protivnom, oštećenica zasigurno, već na samo sjećanje na inkriminirani događaj, ne bi reagirala na način na koji je reagirala na glavnoj raspravi da se ista morala prekinuti, a oštećenica odmah hospitalizirati u Bolnici u R., na Odjelu socijalne psihijatrije, Odsjek za depresiju.

Budući da je sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude za svako svoje utvrđenje iznio iznimno logične, opširne i uvjerljive razloge a osobito i u dijelu u kojem je odbacio kao neživotnu i neuvjerljivu obranu optuženika te ne nalazeći bilo kakovog motiva na strani oštećenice iz kojeg bi ona zlonamjerno teretila optuženika, što sve prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja, proizlazi, da je činjenično stanje od strane suda prvog stupnja u ovoj kaznenopravnoj stvari potpuno i pravilno utvrđeno, pa žalba optuženika iz te žalbene osnove nije mogla biti prihvaćena.

I Kž 798/04-3

Kako je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je učin optuženika pravno proveo pod kazneno djelo silovanja, to žalba optuženika ni zbog povrede kaznenog zakona nije mogla biti prihvaćena.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Iako je sud prvog stupnja utvrdio, da optuženik do sada nije dolazio u sukob sa zakonom, dapače, da je ovo djelo počinio kao mlađi punoljetnik i da je u vrijeme počinjenja istog zbog svoje alkoholiziranosti bio smanjeno ubrojiv, pravilno je utvrđenim otegotnim okolnostima koje se odnose na upornost i bezobzirnost optuženika koji je djelo počinio prema majci svoje bivše djevojke i koristeći taj odnos, dao prevalentni značaj, uzimajući pri tomu obzir i da je uslijed počinjenja djela došlo do ozbiljnog pogoršanja psihičkog stanja oštećenice. Stoga i ovaj sud ocjenjuje, da je sud prvog stupnja optuženiku izrekao adekvatnu kaznu, kako stupnju njegove krivnje i pogibeljnosti kaznenog djela, tako i svrsi kažnjavanja, i da će se jedino takovom izrečenom kaznom polučiti sve zakonske svrhe kažnjavanja, kako u odnosu na optuženika tako i u odnosu na ostale građane da se suzdrže od činjenja ovakvih ili sličnih kaznenih djela i da poštuju pravni poredak države u kojoj žive.

Kako dakle, žalba optuženika nije osnovana, to je sa istom, na temelju čl. 387. ZKP, postupljeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 14. listopada 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v. r.

Josip Budinski, v. r.