Revr-163/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 163/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz V., kojeg zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 1003/2013-3 od 7. studenoga 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-539/11-27 od 21. veljače 2013., u sjednici održanoj 7. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1003/2013-3 od 7. studenoga 2013. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-539/11-27 od 21. veljače 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 152.380,66 kuna sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, po stopi u visini kako je pobliže naznačeno u izreci presude, u roku od 8 dana. Točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 17.526,25 kuna, u roku od osam dana.

Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja dok je točkom II. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud uvaži reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, podredno preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška revizije.

Tužitelj je odgovorio na reviziju. U bitnom smatra da je revizija nedopuštena, a podredno osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

U reviziji tuženica postavlja materijalnopravno pitanje „ima li djelatna vojna osoba pravo na isplatu razlike plaće ostvarenih prekovremenih sati odrađenih za vrijeme dežurstva, straža i terena te da li ima pravo na naknadu plaće za 24 sata koje je proveo na radnom mjestu neovisno da li stvarno radio ili se odmarao i spavao, ili kod izračuna ne treba uzimati i one sate koje se odmarao ili spavao“.

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije s navedenim pitanjem tuženica navodi da o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova pri čemu ukazuje na odluke Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1552/2011 od 1. rujna 2011., Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2442/2011 od 18. siječnja 2012., Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 2602/2011 od 19. prosinca 2012. i Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-29/11 od 14. srpnja 2011.

Polazeći od postavljenog pitanja te navedenih razloga njegove važnosti, ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom razlike plaće za prekovremene sate rada ostvarene za vrijeme obavljanja straže i rada na terenu u razdoblju od 2. veljače 2008. do 30. rujna 2009.

Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) supsidijarnom ropisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i primjenom odredbi p

kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 114/04 i 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08, 23/09 i 39/09).

Na temelju navedenih propisa sudovi su tužitelju dosudili bruto plaću za prekovremene sate koje su obračunali tako da su u prekovremene sate uračunali, kako efektivne sate rada, tako i slobodne sate (tijekom jednog dana obavljanja straže) koje je tužitelj proveo na odmoru (s time da su od ukupnog broja prekovremenih sati odbijeni sati po iskorištenim slobodnim danima). Pritom su nižestupanjski sudovi izrazili stajalište da se tužitelju kod obavljanja straže (24 sata bez prekida) 8 sati rada treba računati kao redovan rad, a da u prekovremeni rad treba računati preostalih 16 sati tijekom radnog dana, a u neradne dane i dane blagdana da u prekovremeni rad treba računati svih 24 sata, uz obrazloženje da se odmor za vrijeme obavljanja službe straže ne može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom jer ukupno radno vrijeme čini efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Iz navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi tužitelju prilikom obračuna kao prekovremene sate priznali vrijeme kada je tužitelj stvarno radio i vrijeme tijekom kojeg je tužitelj bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio, već se odmarao.

Takva odluka nije u skladu s pravnim shvaćanjem koje je ovaj sud izrazio u većem broju odluka.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo stajalište da u odnosu na pitanje plaće djelatnih vojnih osoba za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u spornom razdoblju na temelju odredbe čl. 14. ZSOSRH/07 treba primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom. Ovo stoga što do stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe. Predmetni Pravilnik ne može se retroaktivno primjenjivati i na sporno razdoblje do 1. listopada 2009. Stoga, prema stajalištu ovog suda okolnost da nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu građanina, već naprotiv, u takvoj situaciji treba primijeniti opće propise na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba čl. 14. ZSOSRH/07 (tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

Međutim, prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj obavljao poslove straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009., Revr 1671/14-2 od 11. svibnja 2016., Revr 1127/13-2 od 11. svibnja 2016., a tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju kao prekovremeni sate priznali i vrijeme kada je tužitelj bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio, već se odmarao.

S obzirom na ovaj pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava sudovi su propustili potpuno i jasno utvrditi koji se sati rada (od ukupno evidentiranog vremena provedenog na radnom mjestu) mogu priznati kao prekovremeni rad, a za koje tužitelj nije koristio slobodne dane, niti su mu plaćeni pa na temelju tih odlučnih činjenica utvrditi pravo na plaću za neplaćene prekovremene sate. Zbog toga je činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari ostalo nepotpuno utvrđeno, a obzirom da ne postoje uvjeti za preinačenje presude, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 7. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.