Us I-1436/2023-18 · Upravni sud u Osijeku

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-1436/2023-18

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Osijeku, po sucu tog suda Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske šume d.o.o., Zagreb, Ulica kneza Branimira 1 (OIB: 69693144506), kojeg zastupa opunomoćenik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 36, protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, Ulica Grada Vukovara 78, radi raskida ugovora, 10. srpnja 2025.,

r i j e š i o je

I. Tužba se odbacuje.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 20. ožujka 2023. podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu radi ocjene zakonitosti odluke o jednostranom raskidu ugovora Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske KLASA: 323-01/22-01/176, URBROJ: 525-10/618-23-3 od 21. veljače 2023. te je povodom navedene tužbe kod Upravnog suda u Zagrebu osnovan spis pod brojem Us I-1061/2023.

2. Međutim, rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 31 Su-582/2023-2 od 23. studenoga 2023. navedeni predmet ustupljen je Upravnom sudu u Osijeku, kao manje opterećenom sudu.

3. Slijedom toga, kod ovoga suda je osnovan spis pod brojem Us I-1436/2023.

4. Osporenom odlukom tuženik je jednostrano raskinuo ugovor broj 391 o povjeravanju izvršavanja prava lova na državnom otvorenom lovištu broj X/9 – ''Papuk'', sklopljen 16. ožujka 2006. između Ministarstva poljoprivrede i izvršitelja prava lova trgovačkog društva Hrvatske šume d.o.o. Zagreb (ovdje tužitelja). Također je odlučeno da je tužitelj dužan u roku od 15 dana od dana primitka odluke uplatiti iznos od 146.496,00 kn na ima naknade štete zbog neispunjenja obveza na način i pod uvjetima kako ih je ugovorom preuzeo, u protivnom će se aktivirati instrumenti jamstva za provedbu ugovora.

5. Tužitelj osporava zakonitost pobijane odluke navodeći da je tuženik jednostrano raskinuo ugovor iz razloga što je tužitelj koristio obrazac koji se naziva „Zapisnik o izvršenom lovu”, a ne obrazac koji se naziva „Zapisnik o obavljenom Lovu”, i između kojih nema suštinske razlike. Sve informacije koje je zakonodavac tražio glede evidencije lova, i u koju svrhu je propisao obrasce, je i dobio od tužitelja. Stoga, realnog propusta tužitelja nema, a posebno nema propusta zbog kojeg bi bilo opravdano raskinuti ugovor. Tužitelj ističe da je prilikom razmatranja postojanja opravdanog razloga za raskid ugovora, potrebno usporediti sadržaj eventualnog propusta u odnosu na samu vrstu ugovora, njegovo trajanje i opseg prava i obveza koji iz takvog ugovora proizlaze.

Ukoliko se u konkretnom slučaju napravi takva usporedba proizlazi da je tuženik jednostrano raskinuo ugovor koji je sklopljen na 30 godine, koji se odnosi na upravljanje lovištem površine 12208 ha (preko 120.000.000 m2), u koje je tužitelj cijelo to vrijeme ulagao, koje je održavao i o čijoj je lovnogospodarskoj osnovi vodio brigu preko 17 godina, očekujući daljnje vođenje lovišta idućih 13 godina, samo zbog razlike u nazivu obrasca koji je tuženik koristio za jednu lovnu godinu u odnosu na naziv obrasca koji je bio propisan, koja razlika je potpuno beznačajna i u biti ni ne postoji jer se radi o istoznačnicama, i zbog koje svakako nije mogla nastati nikakva realna povreda ugovora ni šteta.

S obzirom na izneseno, povreda ugovora koju tuženik imputira tužitelju toliko je beznačajna da se ni ne može nazvati povredom ugovora, a posebno ne onom zbog koje bi se ugovor mogao raskinuti. Čak i da se navedeno smatra povredom ugovora, ovdje treba primijeniti članak 367. Zakona o obveznim odnosima prema kojem se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze. Pored navedenog, tuženik je mogao raskinuti ugovor samo nakon ostavljanja naknadnog roka za ispunjenje u smislu članka 362. Zakona o obveznim odnosima. Pozivanje na ispunjenje podrazumijevalo bi pozivanje na korištenje obrasca iz trenutnog pravilnika, što tužitelj ionako već čini.

Iz same činjenice postojanja beznačajnog razloga za raskid ugovora, moglo bi se zaključiti da tuženik iz određenih razloga želi prestanak ugovora prije njegova isteka, pa ovakav beznačajni razlog koristi samo kao priliku da ugovor prestane, a koji razlog inače ne bi koristio za raskid ugovora. Da bi tome moglo biti tako, pokazuje i činjenica da je tuženik za razlog postojanja prekršajnog naloga saznao (prema njegovim riječima) još u studenom 2022. da bi ugovor raskinuo gotovo 4 mjeseca kasnije, čime je postupio protivno članku 366.

Zakona obveznim odnosima koji određuje da je jedna strana dužna bez odgode obavijestiti drugu stranu o raskidu ugovora. To ima dalje za posljedicu da je tužitelj u dobroj vjeri nastavio postupati po ugovoru i snositi troškove upravljanja lovištem, što tuženik nije spriječio ni zabranio. Time je tuženik izgubio pravo pozivati se na raskid ugovora zbog razloga za koji je saznao mjesecima ranije, budući da je konkludentno pristao na nastavak Ugovora. Nadalje, tuženik pogrešno u obrazloženju Odluke navodi da je prekršaj zbog kojeg tuženik raskida Ugovor bio prekršaj i po Zakonu o Lovstvu koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora, i koji je kao takav izričito naveden u ugovoru kao razlog za raskid ugovora (točka X ugovora, podtočka 6.).

Međutim, navedeno nije točno budući da članak 97. stavak 1. točka 5. starog Zakona o lovstvu (''Narodne novine'', broj 140/05), i koji se u ugovoru i osporenoj Odluci navodi kao razlog za raskid ugovora, glasi: kaznit de se za prekršaj pravna osoba ako dopusti (lov osobi koja ne udovoljava propisanim uvjetima ili kod ugovaranja lovnog turizma ne postupi na propisan način. Sadržajno se, dakle, ni približno ne radi o istim radnjama koje čine obilježje prekršajnog djela što znači da radnja zbog koje tuženik raskida ugovor nije kao takva navedena kao razlog za raskid ugovora u samom ugovoru, kako to tuženik tvrdi, i na čemu temelji čitavu Odluku.

Konačno, tuženik se u obrazloženju odluke pogrešno poziva na propise koji su, kako kaže, mjerodavni za rješavanje ove upravne stvari. Prije svega, tuženik se poziva na postojeći Zakon o lovstvu, iako se na pitanja ugovora i uvjete njegova raskida primjenjuje pravo koje je vrijedilo u trenutku sklapanja tog ugovora, što znači Zakon o lovstvu iz 2005. Nadalje, tuženik se, pored toga što se poziva na krivi zakon, iz nejasnih razloga poziva na odredbe koje reguliraju ugovore o zakupu. Međutim u konkretnom slučaju ne radi se o ugovoru o zakupu, već o ugovoru o povjeravanju izvršavanja prava lova koji je kao takav označen kao posebna vrsta ugovora iz tadašnjeg Zakona o lovstvu, dok su ugovori o zakupu regulirani posebnim odredbama.

Naime, članak 15. stavak 3. Zakona o lovstvu iz 2005., temeljem kojeg je i sklopljen Ugovor, odnosi se na povjeravanje izvršavanja prava lova i/ili izvršavanja mjera uzgoja i zaštite divljači do stjecanja prava lova u državnom lovištu. To nije zakup, jer je i sadržaj obveza drugačiji. Tužitelj nadalje osporava i obvezu plaćanja naknade štete, jer ne postoji nikakva pravna osnova po kojoj bi tužitelj bio tuženiku dužan platiti automatizmom iznos od 146.496,00 kn na ime naknade štete, sve i da ugovor jest valjano raskinut, a nije, pa zbog svega navedenoga tužitelj predlaže sudu poništiti pobijanu odluku, uz naknadu troškova upravnog spora.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, navodi da tužba nije osnovana, te posebno ističe da su se ugovorne strane suglasile da davatelj prava lova može i prije isteka ugovora ovaj ugovor raskinuti ako izvršitelj ne provodi mjere i radnje utvrđene propisima o lovstvu (točka X. stavak 3. ugovora), a ako počini radnje (navedene u točki X. stavku 6.) davatelj može raskinuti ugovor bez obzira na vođenje prekršajnog postupka i njegov ishod. Dakle, već po samom tekstu ugovora davatelju prava lova omogućeno je ugovor raskinuti ako izvršitelj ne provodi mjere i radnje utvrđene propisima o lovstvu. Tuženik nadalje ističe da je tužitelj prekršajnim nalogom Općinskog suda u Virovitici, Prekršajnog odjela broj Pp-2310/2021-4 od 25. svibnja 2022. kažnjen zato što nije vodio zakonski propisanu evidenciju o obavljenom lovu, odnosno zato što je koristio nevažeće obrasce ''Zapisnik o izvršenom lovu'', čime je počinio prekršaj kažnjiv po članku 92. stavku 1. točki 20. i stavku 3. Zakona o lovstvu (''Narodne novine'', broj 99/18., 32/19. i 32/20.), a što se tiče tvrdnji o banalnosti prekršaja one su se mogle iznositi u prekršajnom postupku, a očito je prekršajni sud ocijenio da postoje elementi prekršajne odgovornosti. Tuženik također ukazuje na propise iz kojih proizlazi da je i prema ranijem Zakonu o lovstvu iz 2005. određena obveza lovoovlaštenicima vođenja i dostavljanja Ministarstvu podataka o odstrjelu, uz prekršajnu odgovornost ako to ne učine u propisanom roku, pa su u tom smislu obveze tužitelja uvijek bile uredno vođenje svih potrebnih evidencija. Stoga tuženik predlaže tužbu odbiti.

7. Tužba je nedopuštena.

8. Prema odredbi članka 3. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', broj 36/24. – dalje: ZUS) predmet upravnog spora jesu: 1. ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, 2. ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, 3. ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu, 4. ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora.

9. U konkretnom slučaju iz podataka spisa proizlazi da su tuženik, kao davatelj prava lova, i tužitelj, kao izvršitelj, na temelju članka 15. stavka 3. Zakona o lovstvu (''Narodne novine'', broj 140/05. – dalje: Zakon o lovstvu/2005.) i Odluke Ministarstva poljoprivrede i šumarstva o povjeravanju prava lova u državnim lovištima od 18. svibnja 1999. sklopili ugovor broj 391 o povjeravanju izvršavanja prava lova u državnom otvorenom lovištu broj X/9 – ''Papuk''. Ugovor je sklopljen 16. ožujka 2006.

10. Prema članku 15. Zakona o lovstvu/2005. državna lovišta ustanovljuje ministar odlukom o ustanovljenju državnog lovišta ili uzgajališta divljači na prijedlog stručne komisije Ministarstva (stavak 1.). Do stjecanja prava lova u državnom lovištu ili uzgajalištu divljači, u skladu s ovim Zakonom, Ministarstvo će povjeriti izvršavanje prava lova i/ili izvršavanje mjera uzgoja i zaštite divljači u tim lovištima pravnoj ili fizičkoj osobi koja koristi zemljište u državnom vlasništvu, znanstvenoistraživačkim i znanstvenonastavnim ustanovama, odnosno pravnim osobama od interesa za Republiku Hrvatsku (stavak 2.). S pravnom osobom iz stavka 2. ovoga članka, a kojoj je povjereno izvršavanje prava lova, Ministarstvo može sklopiti ugovor direktnom pogodbom na 30 lovnih godina, na temelju kojeg će biti određene obveze i prava potpisnika ugovora (stavak 3.). S pravnom ili fizičkom osobom koje su stekle pravo lova na temelju zakupa ili koncesije, ministar sklapa ugovor, kojim će se odrediti prava i obveze između potpisnika ugovora (stavak 4.). U uzgajalištima divljači na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske iz članka 10. stavka 6. ovoga Zakona, izvršavanje prava lova Ministarstvo može povjeriti korisniku zemljišta uz naknadu koja se utvrđuje sukladno odredbama članka 22. ovoga Zakona (stavak 5.).

11. Prema članku 150. Zakona o općem upravnom postupku (''Narodne novine'', broj 47/09. i 110/21.) javnopravno tijelo i stranka sklopit će upravni ugovor o izvršenju prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena upravna stvar, ako je zakonom propisano sklapanje takvog ugovora (stavak 1.). Upravni ugovor ne smije biti protivan izreci rješenja, prinudnim propisima, javnom interesu niti smije biti sklopljen na štetu trećih osoba (stavak 2.).

12. Sukladno navedenom, pretpostavke koje moraju biti ispunjene kumulativno kako bi se ugovor smatrao upravnim ugovorom su: - moraju ga sklapati javnopravno tijelo i stranka, - mora se sklapati o izvršenju prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena konkretna upravna stvar, - sklapanje ugovora mora biti propisano zakonom i ugovor se mora sklopiti u pisanom obliku, - ugovor ne smije biti protivan izreci rješenja, prinudnim propisima, javnom interesu niti smije biti sklopljen na štetu trećih osoba.

13. Predmetni je ugovor sklopljen direktnom pogodbom u skladu s člankom 15. stavkom 3. Zakona o lovstvu/2005., dakle prema pravilima tog Zakona.

14. Tek je Zakon o lovstvu (''Narodne novine'', broj 99/18., 32/19. i 32/20.) u članku 24. odredio da na temelju odluke o davanju zakupa prava lova Ministarstvo odnosno nadležno tijelo i ponuditelj sklapaju ugovor o zakupu prava lova na lovištu u pisanom obliku. Ujedno je određeno da je ugovor o zakupu prava lova upravni ugovor (stavci 1. i 2.). Ugovoru prethodi javni natječaj i općenito posebna procedura.

15. Dakle, predmetni ugovor sklopljen 16. ožujka 2006. nije upravni ugovor, nije kao takav određen vremenski mjerodavnim zakonom, a nije ni sklopljen u izvršenju prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena upravna stvar. Riječ je o ugovoru građanskog prava, što znači da pitanja njegova važenja, raskida – o čemu je riječ u konkretnom slučaju, odgovornosti za povrede ugovornih odredbi i dr. ne mogu biti predmet upravnog spora, nego parničnog postupka. U tom smislu pogrešna je uputa o pravnom lijeku dana u pobijanoj odluci.

16. Prema članku 46. stavku 1. točki 7. ZUS-a sud će rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.

17. Kako je, dakle, u konkretnom slučaju tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora, to je na temelju članka 46. stavka 1. točke 7. ZUS-a odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

18. Odluka pod točkom II. izreke temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a.

U Osijeku 10. srpnja 2025.

Sudac

Tomislav Artuković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja.

DNA:

1. Tužitelju, po opun.,

2. Tuženiku,