Legislator Case Law & Legislation
P-2469/2025-9 AI generated

Court orders bank to pay debt plus interest calculated per Civil Code and ZPP cost rules.

Case Number P-2469/2025-9
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Allowed / Granted

Legislator summary

AI generated

The court ordered Hrvatska poštanska banka d.d. to pay the plaintiff 891.89 euros and 663.61 euros with legally prescribed interest rates. The plaintiff argued for debt repayment, while the bank contested the interest calculation methodology. The court ruled in favor of the plaintiff, applying specific interest rate formulas from the Civil Code and ZPP for cost allocation.

Legislator headnote

AI generated

čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; čl. 29. stavak 2. ZOO; čl. 151. i 154. ZPP: Interest rates for debt repayment are determined by statutory regulations and the Civil Code, while court costs are allocated based on the outcome of the proceedings.

Keywords

AI generated
debt repayment interest rates Civil Code court costs ZPP provisions statutory interest bank liability

Cited Legislation

AI generated
čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate
čl. 29. stavak 2. ZOO-a
čl. 151. stavak 1. ZPP-a
čl. 154. stavak 1. ZPP-a
čl. 155. stavak 1. i stavak 2. ZPP-a
AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-2469/25-9

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mariji Maričević, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-26/25, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. lipnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, dana 03. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, platiti tužitelju RA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 891,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. lipnja 2005. godine do isplate, kao i platiti iznos od 663,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2007. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 23. lipnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, naknaditi tužitelju RA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika Volksbank d.d. kao kreditorom dana 23. ožujka 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 310631 na iznos od 40.000,00 CHF i na rok otplate 25 godina, ali je isti prijevremeno otplaćen u veljače 2007. godine korištenjem kredita u iznosu od 34.000,00 eura broj 59075/06 sklopljenog sa Societe Generale Splitska Banka d.d. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je odredbom članka 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna administrativna naknada za obradu zahtjeva u visini od 3,50% od iznosa kredita sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora temeljem čega je dana 23. lipnja 2005. godine naplaćen iznos od 1.400,00 CHF / 6.720,00 kuna / 891,89 eura, dok je člankom 9.19. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može vratiti kredit prijevremeno uz uvjete dogovorene s kreditorom sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora te da se na sve što nije regulirano odredbama Ugovora primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora i ostali važeći akti kreditora.

Naime tužitelju je naplaćena tzv. izlazna naknada u iznosu od najmanje 5.000,00 kuna / 663,61 eura, koja je naplaćena najkasnije do 12. veljače 2007. godine kada je dospjela prva rata kredita za refinanciranje predmetnog kredita. Nadalje punomoćnik tužitelja je naglasio da su nepoštene i ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o navedenim naknadama, jer su ugovorene prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog Ugovora o kreditu niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice i kako utječu na ukupan trošak kredita, niti na što se odnosi ulazna naknada, a koje odredbe su uzrokovale suprotno načelu savjesnosti i poštenja očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

Inače ništetnost navedenih ugovornih odredbi ima potvrdu u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-673/23 od 13. veljače 2024. godine, kao i u odluci Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-3231/22 od 13. srpnja 2023. godine. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 891,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. lipnja 2005. godine do isplate, kao i isplatu iznosa od 663,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2007. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani te je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 04. travnja 2025. godine, pa ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala, dok je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 23. ožujka 2005. godine, pa je za očekivati da je i subjektivni i objektivni rok protekao.

Isto tako ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavnog pravnog posla, koje stajalište je izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev x 183/11, pa je svakako nastupila zastara za potraživanja tužitelja. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio kako odredba o tzv. ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno u visini od 3,50% na iznos kredita što tu odredbu čini lako uočljivom i razumljivom, pa je utoliko i bespredmetnom utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost te odredbe.

Isto tako punomoćnik tuženika je napomenuo da je tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom potrebno je da se kumulativno ispune slijedeći uvjeti, odnosno da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena.

Naprotiv osim što se o naknadi za administraciju i odobravanje kredita pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te je tužitelj u svakom trenutku bio slododan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, ujedno je svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa, pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim.

Nadalje punomoćnik tuženika je naglasio da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 9.19. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu, jer sukladno odredbi članka 1024. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima u svezi s odredbom članka 1046. Zakona o obveznim odnosima tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Naime trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika, financijske institucije, banke, s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja, odnosno gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom.

S obzirom da tuženik u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu nije mogao znati hoće li se dogoditi prijevremena otplata kredita niti kakvi će biti uvjeti na tržištu morao je kao sredstvo zaštite ukoliko dođe do prijevremene otplate kredita ugovoriti naknadu u postotku od preostalog, nedospjelog iznosa glavnice, što predstavlja mehanizam za brzo određivanje naknade štete koja će tuženiku u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom kredita. Dakle navedena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna, a niti je ta ugovorna odredba neodređena, jer se određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, koja je kao interni akt tuženika dostupna svima, pa tako i tužitelju.

Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući kako nije sporna visina tužbenog zahtjeva, odnosno nije sporna niti visina naplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a nisu sporni niti datumi kada su te naknade naplaćene, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu br. 310631 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 23. ožujka 2005. godine (stranica 4-12 spisa), u presliku izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 59075/06 (stranica 13-18 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 59075/06 od 19. prosinca 2006. godine (stranica 19-29 spisa), u presliku dopisa tuženika (stranica 31 i 229 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 55-223 spisa), u presliku Općih odredbi kreditora (stranica 231-313 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 316-317 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. dana 23. ožujka 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita kredit za adaptaciju kuće u [adresa] u iznosu od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećim na dan korištenja kredita, na rok otplate 25 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, s time da je taj kredit prijevremeno otplaćen u veljači 2007. godine. Isto tako nesporna je kako činjenica da je odredbom članka 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 3,50% od iznosa kredita, tako i činjenica da je dana 23. lipnja 2005. godine naplaćena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u iznosu od 6.720,00 kuna, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 891,89 eura. Nadalje nesporna je činjenica da je odredbom članka 9.19. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno uz dogovorene uvjete sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, odnosno uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazne naknade, koja je naplaćena dana 12. veljače 2007. godine u iznosu od 5.000,00 kuna, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 663,61 eura. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu nepoštene, a time i ništetne, s time da je sporan tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i potrošačko svojstvo tužitelja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1.

ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295.

Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 3,5% od odobrenog iznosa kredita, kao i odredbu članka 9.19. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo korisnika kredita prijevremeno otplatiti kredit uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlaznu naknadu, koja je Odlukom o kamatama i naknadama kreditora određena u postotku od preostalog, nedospjelog iznosa glavnice, stava da te ugovorne odredbe ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na te ugovorne odredbe ne odnosi isključenje testa poštenosti.

S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2.

Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, u koje odredbe se svakako ubraja odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kao i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“.

Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Iskazu tužitelja (stranica 316-317 spisa), koji je u bitnom istaknuo da je otišao u banku radi dizanja kredita za adaptaciju obiteljske kuće u [adresa], prije sklapanja ugovora nije bilo govora o plaćanju bilo kakve naknade, a kada je u tekstu ugovora o kreditu pročitao odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, u banci su mu rekli da je to „standardni ugovor o kreditu i da se ta naknada mora platiti“ ako želi dobiti kredit te mu je tada ujedno rečeno da ukoliko će prijevremeno otplatiti kredit da će i za to morati platiti naknadu, a ujedno mu niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz te naknade, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Nadalje sudu je razumljiv i uvjerljiv kako dio iskaza tužitelja da je sredstvima ovog kredita adaptirao obiteljsku kuću u [adresa], u kojoj i danas živi sa svojom obitelji, ta kuća nikada nije bila iznajmljivana, to je njihov „obiteljski dom“, u trenutku sklapanja ugovora i tijekom otplate bio je zaposlen u Ina Naftaplinu d.d., nije imao svoj obrt, niti je vlasnik trgovačkog društva, tako i dio iskaza da je kredit privremeno otplatio, za što je također morao platiti naknadu, ali mu nisu objasnili zašto tu naknadu mora platiti i što time plaća. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je sredstvima kredita adaptirao obiteljsku kuću u kojoj i danas stanuje sa svojom obitelji, rezultira time da je tužitelj dakle potrošač.

8. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

9. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 1024. stavka 2. i stavka 3. ZOO-a propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, kao i naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, s time da sukladno odredbi članka 1024. stavka 3. ZOO-a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Međutim ukoliko je tuženik zaista prijevremenom otplatom predmetnog Ugovora o kreditu pretrpio određenu štetu, koju tuženik, na kojem je sukladno odredbi članka 221. a ZPP-a bio teret dokaza niti nije dokazao, jer se punomoćnik tuženika samo pozivao na gubitak kamatnih prihoda tužiteljevom prijevremenom otplatom, treba imati na umu da visina te štete, čiju bi naknadu tuženik dakle mogao osnovano zahtijevati od tužitelja, korisnika kredita, potrošača nikako ne bi smjela biti ista ili viša od iznosa kamata koje bi potrošač platio tijekom razdoblja od dana prijevremene otplate kredita do dana kada je kredit trebao vratiti, jer bi se na taj način u potpunosti anulirala bit, intencija odredbe članka 1024. stavka 3.

ZOO-a po kojoj u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, kao uostalom i pravo potrošača da vrati kredit prije roka određenog za vraćanje propisanog odredbom članka 1024. stavka 2. ZOO-a. Drugim riječima logično je i razumljivo da potrošači koji prijevremeno otplaćuju kredit to čine kako bi smanjili ukupne troškove kredita, koje smanjenje troškova uključuje smanjenje kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje ugovora o kreditu, pa ukoliko bi se zauzeo stav da je svakom prijevremenom otplatom kredita ipso facto banci, kreditoru time nastala šteta i to u visini preostalih kamata od dana prijevremene otplate do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti, a uz sve to je ugovor o kreditu ugovoren uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, kao što je i predmetni Ugovor o kreditu, time bi se zanemarila osnovna načela obveznog prava, odnosno načelo savjesnosti i poštenja, načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i načelo jednake vrijednosti činidaba na štetu potrošača, „slabije strane“ u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima o potrošačkim kreditima.

Inače Vrhovni sud RH je Zaključkom poslovni broj Su IV-308/20 od 05. studenog 2020. godine izrazio pravni stav da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

10. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da su odredba članka 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 3,50% od iznosa kredita, kao i odredba članka 9.19. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, nepoštene ugovorne odredbe, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetne iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njihov sadržaj, u pitanju su odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da su te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita prema navodima punomoćnika tuženika također ugovorena u postotku i to u postotku od preostalog, nedospjelog iznosa glavnice, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj.

Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi, kao i ugovorna odredba o tzv. izlaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, kao i tzv. izlazna naknada, o kojima se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“ te su ujedno ugovorene u postotku od odobrenog iznosa kredita, odnosno u postotku od preostalog, nedospjelog iznosa glavnice.

Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća.

Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi i o tzv. izlaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac.

Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer su tek Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) zabranjene navedene naknade kod stambenih kredita, ali tuženik, trgovac, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita o kojima se dakle nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost tih naknada, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

11. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, tzv. izlazna naknada, sud je utvrdio da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada do isplate. Isto tako treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

12. Nastavno u odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da su odredba članka 5.1. i odredba članka 9.19, predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije počeo teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 1024. stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOO-a sud je vodeći ujedno računa da je visina naplaćenih naknada nesporna, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 891,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. lipnja 2005. godine do isplate, kao i za isplatom iznosa od 663,61 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2007. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.079,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 04. travnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 12. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 04. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 03. srpnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

15. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava zahtjeva u mirnom postupku sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer podnošenje zahtjeva za isplatom u mirnom postupku nije bio uvjet za podnošenje tužbe s obzirom da nije riječ o zahtjevu za naknadom štete, već o zahtjevu za isplatom, a što rezultira time da tužitelj mora sam snositi trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 60,00 eura, jer je tužitelj obvezan platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura, što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

16. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku u cijelosti izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

17. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 23. lipnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 03. srpnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 03. srpnja 2025. godine