Rev-9/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 9/08-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz K., kojeg zastupa I. O., odvjetnik iz S., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, radi izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Šibeniku br. Gž 1020/2007 od 27. kolovoza 2007., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Šibeniku br. P 2541/06 od 17. svibnja 2007., u sjednici održanoj 15. srpnja 2009.,

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim predmetna tužba odbačena.

Protiv tog drugostupanjskog rješenja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 – dalje: ZPP), s prijedlogom da pobijano drugostupanjsko rješenje bude preinačeno na način da se prihvati žalba i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Rješenje o odbacivanju predmetne tužbe doneseno je na temelju odredbe čl. 333. st. 2. ZPP s obrazloženjem da postoji istovjetnost ove parnice i parnice pravomoćno završene u predmetu Općinskog suda u Šibeniku br. P 1429/03.

U ranijoj parnici, vođenoj između istih stranaka, tužitelj je tražio da se utvrdi njegovo vlasništvo na nekretnini čestica zgrada 86 upisanoj u zk. ulošku broj 79 k.o. R. i obveže tuženicu da mu izda tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini, temeljeći tužbeni zahtjev na tvrdnji da je vlasništvo stekao na temelju Ugovora o kupoprodaji zaključenog 07. rujna 2002. s Ugostiteljskim društvenim poduzećem C. iz B..

U ovoj parnici tužitelj traži samo izdavanje tabularne isprave za prijenos vlasništva na spornoj nekretnini, a taj zahtjev također temelji na spomenutom kupoprodajnom ugovoru, s tim da ističe da je nakon zaključenja rasprave u ranijoj parnici 02. lipnja 2004. stupio na snagu Ugovor o pitanjima sukcesije ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 5/2004) sklopljen 29. lipnja 2001. između država slijednica bivše SFRJ, te da su odredbe tog Ugovora po svojoj pravnoj snazi izvan propisa RH kojima je pravnim osobama sa sjedištem u Republici Srbiji i Crnoj Gori bilo zabranjeno raspolaganje nekretninama koje se nalaze u Republici Hrvatskoj i na temelju kojih je pravo vlasništva predmetne nekretnine knjiženo na tuženicu.

U ranijoj parnici utvrđeno je da je u vrijeme sklapanja predmetnog kupoprodajnog ugovora tuženica bila vlasnica sporne nekretnine, te su na temelju te činjenice sudovi zaključili da prodavatelj poduzeće C. iz S. kao nevlasnik nije mogao prenijeti na tužitelja vlasništvo te nekretnine, a osim toga ako bi i postojalo vlasništvo prodavatelja da je Ugovor ništav jer je sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju RH ("Narodne novine", broj 29/94) prema kojem Ugostiteljsko društveno poduzeće C. nije bilo ovlašteno raspolagati predmetnom nekretninom.

Ocjenjujući pitanje objektivnog identiteta sporova s obzirom na činjeničnu osnovu tužbe sudovi su osnovano zaključili da se zahtjev za izdavanje tabularne isprave istaknut u obje tužbe temelji na istoj činjeničnoj osnovi.

Suprotno revizijskim navodima stupanjem na snagu Ugovora o pitanjima sukcesije nije došlo do konvalidacije ništavih pravnih poslova kojima su društvena poduzeća sa sjedištem u SR Jugoslaviji raspolagala svojim nekretninama koje su se nalazile na teritoriju RH suprotno propisima o zabrani raspolaganja.

Navedenim Ugovorom propisano je da će prava na nekretninama koje se nalaze u nekoj državi slijednici na kojoj su građani i druge pravne osobe SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990. biti zaštićena i vraćena u te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava, s time da osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

Dakle, vlasnička prava na spornoj nekretnini moglo bi ostvarivati samo poduzeće C., a ne tužitelj. Stoga je neodlučno pozivanje tužitelja na navedeni međunarodni ugovor te nema značenje isticanja činjenične osnove spora različite od činjenične osnove ranijeg spora.

U odnosu na raniji spor u ovoj parnici stvarna osnova tužbe samo je dopunjena navodom da je nakon zaključenja rasprave u ranijoj parnici stupio na pravnu snagu Ugovor o pitanjima sukcesije.

Taj tužbeni navod nema značenje bitne promjene sadržaja činjenične osnove tužbe iz ranijeg spora, jer međunarodni ugovor na koji se tužitelj poziva nije od značaja za ocjenu pitanja valjanosti kupoprodajnog ugovora na kojem se temelji tužbeni zahtjev.

Slijedom izloženog proizlazi da je rješenje o odbacivanju tužbe doneseno pravilnom primjenom odredaba ZPP, pa ne postoji istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP zbog koje je revizija izjavljena.

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. u svezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 15. srpnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.