Rev-1288/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz V., kojeg zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-602/09 od 27. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vojniću br. P-40/08 od 16. prosinca 2008., u sjednici vijeća 21. ožujka 2012.,
Legislator headnote
AI generatedRev-1288/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.
Full text
Broj: Rev 1288/10-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz V., kojeg zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-602/09 od 27. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vojniću br. P-40/08 od 16. prosinca 2008., u sjednici vijeća 21. ožujka 2012.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti od tužene tražio naknadu materijalne štete u ukupnom iznosu od 591.020,84 kn, zajedno sa zateznom kamatom od 7. kolovoza 1995. do isplate. Tužitelj je ujedno obvezan tuženoj nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 59.250,00 kn.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP), budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kn. Revizija se podnosi zbog počinjenih bitnih povreda nog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te se predlaže odredaba parnič
reviziju prihvatiti, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija tužitelja nije osnovana.
U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.
Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.
Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije u protivnosti s obrazloženjem, te su razlozi pobijane presude jasni i razumljivi.
Sud prvoga stupnja odbio je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete, budući je ocijenjeno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara u smislu odredbe čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO). Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj saznao za štetu na svojoj kući, odnosno pokretninama najkasnije 1. listopada 1995., budući je o šteti bio obaviješten od strane svog ujaka M. S., pa kako je tužitelj znao da su štetu prouzročili pripadnici hrvatske vojske, to je subjektivni rok zastare nastupio 1. listopada 1998.
Drugostupanjski sud prihvaća navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda, time da isti još navodi da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da su pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske uništili nekretninu i pokretnine tužitelja, pa da radi toga ne postoje pretpostavke za primjenu čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“ br. 117/03).
Navedeno shvaćanje nižestupanjskih sudova pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u pitanje navodima revidenta.
Pogrešno je shvaćanje tužitelja da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 377. ZOO, budući da ta odredba dolazi do primjene kada je šteta počinjena kaznenim djelom, te kada je pravomoćnom sudskom odlukom to utvrđeno, a što nije slučaj u ovom predmetu.
U reviziji se ističe da je sud prvoga stupnja propustio utvrditi da li je u ponašanju pripadnika Hrvatske vojske bilo elemenata kaznenog djela, što bi upućivalo na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog kojeg razloga se revizija uopće ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).
Isto tako nije prihvatljiva tvrdnja revidenta da je on saznao za opseg štete tek nakon što je provedeno vještačenje, budući je tužitelj znao za nastalu štetu i odgovornu osobu saznao najkasnije do 1. listopada 1995., pri čemu su nižestupanjski sudovi dali jasne razloge za takva svoja utvrđenja. Stoga u tom dijelu nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pobijane presude nisu protivne Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih prava u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. Dodatnog protokola, a svrha kojih je zaštita civilnog stanovništva od ratnih zločina, kod činjenice da u postupku nije dokazano da bi štetni događaj bio posljedica počinjenog kaznenog djela ratnog zločina, a koji se dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, koje u konkretnom slučaju nema.
Neosnovano se u reviziji ukazuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo glede troškova postupka, budući se odluka o troškovima postupka pravilno temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, budući je tuženica u cijelosti uspjela u ovom predmetu. Pozivanje revidenta na Odluku Vlade Republike Hrvatske o otpisu tražbina troškova parničnog postupka dosuđenih Republici Hrvatskoj u određenim postupcima od 28. svibnja 2009. nema nikakvog utjecaja na odluku o troškovima u ovom postupku, jer se troškovi u parničnom postupku dosuđuju prema odredbama ZPP prema uspjehu u postupku, odnosno prema načelu da ukoliko jedna strana drugoj prouzroči neosnovane troškove postupka, da je tada ta strana dužna protivnoj strani nadoknaditi te troškove neovisno o uspjehu u postupku.
Radi navedenog valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.
U Zagrebu, 21. ožujka 2012.
Predsjednica vijeća:
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.