Rev-2318/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2318/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Ivke Zlokić i Vlatke Počnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz S., zastupanog po D. T.- K., odvjetnici u S., protiv tuženika K. d.d. S., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 12. veljače 1997. godine br. Gž-112/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju od 16. svibnja 1996. godine br. P-136/96, u sjednici održanoj dana 13. listopada 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija se prihvaća, te se preinačuju nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Splitu od 12. veljače 1997. godine br. Gž-112/97 i presuda Općinskog suda u Sinju od 16. svibnja 1996. godine br. P-136/96 tako da se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"Utvrđuje se da tužitelju Kokot Anti nije na temelju rješenja, od 25. listopada 1994. godine, broj 1814/94 i Odluke Upravnog odbora tuženika, od 1. prosinca 1994. godine, broj 2088/94, prestao radni odnos kod tuženika, u RJ P., pak se slijedom toga ista rješenja poništavaju, tako da je tuženik dužan omogućiti tužitelju vršenje poslova i radnih zadataka njegovog radnog mjesta u RJ P., a sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu preinačene i tužbeni zahtjev odbijen, ili da presude budu ukinute i predmet vraćen na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91

i 91/92) i pogrešne primjene materijalnog prava istaknutih u reviziji, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje kao nezakonite odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika, uz tuženikovu obvezu vraćanja tužitelja na posao.

Pobijana odluka tuženika temelji se na odredbi iz čl. 75. st. 2. toč. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - ZOPRO ("Narodne novine", br. 34/91) prema kojoj radniku prestaje radni odnos bez njegove suglasnosti ako je izostao s posla pet radnih dana uzastopce.

Raspravljajući i ocjenjujući pitanje opravdanosti, odnosno neopravdanosti tužiteljevog izostanka s posla u vremenu od 17. do 22. listopada 1994. godine kao jedinog prijepornog pitanja u ovom sporu koje je od značaja za ocjenu pitanja zakonitosti tuženikove odluke, sudovi su zaključili da je tužitelj opravdano izostao s posla prvog dana izostanka (17. X. 1994. godine), a da neopravdani izostanak postoji slijedeća četiri, dana te da stoga ne postoji neopravdani izostanak pet radnih dana uzastopce.

Rečeni zaključak o opravdanosti tužiteljevog izostanka s posla, kojeg on opravdava tvrdnjom da je navedene dane odlučio koristiti godišnji odmor u skladu s dugogodišnjom praksom u radnoj jedinici u kojoj je radio da neposredni rukovoditelj dozvoljava da zaposlenici samostalno dogovaraju vrijeme korištenja godišnjeg odmora i da je on za prvi dan izostanka dogovorio korištenje godišnjeg odmora s kolegicom s posla A.K., sudovi temelje na utvrđenju da je doista bila dugogodišnja praksa takvog korištenja godišnjeg odmora i da je za prvi dan izostanka tužitelj dogovorio korištenje godišnjeg odmora sa zaposlenicom A.K. s kojom je zajedno radio, a da je ostale dane izostao unatoč tome što mu neposredni rukovoditelj A.Ž. od kojeg je drugog dana izostanka tražio odobrenje za korištenje godišnjeg odmora to odobrenje nije dao.

Po ocjeni ovoga suda navedene okolnosti ne mogu predstavljati valjanu činjeničnu osnovu za zaključak da je prvi dan tužiteljevog izostanka s posla opravdan jer da je tog dana tužitelj koristio godišnji odmor.

Naime, suprotno shvaćanju sudova okolnost da je tužitelj nakon što je već jedan dan izostao s posla tražio odobrenje za korištenje godišnjeg odmora od svog neposrednog rukovoditelja, koji mu to odobrenje nije dao, te da se unatoč tome nije vratio na posao slijedeća četiri dana, čini neopravdanim i prvi dan izostanka. Prvi dan izostanka mogao bi se smatrati opravdanim samo u slučaju da se tužitelj nakon što mu neposredni rukovoditelj nije odobrio korištenje godišnjeg odmora odmah vratio na posao, jer bi se tada moglo uzeti da je započeo korištenje godišnjeg odmora u uvjerenju da će se s tim suglasiti njegov rukovoditelj, a obzirom na ranije postojeću dugogodišnju praksu da neposredni rukovoditelj dozvoljava zaposlenicima samostalno dogovaranje vremena korištenja godišnjeg odmora.

Tužitelj je izostao s posla pet radnih dana uzastopce pravdajući sve dane izostanka korištenjem godišnjeg odmora, a ne samo prvog dana, u skladu s navedenom dugogodišnjom praksom. Stoga pitanje opravdanosti svih pet dana izostanka treba ocjenjivati kao nedjeljivu cjelinu, pa ako se svi dani izostanka ne mogu pravdati korištenjem godišnjeg odmora u skladu s praksom, onda se tim razlogom ne može pravdati niti prvi dan izostanka, jer se praksa dogovaranja zaposlenika o vremenu korištenja godišnjeg odmora nije odnosila samo na korištenje jednog dana godišnjeg odmora, a niti je tužitelj odlučio koristiti godišnji odmor samo jedan dan.

Slijedom navedenog proizlazi da je tužitelj neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopce, pa je stoga odluka tuženika o prestanku tužiteljevog radnog odnosa donesena uz pravilnu primjenu odredbe iz čl. 75. st. 2. toč. 3. ZOPRO, a što čini neosnovanim zahtjev za poništenje te odluke.

Radi toga je, a na temelju odredbe iz čl. 395. st. 1. ZPP, uz prihvaćanje revizije obje nižestupanjske presude valjalo preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 13. listopada 1999. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.