Rev-x-925/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 925/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., Filijala Z., protiv tužene A. J. iz Z., zastupane po punomoćniku H. J., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & J. j.t.d., Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 1419/13-2 od 25. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4335/04-45 od 15. lipnja 2012., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4335/04-47 od 28. rujna 2012., u sjednici održanoj 25. studenoga 2014.,

r i j e š i o j e:

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom, ispravljenom prvostupanjskim rješenjem, utvrđeno je da je polica osiguranja od automobilske odgovornosti br. … ugovaratelja M. J. za vozilo … u vezi štetnog događaja od 1. travnja 1991. u cijelosti isplaćena po osigurateljnom pokriću za dobrovoljno osiguranje tuženici s naslova naknade štete (točka I. izreke), kao i da je utrnula obveza tužitelja na plaćanje rente za tuđu pomoć i njegu utvrđena presudom istog suda poslovnog broja Pn-5136/93 od 6. rujna 1995., kao i svako daljnje plaćanje s naslova nematerijalne štete (točka II. izreke), te je tuženici naloženo da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu 3.020,00 kn u roku od 15 dana (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom žalba tuženice je odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivajući se na razloge iz odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da odluka o sporu ovisi o rješenju postavljenih materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu, a podredno ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog čl. (tzv. redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa primjerice navodi:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeća tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te da su u reviziji određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje osnovanosti takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U ovom predmetu je među strankama sporno je li iscrpljena svota osiguranja po predmetnoj polici osiguranja od automobilske odgovornosti s ugovorenim dobrovoljnim osiguranjem (polica proširenog „B“ osiguranja od automobilske odgovornosti), a vezano uz pitanje revalorizacije svote osiguranja.

Sudovi su ocijenili da je riječ o dobrovoljnom osiguranju od automobilske odgovornosti po kojem je tužitelj kao osiguratelj dužan naknaditi tuženoj štetu do svote osiguranja koja je utvrđena iznosom osiguranja u polici, sukladno Pravilima tužitelja za osiguranje od automobilske odgovornosti (čl. 17. st. 3. navedenih Pravila), kao sastavnom dijelu police, a da svotu osiguranja prema Pravilima tužitelja od 21. prosinca 1989., koja su vrijedila u vrijeme nastanka štetnog događaja, nije bilo moguće revalorizirati jer je revalorizacija osigurane svote po B kombinaciji uvedena tek po Pravilima tužitelja od 1. travnja 1992.

U podnesenoj reviziji tuženica postavlja pet materijalnopravnih pitanja kojima se odnose na primjenu načela monetarnog nominalizma i zagovara primjena tzv. metode svođenja štete na dan štetnog događaja u konkretnoj situaciji te shodno tome revalorizacija svote pokrića kod dobrovoljnog osiguranja od automobilske odgovornosti, kao i dva postupovnopravna pitanja koja se odnose na odluku suda glede iznesenog prigovora presuđene stvari.

Pritom se tuženica poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2646/2007 od 18. lipnja 2008., Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1077/06 od 2. svibnja 2006. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6449/09 od 28. prosinca 2009., smatrajući da je u pobijanoj presudi izraženo suprotno pravno shvaćanje od onog izraženog u navedenim odlukama.

Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. ocjenjivao pravilnost odluke o odbacivanju revizije tuženice zbog male vrijednosti spora (u tužbi naznačena 120.000,00 tadašnjih dinara, što je preračunato u 0,12 kuna) u predmetu gdje je prihvaćen zahtjev tužiteljice za utvrđenje suvlasništva u 1/2 dijela obiteljske zgrade i izdavanje tabularne isprave, te je zaključio da je u takvoj situaciji načelo monetarnog nominalizma neprimjenjivo jer je odlukom revizijskog suda (među ostalim) povrijeđeno pravo revidentice na pristup pravnom lijeku. Usporedivši sadržaj pobijane drugostupanjske presude i navedene odluke Ustavnog suda, ovaj sud ocjenjuje da je riječ o činjenično i pravno posve različitim predmetima, iz čega pak proizlazi da nije pravilan zaključak revidentice da je u toj odluci izraženo pravno shvaćanje koje je (u identičnoj situaciji) oprečno shvaćanju izraženom u drugostupanjskoj presudi. Slijedom navedenog, razvidno je da pozivanje tuženice na tu odluku Ustavnog suda u pravcu argumentiranja osnovanosti njezinih prigovora nema značaj važnosti u vezi s postavljenim pitanjima u reviziji u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP, a time dakle nema niti pretpostavke za dopuštenosti ove revizije pozivom na navedenu odluku.

Isto tako ni pozivanje revidentice na navodno suprotnu odluku Županijskog suda u Zagrebu ne može se smatrati razlogom važnosti ove revizije sa stajališta osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da je u smislu odredbe čl. 38. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13) pitanje ujednačenja prakse pojedinog županijskog suda u nadležnosti sjednice odjela tog suda, a ne razlogom za izvanrednu reviziju.

U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6449/09 od 28. prosinca 2009., na koju se revidentica poziva, je izraženo shvaćanje da u uvjetima inflacije sud može odstupiti od načela monetarnog nominalizma i dužnika obvezati na isplatu novčanog iznosa kojeg smatra pravičnim. Takvo shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosi se na drukčiju činjeničnu i pravnu situaciju.

O navedenim pitanjima a u konkretnoj situaciji (dobrovoljno osiguranje od automobilske odgovornosti) Vrhovni sud Republike Hrvatske je već prethodno izrazio pravno shvaćanje u brojnim odlukama (primjerice Rev-190/03 od 26. listopada 2004., Revx-27/08 od 13. kolovoza 2008., Revx-1124/11 od 30. rujna 2014.), pa se stoga postavljena materijalnopravna pitanja ne mogu smatrati važnima u smislu čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Slijedom navedenog, obzirom da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost predmetne revizije u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 25. studenoga 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.