Croatian Supreme Court allows appeal, quashing lower court rulings on oral land sale validity.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the appeal filed by the sellers against a final judgment confirming the buyer's ownership rights. The lower courts had ruled that an oral sales contract was valid because the buyer had paid nearly the full price, despite the sellers retaining possession due to pending land subdivision. The Supreme Court found a procedural error because the lower courts failed to examine whether the condition for the sellers' obligation to transfer possession (becoming owners via subdivision) had been met after twelve years. Consequently, the Supreme Court quashed the lower court decisions and remanded the case to the first-instance court to determine if the contract conditions could still be fulfilled.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku čl. 354. st. 2. toč. 13.; Zakon o parničnom postupku čl. 394. st. 1. i 395. st. 2.: A final judgment establishing the transfer of possession in a contract where possession was conditionally deferred is void if the court fails to assess whether the condition for transferring possession has been or can be fulfilled.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3920/1994-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Lj. iz O., koga zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u N., protiv tuženih 1/ S. B. i 2/ A. B., oboje iz N., zastupani po punomoćniku I. B., odvjetniku iz N., radi priznanja prava vlasništva nekretnina i izdavanja tabularne isprave, rješavajući reviziju tuženih izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 28. lipnja 1994. godine, br. Gž 470/94-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Našicama od 14. veljače 1994. godine, br. P 536/90-22, u sjednici održanoj 27. prosinca 2001. godine,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija, te se ukidaju presude Županijskog suda u Požegi od 28. lipnja 1994. godine, br. Gž 470/94-2 i Općinskog suda u Našicama od 14. veljače 1994. godine, br. P 536/90-22, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
Drugostupanjski je sud odbio žalbu tuženih i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja slijedećeg sadržaja:
"Utvrđuje se valjanost i opstojnost kupoprodajnog ugovora od 26. srpnja 1982. godine kojim su tuženi S. i A. B. prodali i u posjed predali dio svojih nekretnina upisanih u zk.ul. 218 k.o. Našice i to dio k.č.br. 5224/1, koji se nalazi na jugozapadnoj strani navedene parcele širine 18 i dužine 49 metara u površini od 8 a i 73 m , a nalaze se u nastavku k.č.br. 5224/3, slijedom čega su tuženi dužni trpjeti da se izvrši parcelacija ovih nekretnina i tužitelju izdati ispravu podobnu za prijenos na njegovo ime i vlasništvo novonastale parcele u površini od 8 a i 73 m , širine 18 metara i dužine 49 metara, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda i tužitelju naknaditi parnični trošak".
Protiv drugostupanjske presude tuženi su pravovremeno izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se obje presude - ili preinače i odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili ukinu te tužba odbaci, odnosno da se predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.
Revizija je osnovana.
Sudovi su utvrdili da stranke - tužitelj kao kupac, a tuženi kao prodavatelj - nisu sačinili pismeni kupoprodajni ugovor za prodaju predmetnih nekretnina, već da su ga ugovorili usmeno sa cijenom od 110.000 dinara od čega je tužitelj isplatio 109.000 dinara i da su tuženi zadržali posjed nekretnina, prema utvrđenju sudova, prema dogovoru "do konačnog prijepisa istih u vlasništvo tužitelja".
Budući da je kupac isplatio gotovo u cijelosti ugovorenu kupoprodajnu cijenu, sudovi smatraju da je usmeno zaključen ugovor o prodaji nekretnina valjan jer je ugovoreno (usmeno) da ostaju nekretnine u posjedu tuženih.
U reviziji tuženi osporavaju valjanost ocjene sudova o ispunjenju ugovora, jer nekretnine nisu predane u posjed kupcu (što nije sporno).
Za prijenos prava vlasništva nekretnina traži se pismena forma ugovora i ovjereni potpis prodavatelja.
Prema odredbi čl. 73. Zakona o obveznim odnosima ugovor za čije se sklapanje zahtjeva pismena forma smatra se pravovaljanim iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne stranke izvršile u cijelosti ili u pretežitom dijelu obveze koje iz njega pronastaju.
Svoju obvezu iz usmenog ugovora o prijenosu prava vlasništva nekretnina u ovom je predmetu ispunio kupac (tužitelj) plaćajući kupovninu. Prodavatelj (tuženi) nisu prema usmenom sporazumu bili dužni predati u posjed nekretnine kupcu do prijepisa prava vlasništva istih u korist tužitelja.
U vrijeme zaključenja (usmenog) ugovora nekretnine nisu bile upisane na ime tuženika, jer se u vezi istih vodio postupak komasacije. Zato je trebalo najprije uknjižiti tuženike, izvršiti parcelaciju (cijepanje čestica koje su ugovorene prodajom), te zaključiti pismeni ugovor nakon čega će tužitelj "stupiti u posjed" (iskaz tužitelja u spisu P-398/89 - list 16).
Tužitelj - kupac je svoju obvezu iz ugovora (plaćanje ugovorene cijene) gotovo u cijelosti ispunio (od ugovorenih 110.000 dinara platio je 109.000 dinara). Budući da tuženi (prodavatelji) nisu bili dužni predati u posjed prodane nekretnine, dok iste ne upišu na svoje ime i osiguraju uknjižbu u korist tužitelja (zbog komasacije koja nije bila okončana kad je zaključen usmeni ugovor) - to njihova obaveza da predaju u posjed nekretnine kupaca odgođena do uknjižbe.
Ugovorena obveza tužitelja da plati kupoprodajnu cijenu gotovo je u cijelosti ispunjenja, dok - kako je navedeno nije tada postojala obveza tuženih predaju u posjed - pa bi se mu smislu čl. 73. Zakona o obveznim odnosima navodni ugovor trebao smatrati pravovaljanim.
Dio ugovora o predaji u posjed sklopljen je dakle pod uvjetom da tuženi postanu vlasnici (uknjiže se nakon komasacije), a da tek onda trebaju predati u posjed nekretnine kupcu - tužitelju.
Ugovor (usmeni) je zaključen 26. srpnja 1982. godine. Prvostupanjska presuda je donijeta 1. veljače 1994. godine. A sudovi nisu ispitali niti utvrdili da li se je uopće ispunio uvjet iz ugovora - tj. da li su tuženi postali zemljišno knjižni vlasnici nekretnina, pa da bi tek tada trebala nastupiti njihova obveza za predaju u posjed. Nisu niti cijenili tu okolnost (a u smislu da li je uopće više moguće ispuniti taj uvjet, da bi se u cijelosti ispunio usmeni ugovor, jer nije ispitano što je sa komasacijom u pogledu predmetnih nekretnina.
U izreci odluke koje se pobijaju stoji kako se utvrđuje "valjanost i opstojnost kupoprodajnog ugovora" kojom su tuženi "prodali i u posjed predali dio svojih nekretnina". Utvrđuje se dakle presudom nešto što se nije ostvarilo jer tuženi (prodavatelji) nisu predali nekretnine u posjed tužitelju (zato je i došlo do parnice - spora). Ova okolnost (jer nije sporno da nije izvršena predaja u posjed) ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku jer se presude ne mogu ispitati.
U ovom slučaju treba ispitati da li iz okolnost da je prošlo dugo vremena (12 godina) od zaključenja ugovora do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, a da tuženi nisu postali vlasnici u komasaciji spornih nekretnina, može zaključiti da je došlo do raskida ugovora po samom zakonu, pa tužitelj zato ne bi mogao tražiti ispunjenje tog ugovora.
Trebalo je stoga prihvatiti reviziju tuženika i ukinuti obje nižestupanjske presude, kako bi se u nastavku postupka ocijenilo da li je još moguće (obzirom na dugi protek vremena) očekivati da će se ispuniti uvjet iz usmenog kupoprodajnog ugovora (za predaju u posjed), a također ocijeniti okolnost da tužitelj traži utvrđenje kako je uz prodaju izvršena i predaja u posjed - što ne stoji i nije točno budući su tuženi ostali (i drže) u posjedu predmetne nekretnine.
Riješeno je stoga kao u izreci po odredbi čl. 394. st. 1. i 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
U Zagrebu, 27. prosinca 2001. godine
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v. r.