I Kž-343/2002-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-343/02-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Erike Kocijančić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. M., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. KZ-a, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 10. prosinca 2001. godine broj K-25/01, u sjednici održanoj dana 05. lipnja 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,

p r e s u d i o je:

I U povodu žalbe opt. A.M., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je optuženik djelima opisanim u izreci prvostupanjske presude počinio jedno produljeno kazneno djelo spolnog odnošaja sa djetetom iz čl. 192. st. 1. KZ-a i jedno produljeno kazneno djelo rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 1. KZ-a.

II Uslijed odluke pod I preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kaznenoj sankciji, te se za djelo iz čl. 192. st. 1. KZ-a utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, a za djelo iz čl. 198. st. 1. KZ-a kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se opt. A.M., temeljem čl. 60. st. 1. i 2. c) KZ-a osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 6 (šest) mjeseci.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 09. kolovoza 2001. godine, pa nadalje.

III Žalba opt. A.M. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom oglašen je opt. A.M. krivim, zbog dva kaznena djela spolnog odnošaja sa djetetom iz čl. 192. st. 1. KZ-a, zatim za dva kaznena djela rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 1. KZ-a, te kaznenog djela bludnje radnje iz čl. 193. KZ-a, pa su mu za ta kaznena djela utvrđene kazne zatvora i to za kaznena djela iz čl. 192. st. 1. KZ-a kazna zatvora u trajanju od tri godine za svako djelo, za kaznena djela iz čl. 198. st.1. KZ-a kazna zatvora u trajanju od jedne godine za svako djelo i za kazneno djelo iz čl. 193. KZ-a kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te mu je primjenom čl. 60. st. 1. i 2. c) KZ-a izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 09. kolovoza 2001. godine, pa nadalje.

Temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik, putem branitelja F.M., odvjetnika iz P., iz čijeg sadržaja proizlazi da žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, te predložio da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Temeljem čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vraćajući spis predložilo da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba opt. A.M. nije osnovana, ali ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud je našao da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika (čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a).

Neosnovano se žali optuženik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

U žalbi se tvrdi da je izreka presude proturječna sama sebi u pogledu mjesta i vremena počinjenja kaznenog djela, te ostvarenja spolnog odnošaja s djetetom, pa osim što kaznena djela nisu dokazana, da su vremenski i prostorno neodređena.

Međutim, suprotno iznesenoj tvrdi, prvostupanjski sud je u izreci presude određeno naveo mjesto počinjenja djela - K., soba kuće u S. br. …, te šupa i poljski nužnik, dok je vrijeme počinjenja kaznenih djela vremenski označio u skladu s iskazom majke i sestre oštećenice - J.M. i B.M., označivši ih i u odnosu na dob oštećenice I.M., doduše bez navođenja točnog dana počinjenja djela, ali utvrđujući da je optuženik označena djela počinio od početka 1998. godine pa do mjeseca srpnja 2001. godine,

no uslijed toga nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti je izreka presude proturječna sama sebi.

Ne stoji, nadalje, niti tvrdnja žalbe kako je izreka presude proturječna sama sebi i razlozima presude, a da su i razlozi presude nejasni i proturječni u pogledu utvrđenja prvostupanjskog suda o ostvarenju kaznenih djela spolnog odnošaja sa djetetom.

Nasuprot ovoj uopćenoj žalbenoj tvrdnji, koja ničim nije konkretizirana, izreka presude niti je proturječna sama sebi, a niti razlozima presude, dok su razlozi presude jasni, određeni i razumljivi, bez ikakve međusobne proturječnosti, a pogotovo ne znatne proturječnosti.

Obrazloženje žalbe u ovom djelu u stvari se svodi na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će nastavno biti riječi.

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz st. 3. čl. 367. ZKP, a koja bi se po stajalištu žalbe sastojala u uskraćivanju prava na obranu, jer da je prvostupanjski sud sve prijedloge obrane bez obrazloženja, odbio.

Obrana je na glavnoj raspravi predlagala vještačenje spolne nemoći optuženika po vještaku endokrinologu, te ispitivanje supruge optuženika i pastorka, no prvostupanjski sud je te dokazne prijedloge odbio kao suvišne, obzirom na do tada izvedene dokaze i nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka A.A. Isto tako, odbijen je prijedlog obrane za provođenje očevida na licu mjesta, jer je provođenje tog dokaza prvostupanjski sud ocijenio nepotrebnim, imajući u vidu sve izvedene dokaze.

Dakle, prvostupanjski sud je, suprotno žalbi, na zapisniku glavne rasprave već dao razloge zbog kojih je odbio dokazne prijedloge obrane, a razloge je dao i u presudi (list 7/IV pasus i list 8/I pasus), a odbijanje tih dokaznih prijedloga nije utjecalo na pravilnost presude.

Konačno, sud i nije dužan izvesti svaki dokaz koji stranke predlože, jer dokazivanje u smislu čl. 321. st. 1. ZKP-a obuhvaća sve činjenice za koje sud (dakle ne i stranke) smatra da su važne za pravilno presuđenje, a u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je naveo razloge zbog kojih nije prihvatio dokazne prijedloge obrane optuženika.

Neosnovana je stoga žalba optuženika zbog istaknutih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ovaj sud, ispitivanjem pobijane presude i po službenoj dužnosti nije utvrdio postojanje postupovnih povreda iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a.

Bez osnova je i žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prvostupanjski sud je na glavnoj raspravi proveo sve potrebne i raspoložive dokaze, te je njihovom savjesnom ocjenom opravdano zaključio da je optuženik kazneno pravno odgovoran za djelatnost opisanu u izreci pobijane presude. Razlozi koje je dao prvostupanjski sud u odnosu na postupanje optuženika, te vjerodostojnosti iskaza oštećenice I.M. i njene sestre B.M. su iscrpni, logični i uvjerljivi, te ih u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Žalbeni navodi optuženika predstavljaju u stvari ponavljanje one obrane koju je iznio na glavnoj raspravi, a koju je prvostupanjski sud osnovano odbacio kao neuvjerljivu, jer je u suprotnosti s provedenim dokazima.

U pogledu inzistiranja žalitelja na provođenju dokaza ispitivanjem njegove spolne moći, te saslušanja njegove supruge i pastorka i provođenje očevida, jer da bi se tek izvođenjem tih dokaza utvrdilo pravo činjenično stanje, već je naprijed odgovoreno kod obrazlaganja žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Sada još treba jedino istaći da je navedene prijedloge obrane optuženika prvostupanjski sud s pravom odbio kao suvišne, jer je činjenično stanje i bez provođenja tih dokaza pravilno utvrdio. Da je optuženik počinio opisana kaznena djela proizlazi iz iskaza unuke optuženika - oštećenice I.M., koja je ispitana i neposredno i uz stručnu pomoć psihologa, zatim iskaza svjedoka B.M. i J.M., te socijalne radnice Z.M.-R. iz Centra za socijalnu skrb S.B., čiji iskazi su potkrijepljeni nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka dr. A.A. i psihologa mr. S.G. o optuženiku kao osobi bez empatijskih kapaciteta, rigidnoj, izrazito egocentričnoj, socijalno i etički zapuštenoj, te oštećenici kod koje se radi o umjerenoj mentalnoj retardaciji, ali to po mišljenju stručnjaka ne dovodi u pitanje njenu vjerodostojnost, jer nije sklona fantaziji i nema intelektualne kapacitete za modificiranje.

Bez ikakvog opravdanja se u žalbi dovodi u pitanje istinitost iskaza oštećenice I.M. i njene sestre - svjedoka B.M., kada je pozitivnoj ocjeni njihovih iskaza prethodila detaljna analiza i ocjena kako optuženikove obrane, tako i svih provedenih dokaza, a posebno u svezi provedenih psihijatrijskih vještačenja i psihologijskih ispitivanja optuženika i oštećenice.

Nije točan niti navod iz optuženikove žalbe da su iskazi oštećenice i njene majke J.M. i sestre B.M. proturječni sami sebi, a da su i međusobno u proturječnosti.

Prvostupanjski sud je u razlozima presude dao logične i valjane razloge u pogledu vjerodostojnosti izvedenih dokaza, a obrazložio je i uslijed čega je, unatoč nekih nejasnoća (zbog mentalnih svojstava), prihvatio kao vjerodostojne iskaze oštećenice i njene sestre. Pritom, posebno nema opravdanja žalbena tvrdnja kako je svjedokinja B.M. promijenila na glavnoj raspravi svoj iskaz iz istrage, jer je ta svjedokinja na zapisniku glavne rasprave na listu 43/II spisa izričito izjavila da ostaje kod svog iskaza iz istrage i "da je to istina".

Kraj decidiranog nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka da oštećenica nije sklona fantaziji, te da nema intelektualnih kapaciteta za modificiranje i da je njena vjerodostojnost na nivou prosječne osobe koja iskazuje o sličnim situacijama, potpuno je izlišno razmatranje žalbe o mogućnosti utjecaja na oštećenicu od strane njene majke i sestre.

Konačno, da ni majka oštećenice - J.M. nije imala nikakav razlog neistinito teretiti optuženika, a pogotovo da taj razlog nije vezan za ostanak u kući, najbolje govori podatak da je ona nakon otkrivanja djela, sa svom djecom odselila iz kuće.

Bez osnova je i žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona, ukoliko se odnosi na pobijanje kvalifikacije djela spolnog odnošaja sa djetetom i rodoskvrnuća.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio, da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika.

Naime, u ovom slučaju utvrđeno je da je optuženik - djed maloljetne oštećenice I.M. od početka 1998. godine pa do srpnja 2001. godine, u cilju zadovoljavanja svog spolnog nagona, činio kazneno-pravne radnje protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa na štetu svoje unuke, koja je u označeno vrijeme bila dijete, u dobi ispod 14 godina. Kako je optuženik u označenom razdoblju u dva navrata izvršio spolni odnošaj sa maloljetnom oštećenicom, dok je u niz drugih navrata počinio bludne radnje, ali koje nije moguće izdvojiti iz opisa djela od ostalih djela i koje su konzumirane dovrenim kaznenim djelom spolnog odnošaja sa djetetom, valjalo je optuženikove radnje pravno označiti samo kao jedno produljeno kazneno djelo spolnog odnošaja sa djetetom iz čl. 192. st. 1. KZ-a i jedno produljeno kazneno djelo rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 1. KZ-a. U stvari radi se o djelu iz čl. 198. st. 3. KZ-a, jer je djelo počinjeno sa djetetom, ali obzirom na utvrđenja prvostupanjskog suda u svezi izmijenjene optužnice i izostanak žalbe u tom pravcu, ovaj drugostupanjski sud nije mogao pravnu oznaku tog djela, u smislu čl. 381. ZKP-a, izmijeniti na štetu optuženika.

Dakle, optuženikove radnje, obzirom na način počinjenja, njihovu vremensku i prostornu povezanost, identitet maloljetne oštećenice i produljenu namjeru (optuženik je nastavljao dotadašnju djelatnost kada god bi mu se ukazala prilika), čine jedinstvenu cjelinu, pa je stoga trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Neosnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Žalitelj smatra da je izrečena kazna neprimjereno visoka, zatim da je prvostupanjski sud uzeo u obzir samo otegotne, a ne i olakotne okolnosti, a posebno da nije cijenjena njegova dob (75 godina), te zdravstveno i psihičko stanje i dosadašnja neosuđivanost. Ističe da bi se, primjenom propisa o ublažavanju i izricanjem blaže kaznene sankcije postigla svrha kažnjavanja.

No, nasuprot žalbi, prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o kazni uzeo u obzir optuženikovu dob, nadalje narušeno zdravlje i neosuđivanost, ali je isto tako cijenio i stupanj optuženikove krivnje, pogibeljnost djela, jačinu ugrožavanja i povrede kaznenim djelima zaštićenog dobra, kao i okolnosti u kojima su kaznena djela počinjena, te posljedice djela po oštećenicu. Na temelju ukupnosti svih iznesenih okolnosti, i pored toga što su optuženikove radnje sada pravno označene po povoljnijoj kvalifikaciji, ovaj sud smatra da nema opravdanja za izricanje blaže kazne. Jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci ukazuje se kao primjerena kaznena sankcija, a nikako prestroga, te će se njome ostvariti svrha kažnjavanja.

Zbog svih iznesenih razloga trebalo je presuditi i odlučiti kao u izreci (čl. 384. st. 1 ZKP-a).

U Zagrebu, 05. lipnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.