I Kž-423/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 423/06-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Ante Potrebice, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. O. C. i dr., zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama opt. N. J. i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-133/02 od 16. ožujka 2006. godine, u sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2006. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Odbija se žalba opt. N. J. kao neosnovana i u osuđujućem dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

II. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se presuda suda prvog stupnja u oslobađajućem dijelu i u tom dijelu predmet vraća sudu na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski je sud u Zagrebu proglasio krivom opt. N. J. zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. Kaznenog zakona (KZ), za koje joj je izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud ju je obavezao da naknadi trošak kaznenog postupka u iznosu od 2.800,00 kn i da na ime paušala plati iznos od 3.000,00 kn.

I Kž 423/06-3

Istom presudom temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a sud je oslobodio optužbe O. C. da bi počinila kazneno djelo pomaganjem u zlouporabi položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. u svezi s čl. 38. KZ-a, Z. H. J. da bi počinila kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ-a i N. J. da bi podstreknula opt. Z. H. J. na izvršenje kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a riješeno je da troškovi kaznenog postupka za opt. O. C. i Z. H. J. iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP-a, te nagrada i nužni izdaci njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Temeljem čl. 132. st. 2. ZKP-a sud je oštećenika D. M. i Z. b. d.d. sa imovinskopravnim zahtjevima uputio na parnicu.

Protiv ove presude uložila je žalbu opt. N. J. i državni odvjetnik. Optuženica putem svoga branitelja mr. I. I., odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u Zagrebu pobija presudu u osuđujućem dijelu zbog odluke o kazni i predlaže da se presuda preinači tako da joj se izreče daleko blaža kazna od one koja joj je izrečena pobijanom presudom.

Državni odvjetnik pobija presudu u oslobađajućem dijelu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da se u tom dijelu presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe stranaka nisu podneseni.

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu s odredbom čl. 373. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen na dužno razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darko Klier u pismenom mišljenju broj KŽ-DO-995/06, od 1. lipnja 2006. godine, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i ukine pobijana presuda u oslobađajućem dijelu, a da se žalba opt. N. J. odbije kao neosnovana. Kod toga prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel koji je bio prisutan na sjednici vijeća.

Žalba opt. N. J. nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.

Na žalbu opt. N. J.

Nije u pravu optuženica kada tvrdi da joj je sud izrekao prestrogu kaznu, jer je prilikom odabira visine kazne ocjenjivao kao otegotne okolnosti i činjenice koje se odnose na izvršenje kaznenog djela za koje je pod toč. 2. izreke pobijane presude oslobođena optužbe kada u presudi navodi da je ona bila "inicijator svih nezakonitih radnji" da je "poduzela veliki broj radnji" i time pokazala "upornost u izvršenju djela".

Točno je da sud prvog stupnja, obrazlažući odluku o odabiru visine kazne, navodi da je vodio računa i o "velikom broju radnji koje je (optuženica) počinila da bi ostvarila svoj

I Kž 423/06-3

konačni cilj", pri čemu nije naveo na koje radnje misli. Međutim činjenica je da je optuženica ostvarila najprije pravo na kredit, a u svrhu osiguranja kredita pred Općinskim sudom u Zagrebu zaključila Sporazum radi osiguranja vjerovnika, kojim je dozvolila zasnivanje založnog prava na stanu, koji je nakon realizacije kredita prodala ošt. D. M., a nakon toga još zaključila i kupoprodajni ugovor sa M. te kod javnog bilježnika ovjerila potpis. Sve su to radnje koje je ona poduzela, a koje su bile u funkciji "ostvarivanja konačnog cilja" kao što navodi sud prvog stupnja, dakle u funkciji pribavljanja imovinske koristi.

Prema tome, iako sud nije naveo na koje se radnje odnosi konstatacija iz obrazloženja presude nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da je sud prilikom odabira visine kazne ocjenjivao okolnosti koje se odnose na kazneno djelo za koje je oslobođena optužbe.

Ne može se prihvatiti ni tvrdnja žaliteljice da je ošt. M., propustom da u zemljišno- knjižnom odjelu Općinskog suda u Zagrebu provjeri stanje nekretnine koju kupuje, sam pridonio nastupanju štete.

Ošt. M. tvrdi da je u zemljišnim knjigama provjerio je li optuženica vlasnica nekretnine i jesu li nekretnine opterećene nekim teretom i tek kada je utvrdio da je sve u redu zaključio je kupoprodajni ugovor. Nema razloga za sumnju u taj dio njegovog iskaza, kada iz prijedloga založnog vjerovnika Z. b. d.o.o. što se nalazi na listu 91 spisa, proizlazi da je ta banka tek 20. 5. 1997. godine predložila da se u zemljišnim knjigama izvrši upis založnog prava na spornom stanu u njenu korist. Dakle taj je zahtjev podnijet nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora sa oštećenikom.

Potpuno je deplasirana tvrdnja žaliteljice da je sud, prilikom odlučivanja o visini kazne, ispustio iz vida da Z. b. kroz punih 10 godina nije poduzela niti jednu radnju da od jamaca kredita naplati svoje potraživanje, kada već ona nije ispunjavala svoju ugovornu obvezu.

Ovaj sud smatra da izrečena kazna optuženici nije prestroga. Ona je primjerena stupnju njezine krivnje, težini kaznenog djela koje je počinila, koja se ogleda u velikoj imovinskoj koristi koju je pribavila, te njenom ponašanju nakon izvršenja djela kada nije pokušala barem djelomično obeštetiti oštećenika. Dapače njoj se gubi svaki trag, što sud s pravom ocjenjuje kod donošenja odluke o kazni i zaključuje da je time pokazala dozu sebičnosti i bešćutnosti ne samo prema oštećeniku već i prema jamcima, smatrajući da je normalno da oni namire dug prema banci umjesto nje, kao što proizlazi iz njene žalbe.

Iz naprijed iznesenih razloga ovaj sud ocjenjuje da žalba optuženice nije osnovana, te ju je odbio i u osuđujućem dijelu potvrdio pobijanu presudu.

Na žalbu državnog odvjetnika

U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da se odluka suda prvog stupnja u oslobađajućem dijelu temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

I po ocjeni ovoga suda ne može se, za sada, prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da nema dokaza da je opt. O. C., kao referent u Gradskom sekretarijatu, Područni ured S.,

I Kž 423/06-3

pomogla opt. Z. H. J., kao kontroloru u Poslovnici … Z. b. da iskoristi svoj položaj i ovlasti i prekorači granice svojih ovlaštenja s ciljem da pribavi imovinsku korist opt. N. J., na što ih je sve potakla ova optuženica, pri čemu joj je i pribavljena imovinska korist u iznosu od 91.900 DEM.

Do tog je zaključka sud došao zanemarujući brojne činjenice na koje s pravom ukazuje žalitelj.

Točno je da opt. Z. H. J. nije poznavala N. J., ali sud prvog stupnja tu okolnost ocjenjuje izolirano od svih ostalih kada utvrđuje da nema dokaza da je H. J. znala da opt. J. ne ispunjava uvjete za kredit.

Nesporno je u ovom predmetu da su opt. C. i J. susjede i vrlo bliske, a da je opt. H. J. sestrična O. C.

Nesporno je, također, da je u vrijeme događaja opt. C. pozajmila N. J. 4.000 DEM, a opt. H. J. 36.000 DEM, te da im je taj novac N. J. vratila nakon što joj je odobren kredit, koji je na blagajni banke podigla Z. H. J. i donijela u kafić u kojem su ju čekale ostale optuženice.

Isto tako tijekom postupka je utvrđeno da je opt. O. C. sastavila kupoprodajni ugovor između I. Č., kao prodavatelja i N. J. kao kupca stana, koji je bio podloga zahtjevu za dodjelu kredita, da je ovjerila potpise prodavatelja u jednom lokalu kamo je donijela knjigu ovjere potpisa i da je ovjerila punomoć kojom ju, navodno, prodavatelj stana I. Č. ovlašćuje da podigne kredit koji će biti odobren opt. J., a isplaćen na njegov devizni račun, te da je temeljem upravo te punomoći opt. Z. H. J. kao zaposlenica banke, na blagajni podigla 91.900 DEM, koje nije predala prodavatelju stana s čijeg je deviznog računa novac podignut, nego ga je odnijela opt. J.

Kod svih ovih činjenica sud je potpuno olako prihvatio obranu opt. H. J. da nije znala da opt. J. ne ispunjava uvjete za kredit kada je njen zahtjev za dodjelu kredita kao osnovan uputila kreditnom odboru.

Osim toga ne može se prihvatiti ni zaključak suda prvog stupnja da iz nalaza grafološkog vještaka M. K. ne proizlazi s potrebnom sigurnošću da je opt. O. C. na Ugovoru o kreditu, potpisala solidarne jamce D. P. i S. B.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su analizom nespornog rukopisa koji je uzet od te optuženice i spornih potpisa utvrđene sličnosti u stupnju ispisanosti tog spornog rukopisa i nespornog, te sličnosti u načinu i oblikovanju pojedinih slova koja su točno navedena u nalazu, ali da su utvrđene razlike koje se odnose na ritam i dinamiku pisanja, pri čemu je nesporni rukopis pisan dinamičnijim potezima.

Ovjere potpisa solidarnih jamaca na tom ugovoru i to D. P., S. B., I. P. i D. Š. također je izvršila opt. C. iako iz iskaza svjedokinje Š. i S. B. proizlazi da se na ugovoru ne nalaze njihovi potpisi niti su oni ikada bili na ovjeri tih potpisa.

Kod utvrđenja činjeničnog stanja, na kojemu se temelji presuda u oslobađajućem dijelu, sud je potpuno izgubio iz vida iskaz svjedoka I. Č. o tome kako su se ponašale

I Kž 423/06-3

optuženice nakon što je on otkrio da je s njegovog deviznog računa, bez njegovog znanja, podignut novac. Iz njegovog iskaza proizlazi da je opt. C. najprije poricala bilo kakvu vezu sa podizanjem novca, a kada je on u banci utvrdio da je novac podigla opt. H. J., sve su tri optuženice došle k njemu i donijele mu 60.000 DEM, te rekle da su novac u iznosu od 91.900 DEM, koji je podignut s njegovog deviznog računa, međusobno podijelile.

Ocjenjuje se stoga da je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da se presuda u oslobađajućem dijelu temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, radi čega je prihvaćena njegova žalba i u tom dijelu ukinuta pobijana presuda, te predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

U ponovnom postupku sud će voditi računa o svim okolnostima koje su navedene u ovoj odluci te će ponovno pažljivom ocjenom svih provedenih dokaza utvrditi da li je osnovana tvrdnja ovlaštenog tužitelja ili nema dokaza o tome da je opt. Z. H. J. ostvarila elemente kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ-a u čemu joj je pomogla opt. O. C., a na što ih je podstreknula N. J. i, ovisno o tome, donijet će novu odluku.

Iz naprijed iznesenih razloga presuđeno je i riješeno kao u izreci (čl. 387. i čl. 388. st. 3. ZKP-a).

U Zagrebu, 6. lipnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Anamarija Pavičić, v. r.

Milan Gudelj, v. r.