Gzz-210/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-210/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz P., zastupanog po Ž. D., odvjetniku u P., protiv tuženika Republike Hrvatske za MUP RH, zastupanog po Državnom pravobraniteljstvu Požeško-slavonske županije sada Općinskom državnom odvjetništvu u Pakracu, radi isplate plaće, rješavajući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 02. srpnja 2001. godine broj G-DO-785/01, podignutog protiv presude Općinskog suda u Pakracu od 27. travnja 2001. godine broj P-56/01, u sjednici održanoj dana 20. veljače 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

U uvodu navedenom presudom Općinskog suda u Pakracu obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 01. travnja 1999. godine do 01. prosinca 2000. godine iznos od 18.294,47 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, a ujedno je obvezan na naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.440,00 kn. Protiv te presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da zahtjev bude prihvaćen i pobijana presuda ukinuta, te predmet vraćen na ponovno suđenje.

Odgovor na zahtjev nije podnesen.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

U ovoj parnici tužitelj kao državni službenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, raspoređen na službeničko mjesto u ... Policijskoj postaji P., ostvaruje pravo na uvećanje plaće temeljem odredbe iz čl. 19. st. 1. toč. 2. Zakona o područjima posebne državne skrbi (“Narodne novine” broj 44/96, 124/97, 73/2000), kojom je određeno da se plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, a koji su zaposleni na područjima posebne državne skrbi, uvećavaju u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske za 25% na područjima druge skupine iz čl. 5. istog Zakona.

Pobijanom presudom tužbeni zahtjev je prihvaćen jer je utvrđeno da je u utuženom razdoblju tužitelju pripadalo pravo na uvećanje plaće temeljem navedene zakonske odredbe.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti se ističe da je presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer da o uvećanju tužiteljeve plaće nije odlučeno upravnim aktom kojeg, sukladno odredbi iz čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (“Narodne novine” broj 74/94 i dr.) predstavlja rješenje kojim se odlučuje o svim pitanjima prijama u državnu službu, prestanka službe, postavljenja, odnosno imenovanja i razrješenja te položaja, prava, obveza i odgovornosti državnih službenika i da je stoga tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

Rješenje o plaći državnog službenika ima deklaratorni, a ne konstitutivni značaj, jer su plaće državnih službenika propisane zakonom i sukladno odredbi iz čl. 149. st. 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima “utvrđuju se” razvrstavanjem u platne razrede grupa, položaja i zvanja i radnih mjesta.

Prema odredbama iz čl. 154. istog Zakona pravo na plaću državni službenici ostvaruju od dana postavljenja, ako posebnim propisom nije drugačije uređeno, a pravo na povećanje plaće državni službenici ostvaruju od prvoga dana narednoga obračunskog razdoblja računajući od dana kada su ostvarili pravo na povećanje plaće.

Slijedom tih odredaba proizlazi da državni službenik ne stječe pravo na plaću donošenjem rješenja o plaći kao upravnog akta i da stoga državni odvjetnik pogrešno smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan samo zbog toga što nije doneseno rješenje o uvećanju tužiteljeve plaće, na koje po zakonu ima pravo.

Pitanje tog prava sud je osnovano sam riješio kao prethodno pitanje, sukladno odredbi iz čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine" broj 53/91 i dr.) jer za to nije postojala zapreka određena nekim posebnim propisom.

Kada rješava o zahtjevu za zaštitu zakonitosti sud ispituje samo povrede koje državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), pa kako, obzirom na naprijed navedeno istaknuti razlog pogrešne primjene materijalnog prava ne postoji, na temelju odredbe iz čl. 393. u svezi s odredbom iz čl. 408. st. 2. ZPP-a zahtjev za zaštitu zakonitosti je odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 20. veljače 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.