Rev-2325/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2325/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A - R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. Š. iz S. S., koju zastupa punomoćnik N. C., odvjetnik u Z., protiv tuženika N. Š. iz S. S., koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., radi razvoda braka, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 3. lipnja 1997. godine broj Gž2-39/97-2, kojom je potvrđena djelomično presuda Općinskog suda u Sesvetama od 27. studenoga 1995. broj P2-165/94, u sjednici održanoj 28. siječnja 1998. godine,

presudio i riješio je:

Djelomično se revizija odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća te se presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 3. lipnja 1997. broj Gž2-39/97-2 i Općinskog suda u Sesvetama od 27. studenoga 1995. broj P2-165/94 i ukidaju u odluci o održavanju osobnih odnosa tuženika sa kćerkom malodobnom N. (toč. V. prvostupanjske odluke) te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja razveo je brak stranaka (toč. I. izreke), zajedničko dijete malodobnu N. - rođenu 1985. godine - povjerio na odgoj i čuvanje majci - tužiteljici (toč. II. izreke), obvezao tuženika da za razdoblje od 7. ožujka 1994. do 27. studenog 1995. plati na ime uzdržavanja malodobne kćerke ukupno 17.877,00 kn sa kamatom koja teče od dospijeća mjesečno određenih iznosa (toč. III. izreke), obvezao tuženika da od 27. studenog 1995. pa nadalje plaća za uzdržavanje kćerke 40% od plaće mjesečno (toč. IV. izreke), odbio dio zahtjeva za plaćanje uzdržavanja u iznosu od 2.120,00 kn (toč. V. izreke), odredio svakodnevno održavanje osobnih odnosa tuženika i kćerke (toč. VI. izreke) i obvezao tuženika da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.093,75 kn.

U povodu žalbe stranaka drugostupanjski je sud djelomično odbio žalbu tuženika a djelomično prihvatio, kao i žalbu tužiteljice protiv odbijajućeg dijela odluke, te je ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu o plaćanju uzdržavanja u visini od 40% plaće tuženika, u odbijajućem dijelu i o parničnom trošku (toč. IV., V. i VII. izreke prvostupanjske odluke) a u ostalom dijelu prvostupanjsku presudu potvrdio. Protiv drugostupanjske presude (u odbijajućem dijelu) tuženik je pravovremeno izjavio reviziju zbog svih revizijskih razloga (bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava) te predlaže da se obje presude ili preinače i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, posebno u dijelu o povjeravanju djeteta majci, ili da se preinače i da se dijete povjeri njemu na čuvanje i odgoj.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Revident prvenstveno ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom, iz čl. 354. st. 2. toč. 1. i toč. 7. Zakona o parničnom postupku (ZPP) jer da na ročištu za glavnu raspravu od 27. studenog 1995. godine, na kojemu je donijeta prvostupanjska presuda, nisu bili prisutni suci porotnici koji su odlučivali o tužbenom zahtjevu i da je od stranaka saslušana samo tužiteljica na istom (posljednjem ročištu za glavnu raspravu) a da nije isto odgođeno na prijedlog njegovog punomoćnika jer je morao biti na liječničkom pregledu.

Istaknuti revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu ostvareni.

Već je drugostupanjski sud (isti je razlog naveden i u žalbi) provedenim izviđajima (saslušanjem suca i zapisničara te pregledom originalnog zapisnika o glavnoj raspravi - u spisu) utvrdio da navodi tuženika ne stoje, jer su suci porotnici koji su odlučivali sa predsjednikom vijeća bili prisutni na ročištu (što je u zapisniku i navedeno), pa ovaj revizijski razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP nije ostvaren. Također ni onaj iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP. Tuženik je bio uredno obaviješten o ročištu i da će biti na istom proveden dokaz saslušanjem stranaka te je prvostupanjski sud odlučio da se ročište ne odloži, pravilno. Usputno se ističe da su sudovi pravno relevantne činjenice utvrdili drugim uredno provedenim dokazima, pa se dokaz saslušanjem tuženika kao stranke ne ukazuje neophodno potrebnim. On se je - ili sam u brojnim pismenim podnescima ili izjavljenim na ročištima - ili putem punomoćnika - očitovao o svim okolnostima i činjenicama koje su bile predmetom ovog postupka.

Revident se protivi i razvodu braka, iako je tijekom gotovo cijelog prvostupanjskog postupka bio suglasan navodima tužbe da su odnosi stranaka poremećeni i nije se protivio zahtjevu za razvod braka.

Kako je utvrđeno da su bračni odnosi stranaka bili trajno poremećeni, postojali su uvjeti za razvod braka stranaka po čl. 54. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 51/89 - pročišćeni tekst - dalje ZOBPO) i dio revizije koji se odnosi na odluku pod toč. I. izreke nije osnovan (tuženik u reviziji ne dovodi u pitanje utvrđenja o postojanju ozbiljnih razloga trajnog poremećaja bračnih odnosa).

Tuženik najveći dio revizije upućuje protiv odluke suda o povjeravanju djeteta stranaka na odgoj i čuvanje majci. On posebno ističe da je sud zanemario okolnosti da su djeca tužiteljice iz njezinog ranijeg braka (obje su stranke bile ranije u braku i svaka ima iz tog ranijeg braka po dvoje djece) bili sklona uživanju droge, što da ozbiljno ukazuje na opasnost da malodobna kći stranaka bude povjerena na odgoj i čuvanje majci. Smatra također da zbog toga što je mišljenje o povjeravanju djeteta dao stručni tim Klinike za psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Z., nije drugo - novo vještačenje u te svrhe moglo se povjeriti liječniku - pojedincu (specijalisti) - pa pobija mišljenje vještaka primarijusa dr.sci. M.S. koji je dao svoje mišljenje nakon što je osobno kontaktirao obje parnične stranke i malodobnu N.

Kada sud u bračnom sporu odlučuje o povjeravanju malodobne djece na čuvanje i odgoj, mora u pravilu voditi brigu o interesima djece pa nije čak ni vezan sa zahtjevom stranaka u odnosu na taj dio odluke.

U cilju utvrđenja interesa djeteta treba zatražiti mišljenje i prijedlog organa starateljstva (čl. 334., 335., 337. u vezi čl. 80. ZOBPO).

U pravcu utvrđivanja relevantnih okolnosti predmetnog slučaja i spora stranaka kome povjeriti malodobnu N. na odgoj i čuvanje, prvostupanjski je sud proveo niz dokaza i vještačenja, usmeno saslušao vještaka (nema zapreke da se nakon mišljenja Centra za socijalni rad i stručnog tima Klinike sasluša i vještak pojedinac liječnik-specijalista) i utvrdio da je u ovom slučaju u interesu djeteta - malodobne N. - da se povjeri na odgoj i čuvanje majci. Svi saslušani stručnjaci dali su jednoglasno mišljenje i prijedlog da se majci povjeri na odgoj i čuvanje kći stranaka. To je konačno - vještaku - izjavila i malodobna kći stranaka (kada je to izjavila bila je starija od 10 godina) te ovaj Vrhovni sud ne nalazi da bi odluku o povjeravanju djeteta trebalo preinačiti (i povjeriti dijete ocu) ili ukinuti da se provedu drugi dokazi koje predlaže tuženik (on u reviziji, u odnosu na ovaj dio odluke, ukazuje na nepotpuno ili pogrešno utvrđeno činjenično stanje ali se u revizijskom postupku o tome ne može raspravljati i odlučivati - čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku).

Razlozi zbog kojih je malodobna Nikolina povjerena majci na odgoj i čuvanje, navedeni su razumljivo, jasno i potpuno u obje nižestupanjske odluke, ti razlozi nisu proturječni ili nejasni, također ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika i isprava (nalaza i mišljenja vještaka, Centra za socijalni rad i mišljenja Klinike), pa nije ostvaren ni ovaj razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na kojeg opisno ukazuje revident. Pravilno je primijenjeno materijalno pravo, odredba o povjeravanju djece jednom od roditelja u ZOBPO, pa revizija tuženika u odnosu na ovaj dio odluke, nije osnovana.

Također ni u odnosu na iznos uzdržavanja koji je dužan plaćati djetetu za razdoblje od 7. ožujka 1994. do 27. studenog 1995. godine. Sudovi su utvrdili imovinske prilike stranaka (prilike tuženika, tužiteljice) i potrebe djeteta te pravilno prosudili da je tuženik dužan platiti navedeni iznos (ukupno za cijelo razdoblje a pojedinačno navedeno za svaki mjesec - u toč. III. izreke prvostupanjskog suda).

Imovinski odnosi stranaka (vlasništvo bračne stečevine i kuće) nisu od značaja za odlučivanje o plaćanju doprinosa za uzdržavanje, o čemu sud mora odlučiti i po službenoj dužnosti, kad odlučuje o bračnom sporu o povjeravanju djece roditeljima, a u ovom slučaju je postojao i zahtjev malodobne kćerke (u drugoj parnici, koja je spojena sa ovim parničnim predmetom).

Iako tuženik nije izričito pobijao odluku o načinu uređenja osobnih odnosa sa djetetom (toč. V. izreke) ali je naveo da ima problema sa ostvarivanjem kontakata (stranke i dalje žive u istoj kući), pazeći po službenoj dužnosti i na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na ovu odluku (čl. 340. ZOBPO) ovaj je sud ukinuo obje odluke nižestupanjskih sudova o načinu održavanja osobnih odnosa tuženika i kćeri, jer je ta odluka u presudi nejasna i nedovoljno određena, iz nje se ne može razabrati na koji će način "održavati osobne odnose... svakodnevno".

Takova odluka, o održavanju osobnih odnosa roditelja i djeteta koje je povjereno drugom roditelju na čuvanje i odgoj, mora biti detaljnija i određenija, treba odrediti način komuniciranja roditelja i djeteta u održavanju njihovih osobnih odnosa.

Kako ova odluka nije takova, nije donijeta u skladu sa odredbama ZOBPO, pa ju je - u povodu revizije tuženika - ovaj sud ukinuo i predmet vraća na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja koji će zajedno odlučiti i o ukinutom dijelu prvostupanjske presude, rješenjem drugostupanjskog suda.

Odluka o odbijanju dijela revizije temelji se na odredbi čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 28. siječnja 1998. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.