Rev-1957/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1957/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja M.S. iz Ž., koga zastupa F.R., odvjetnik u D., protiv tuženika HTP K. p.o. K., koga zastupa Ž.D. iz K., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 17. ožujka 1995. br. Gž 18/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 18. studena 1994. br. P 134/94, u sjednici održanoj dana 7. veljače 1996.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 17. ožujka 1995. br. Gž 18/95 i presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 18. studena 1994. br. P 134/94 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za poništenje odluke disciplinske komisije tuženika i odluke radničkog savjeta tuženika, te za utvrđenje da tužitelju nije prestao radni odnos, a tuženik da mu je dužan platiti naknadu za vrijeme udaljenja iz radne organizacije.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio. Revizija je osnovana.

Tužitelj ne iznosi konkretno koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka su učinili sudovi nižega stupnja, pa je ovaj sud ispitao pobijanu presudu po odredbi čl. 386. Zakona o parničnom postupku - ZPP, ali nije našao da postoji takva povreda predviđena u čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužitelju je izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radnih obveza koje je učinio pronevjerivši društvena sredstva u iznosu od bivših 1,524.203 din. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj zbog toga oglašen krivim i osuđen u kaznenom postupku.

Tužitelj je, ne poričući da je učinio navedenu povredu radnih obveza, u dosadašnjem postupku tvrdio da je u disciplinskom postupku došlo do takvih povreda toga postupka koje čine kako prvostupanjsku tako i drugostupanjsku odluku što su ih donijeli organi tuženika nezakonitima.

Sudovi nižega stupnja su utvrdili da konkretne povrede na koje je tužitelj ukazivao ili nisu učinjene, ili pak nisu utjecale na donošenje zakonite odluke, pa da stoga postupak pred organima tuženika nije bitno povrijeđen. Za takvu svoju ocjenu ti sudovi su dali valjane razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud. Spomenutu povredu radnih obveza tužitelj je učinio 1987. godine, dakle u vrijeme važenja Zakona o udruženom radu, a kada su se kao izvor prava trebali primjenjivati i samoupravni akti radnih organizacija.

Tužitelj je učinio težu povredu radnih obveza predviđenu u čl. 101. st. 1. toč. 7., 16. i 35. Pravilnika tuženika o radnim odnosima radnika u udruženom radu.

Po odredbi čl. 113. st. 1. toga Pravilnika mjera prestanka radnog odnosa izriče se pored ostalih i zbog nezakonitog raspolaganja društvenim sredstvima i druge nezakonite radnje kojima je radnoj organizaciji nanijeta znatna materijalna šteta, te zbog zloupotrebe položaja ili prekoračenja datog ovlaštenja koje je prouzrokovalo znatnu štetu (toč. f i g).

Stavkom 2. toga članka navedenog Pravilnika određeno je da znatna odnosno znatnija šteta postoji kada vrijednost procjenjene štete prelazi 70% prosječnog osobnog dohotka u radnoj organizaciji u prethodnoj godini.

Sudovi nižega stupnja u razrješenju konkretnog spora nisu primijenili prije navedene odredbe spomenutog Pravilnika, pa stoga nisu ni utvrdili da li šteta koju je tužitelj prije spomenutim povredama radnih obveza nanio tuženici predstavlja znatnu štetu, odnosno da li ona prelazi 70% prosječnog osobnog dohotka u radnoj organizaciji u prethodnoj godini prije nego što je tužitelj navedene povrede učinio i da li su stoga postojale pretpostavke za donošenje spornih odluka.

Kako su na taj način sudovi nižega stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo, a zbog toga nisu utvrdili ni sve odlučne činjenice u ovom sporu, nije bilo uvjeta za preinačenje pobijane presude, pa je stoga reviziju kao osnovanu trebalo prihvatiti, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U ponovljenom postupku taj sud će, nakon što utvrdi sve odlučne činjenice u ovom sporu, o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

U Zagrebu, 7. veljače 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

/Štefica Klepac/