Rev-2693/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2693/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F. iz B., koga zastupa T. C., odvjetnik u V., protiv tuženika K. C. V. d.d. iz V., kojeg zastupa Odvjetničko društvo K. ", odvjetnici u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 12. kolovoza 1998. godine br. Gž-651/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 26. svibnja 1998. godine br. P-580/98-8, u sjednici održanoj 9. svibnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija se prihvaća, preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu od 26. svibnja 1998. godine br. P-580/98-8 u toč. 1. izreke, kao i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 12. kolovoza 1998. godine br. Gž-651/98-2 i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M.F. iz B., koji je glasio:

"Tuženik Kompanija C.V. d.d. iz V. dužan je isplatiti tužitelju M.F. iz B., V. br. … na ime otpremnine iznos od 3.354,77 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% godišnje tekućom od 8. rujna 1996. godine pa do isplate u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod 1. naloženo je tuženiku da tužitelju na ime otpremnine isplati iznos od 3.354,77 kn sa odgovarajućom kamatom, dok je dio zahtjeva tužbe za iznos od 12.391,44 kn odbijen (toč. 2. izreke i nije predmetom revizijskog razmatranja). Odlučeno je da tužitelj naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 632,45 kn u roku od 8 dana (toč. 3. izreke, nije predmet revizijskog razmatranja). Ta je presuda pobijanom odlukom Županijskog suda u Varaždinu od 12. kolovoza 1998. godine br. Gž-651/98-2 u cijelosti potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene propisa materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati odluke sudova u pobijanom dijelu preinače i zahtjev tužbe odbije, ili pak u tom dijelu ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.

Revizija je osnovana.

U postupku je utvrđeno i među strankama nije sporno, da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika temeljem pravomoćne odluke tuženika o otkazu ugovora o radu od 31. kolovoza 1996. godine (temelj u odredbi čl. 106. st. 1. i 2. Zakona o radu - ZR, osobno uvjetovani otkaz),

da tužitelj ima 24 godine radnog staža,

da prosječna plaća u zadnja tri mjeseca prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu iznosi 1.271,32 kn.

Na temelju takovih podataka nižestupanjski sudovi nalaze da tužitelju pripada otpremnina u ukupnom iznosu od 15.255,84 kn (1/2 od tako utvrđene osnovice za obračun, puta radni staž) a kako je tužitelju na toj osnovi isplaćen iznos od 11.906,07 kn to tužbom traženu razliku u iznosu od 3.354,77 kn nalaze osnovanom uz posebne navode da obračun i plaćanje poreza i prireza na iznos utvrđene otpremnine na koju zaposlenik ima pravo tereti poslodavca, a ne zaposlenika (čl. 118. st. 2. ZR), a propisi na koje se tuženik poziva (pravilnici) nemaju u vidu otpremninu koja zaposleniku pripada temeljem citirane odredbe Zakona o radu.

Takav pravni pristup sudova je pogrešan. Naime, u vrijeme kada je tužitelju prestao radni odnos i kada je vršen obračun i plaćanje poreza i prireza na iznos otpremnine bili su na snazi kako Pravilnik o porezu na dohodak tako i Pravilnik o izmjenama i dopunama toga Pravilnika ("Narodne novine", br. 109/96) i ti propisi kao podzakonski akti doneseni su na temelju ovlaštenja propisanog u Zakonu o porezu na dohodak i to su ujedno i mjerodavni propisi za prosudbu o osnovanosti zahtjeva tužbe.

Naime, odredbom čl. 23. st. 1. u svezi st. 2. istog propisa Pravilnika o porezu na dohodak propisano je, da se otpremnine ne smatraju plaćom ako ne prelaze iznos od 4.000,00 kn i ta odredba nije izmijenjena kasnijim propisom Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak, osim što je tim Pravilnikom propisano da se na otpremnine od 1. siječnja 1997. godine više ne obračunavaju porezi i prirezi. To pak ima značenje da sve otpremnine koje prelaze iznos od 4.000,00 kn sukladno citiranim propisima podliježu obvezama koje se primjenjuju na plaće, dakle na plaćanje i poreza i prireza, a obveznik uplate je zaposlenik. Kako u konkretnom slučaju visina otpremnine prelazi taj iznos od 4.000,00 kn to je utvrđenu i obračunatu osnovicu trebalo umanjiti za neoporezivi dio, kako je to tuženik kao poslodavac i učinio i taj dio uplatio u državni proračun kao svoju zakonsku obvezu, tada je tuženik, po mišljenju ovog revizijskog suda, postupio u skladu sa važećim propisom, zbog čega je prihvaćanjem revizije odluke sudova trebalo preinačiti i zahtjev tužbe kao neosnovan odbiti (čl. 395. st. 1. ZPP), uz napomenu da o troškovima spora koje je tuženik eventualno imao u ovoj parnici nije odlučivano, jer takav zahtjev tuženik nije ni postavio, dok su odluke nižestupanjskih sudova kojim je dio zahtjeva tužbe odbijen i kojim je odlučeno o parničnim troškovima ostao neizmijenjen.

S obzirom na istaknute razloge revizija tuženika odbijena je kao neosnovana (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 9. svibnja 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.